Što je Windows?

Microsoft Windows je najviše zastupljen OS još od 90-tih godina prošlog stoljeća. Pisanjem o Linuxu spomenuli smo Windows kao konkurentni Operacijski Sustav, što on i jeste, pa ćemo sada opisati MS Windows i njegove glavne karakteristike, Windows izdanja kroz povijest i način na koji radi.

Prvi MS Windows je nosio oznaku 1.0, a svjetlo dana je ugledao 1985.godine. Zanimljivo je spomenuti da je nastao u vrijeme kada je Microsoft surađivao sa tvrtkom Apple, te je za njih dizajnirao Macintosh GUI platformu. Možda je pojam GUI u to vrijeme dobio pravo značenje, kada je i započela utrka za što boljim Grafičkim sučeljem za korisnika.

Microsoft Windows 1.0 je nudio grafički prikaz i kontrole u 16-bitnom multitasking okruženju, koji je radio na MS-DOS instalaciji. Korisniku su bile dostupne grafičke aplikacije dizajnirane posebno za rad u Windowsu, ili u postojećem MS-DOS modu. MS-DOS, zajedno sa MS Windowsom, proširio se i bio dostupan svima zahvaljujući osnivaču kompanije Bill Gates-u. Danas smo svi čuli za njega, posebno iz poslovnih medija, kada ga se iz godine u godinu proglašava za najbogatijeg čovjeka na svijetu.

Usprkos činjenici da je GUI u to doba bio nešto revolucionarno u svijetu Operacijskih Sustava, MS Windows 1.0 je primio mnoge negativne kritike. Ipak, te kritike nisu obeshrabrile Gatesa, i programere koji su radili na tom novom OS-u, nego su dale poticaja za daljnji rad i napredak. Mnoge kontroverze su pratile uspon kompanije, sudske tužbe, optužbe i dodatne negativne kritike, ali je Microsoft danas jedna globalna korporacija, i dobro kotira u svijetu osobnih računala, servera, uredskih alata i svih podkategorija u kojima Microsoft vidi dobru priliku. U svojim početcima, Bill Gates je surađivao sa IBM kompanijom, koja je u to vrijeme već bila poznata na tržištu. Stvari nisu išle glatko, pa je uslijedio raskid suradnje. Iz tog raskola, Bill Gates izlazi kao pobjednik (nakon sudske rasprave), i nastavlja sa OS-om, koji je već imao dovoljnog utjecaja na kasniji razvoj osobnih računala.

Windows 1.02 je prva verzija OS-a puštena u prodaju na svjetsko tržište, godine 1986. Te iste godine slijedi Windows 1.03 verzija, koja je imala opcije (drivere) za Europu (tipkovnicu za neke Europske zemlje), poboljšane drivere za štampače i druge detalje.

Microsoft Windows 95

Preskočit ćemo detalje iz perioda kasnih 80-tih i ranih 90-tih, pa započinjemo priču o prvom možda “pravom” Windowsu – Windows 95. U prodaji se pojavio, kako iz naziva možemo zaključiti, 1995.godine, a potisnuo je do tada korišteni Windows 3.1x.

Microsoft Windows je Operacijski Sustav zatvorenog koda, što znači da Microsoft kompanija ima pristup source kodu, i nitko drugi. U toj činjenici i jest sva politika i moć ove kompanije. Kasnije ćemo se dotaknuti na tu temu.

Windows 95 imao je kodno ime Chicago, i bio je dizajniran za krajnjeg korisnika. Ova verzija Windowsa donijela je mnoga poboljšanja u kontekstu GUI-a, te neke pojednostavljene plug-and-play opcije. Plug And Play je pojam koji se odnosi na periferne uređaje, odnosno drivere i mogućnost spajanja određenog hardvera koji će OS automatski, sam da instalira. Windows 95 je imao poboljšanja u kontekstu multitaskinga, jer je dotadašnja 16-bitna arhitektura izrasla u novu 32-bitnu. Microsoft je u svom novom Windowsu nudio još neke zanimljive stvari, poput: taskbara, i Start dugmića. Obje inovacije koristimo i danas 2019.godine, u najnovijem Windowsu 10.

Windows 98

1998.godine MS predstavlja svijetu novi OS – Windows 98. Kodno ime novog sustava je Memphis, a koristio je kao i prethodnik MS-DOS kao podlogu. Windows 98 je Operacijski Sustav usmjeren na Web tehnologije koje su u to vrijeme doživjele veliki uspon. Ostale promjene bile su više kozmetičke prirode, ipak dovoljno dobre da OS doživi marketinški boom. Poboljšanja su bila značajna za kontrolu nad USB konektorima, koji su u to vrijeme također bili nova tehnologija. Također, Windows 98 je imao poboljšanja nad radom i kontrolom optičkih uređaja, posebno DVD čitača. Neke značajne novosti, koje se i danas koriste su: Disk Cleanup, Windows Update, Multi Monitor support, te Internet Connection Sharing. 1999.godine dolazi Windows 2000, poznat i kao Windows 2k, koji nije ostavio velikog značaja. Windows 2000 je naslijedio do unazad desetak godina i najpoznatiji Windows XP sustav.

Windows XP

Windows XP je izašao u prodaju 2001.godine, i možemo kazati da je taj OS ostavio najvećeg traga u svijetu osobnih računala. Gotovo smo sigurni da ga i danas možemo pronaći u radnom stanju, na mnogim računalima diljem svijeta. Windows XP je hrabro predstavljen sa potpunim redizajniranim GUI sučeljem, desktop okruženjem sa novim bojama i mnogim novim opcijama “ispod haube”. Imao je poboljšanu podršku za hardver, proširene mogućnosti za multimediju, i novi preglednik.

Windows XP

Windows XP dobio je nasljednika Windows Vista, koji se i danas smatra promašenim Operacijskim Sustavom. Windows Vista nije zaživjela, jednim dijelom zbog dobrog i pouzdanog rada Windows XP sustava, a drugim dijelom što se odmah na početku vidjelo da Vista nije OS koji će raditi stabilno i biti dostojna zamjena prethodniku.

Windows 7

Nakon Windows Vista sustava Microsoft je predstavio Windows 7. Ovo je izdanje Windowsa došlo u pravom trenutku, da zauvijek zaboravimo na Vista sustav, i lagano sa Windows XP prijeđemo na nešto novije i bolje. Windows 7 je predstavljen 2009.godine, te je u svom radnom periodu zavladao tržištem. Neke novosti koje smo upoznali na sedmici su: redizajnirani taskbar (koji je omogućio dodavanjem prečica za aplikacije), nove opcije za upravljanje mrežom „Homegroup“, novi “Action Center” dodatak koji je nadgledao sigurnost sustava i davao informacije o održavanju OS-a. 2012.godine predstavljen je Windows 8, još jedan “Vista” pokušaj koji je kratko trajao.

Microsoft Windows 10

Microsoft je 2015.godine predstavio Windows 10. Ovaj OS i danas koristimo, i jedan je od glavnih (najviše zastupljenih) sustava u svijetu osobnih računala. OS redovno prima nadogradnje, a neke od najznačajnijih promjena koje donosi su: podrška za univerzalne aplikacije, novo metro sučelje, Edge Web pretraživač, Start izbornik sa metro dizajniranim ikonicama.

Windows 10

Nove opcije dolaze kako se sustav nadograđuje, što je još jedna novost: nadogradnje se ne mogu isključiti. Moguće je samo odgoditi nadogradnju sustava, no ne i u potpunosti isključiti. Windows 10 je zamišljen kao OS koji će dobro raditi na svim uređajima. Dolazi sa podrškom za ekran na dodir, i za rad sa više spojenih monitora.

Microsoft je kompanija koja se bavi IT rješenjima, posebno Operacijskim Sustavima, Serverskim sustavima i naravno uredskim alatima. Danas je gotovo nemoguće pronaći neki ured, koji ne koristi Microsoft Windows i Microsoft Office paket.

Da bi koristili neki proizvod, potrebno ga je licencirati. Postupak licenciranja ovisi od proizvoda do proizvoda, te drugih faktora, ponajviše do poslovnog modela u koji se kupac uklapa. Za osobnu upotrebu, potrebno je kupiti licencu „ključ“ kojom se aktivira Windows 10, ili već neki proizvod koji ste kupili. Da bi bili sigurni u kupovinu licence za neki Microsoft proizvod, najbolje je licencu kupiti kod ovlaštenog Microsoft partnera za prodaju licenci.

Što je MS-DOS?

MS-DOS je skraćenica od Microsoft Disk Operating System. Riječ je o Microsoftovom Operacijskom Sustavu, koji je prvotno programiran za IBM, da bi nakon razlaza te dvije kompanije prešao u vlasništvo Microsofta.

Originalno ga je napisao Tim Peterson, a Microsoft predstavio 1981.godine. Zadnji put je nadograđen 1994.godine, verzija MS-DOS 6.22.

Za razliku od Windows OS-a, koji se bazira na GUI, MS-DOS je komandni OS. To znači da korisnik daje naredbe na način da ih upisuje u naredbeni redak i potvrdom na taster “Enter” pokreće izvršavanje naredbe.

Danas se MS-DOS ne koristi, u pravom smislu riječi, ali se još uvijek iz Windowsa može pozvati komandna linija “Windows Command Line”, i koristiti za izvođenje mnogih naredbi.

Čak i najnoviji MS Windows nudi korisniku mogućnost da pokrene komandnu liniju “cmd”.

Kako pokrenuti Command Prompt u Windows 10?

Jednostavno kliknite na Start, i ukucajte “cmd” i potvrdite sa Enter.

Win 10 cmd

Savjet: neke naredbe je moguće izvršavati samo uz Administrator ovlasti. Da bi pokrenuli CMD sa Administrator ovlastima, na ikonu “cmd” uradite desni klik i pokrenite CMD sa “Run As Administrator” lijevim klikom.

Dobili ste komandnu liniju i možete zadavati naredbe. Uradili smo kratki GIF, tek toliko da vidite kako izgleda CMD, i neke osnovne mogućnosti koje nudi komandna linija.

cmd – GEEK

U kratkoj animaciji smo pokazali tek par osnovnih naredbi komandne linije u Windows operacijskom sustavu.

Naredba cd\ se koristi za kretanje po strukturi direktorija, točnije za vraćanje u glavni direktorij trenutne particije u kojoj se nalazimo.

Koristili smo naredbu dir, koja se koristi za ispisivanje na ekran kompletnog sadržaja trenutnog direktorija. Dakle, naredba dir će pokazati datoteke i direktorije unutar direktorija u kojoj smo pokrenuli naredbu.

Za kraj, tek toliko da vidite, iskoristili smo možda i najčešće korištenu naredbu prilikom upravljanja mrežom i traženja različitih problema: ping geek.hr. Naredba ping služi za provjeru dostupnosti nekog udaljenog mjesta. Ovom naredbom sustav šalje podatke prema udaljenoj lokaciji, te provjerava njihovu prolaznost prema lokaciji. Ako imamo urednu mrežu, i situaciju da sve radi OK, kao odgovor ćemo dobiti linije koje vidite na gornjoj animaciji.

Neke druge naredbe sami ćete pronaći na internetu, ovisno kako koju budete trebali. Svaku od naredbi u komandnoj liniji možete provjeriti (njeno korištenje), tako da na kraju naredbe dodate parametar /? . Na ovaj način će sustav ispisati sve parametre, i sintaksu kako se naredba pravilno koristi.

Neke od često korištenih naredbi u komandnoj liniji su:

ping – provjera protočnosti mreže. Provjeravamo dostupnost nekog udaljenog uređaja, po IP adresi uređaja ili imenu u domeni u kojoj se nalazi. Na ovaj način provjeravamo i dostupnost neke Web lokacije (web stranice, FTP servera isl…)

ipconfig – provjeravamo konfiguraciju mrežnih adaptera, IP adresu računala i mrežnih kartica koje su instalirane na računalo. Osim IP adrese računala sa ovom naredbom možemo provjeriti i druge mrežne postavke (Default Gateway, Subnet Mask, isl…)

md – ovom naredbom kreiramo novi direktorij unutar direktorija u kojem se trenutno nalazimo. Koristimo je na način: md testdir

rd – naredba će obrisati direktorij koji smo odabrali. Da bi uklonili direktorij, napisat ćemo rd testdir

cls – skraćeno od Clean Screen je naredba koja će očistiti komandnu liniju. Vratit će kursor na početak, u prvi red, koji spremno čeka unos nove naredbe.

Što je Linux?

Već smo mnogo puta čuli za Linux, no taj je pojam nekima i danas slabo poznat. U govoru za Linux kažemo da je to besplatan OS (Operacijski sustav), što je u principu i točno, no Linux je i mnogo više od toga.

Linux predstavlja grupu (obitelj) operacijskih sustava otvorenog koda, koji rade na svom originalnom kernelu, po logici UNIX-a. Osnovao ga je Linus Torvalds 1991.godine, i pustio u distribuciju kao OS otvorenog koda (besplatnog).

Linux kernel je pisan u C-u, i asembleru, a godinama je sakupio mnoge poklonike, veliki community, i naravno veliki broj korisnika. Danas se Linux može pronaći gotovo svugdje: koristimo ga na pametnim telefonima, u modernim automobilima, Smart TV uređajima, i naravno u svim pod-granama računalne industrije.

Linux

Velika prednost linuxa je njegov modularan dizajn. To znači da se na osnovne dijelove koda, naknadno, instaliraju samo oni moduli koji su potrebni za određene zadatke. Tako će instalacija uvijek raditi sigurno, brzo i stabilno, nakon inicijalnog postavljanja na neki uređaj.

Otvoreni kod još je jedna velika prednost Linuxa. Naime, ovim pristupom se otvara mogućnost prilagođavanja svakog dijela koda prema potrebama korisnika. Možda je ovo i glavni razlog što je Linux toliko zastupljen u modernim uređajima koji trebaju softver za rad.

Kada bi Android izjednačili sa Linux-om, jer radi na Linux kernelu, tada bi mogli napisati da je Linux dominantan OS u svijetu. Ipak, to nećemo raditi, jer je Android priča za sebe, a Linux ima impozantan položaj svakako, ponajviše zaslugama svog communityja.

Linux Mint

Kao i svaki drugi OS, i Linux ima svoje glavne cjeline koje čine cjelinu:

  • Bootloader
  • Kernel
  • Init System
  • Daemons
  • Graphical server
  • Desktop environment
  • Applications

Bootloader je ključni dio Linux OS-a, ali i drugih operacijski sustava (Windowsa na primjer), koji se izvodi na samom početku (kada palimo računalo), i brine se o pravilnom učitavanju drugih instanci koda da bi se OS učitao i bio spreman za rad. Obični korisnik, koji koristi PC, neće ni primijetiti bootloader ako se dobro ne zagleda u monitor za vrijeme paljenja računala.

Kernel je zapravo onaj dio koji definira OS, u ovom slučaju Linux. To je dio koda koji se izvršava odmah nakon bootloadera, a brine se o hardveru svakog računala (procesoru, memoriji, i perifernim uređajima), te njihovoj međusobnoj komunikaciji.

Init System je podsustav koji podiže korisnički prostor (korisnički račun), i ima opcije za kontrolu perifernih uređaja (štampača, zvuka, grafike, isl…) takozvani Deamons.

Deamons je skup pozadinskih servisa koji se izvode prilikom učitavanja OS-a, ili kada se korisnik prijavi na svoj računa (Desktop). Servisi na koje ovdje mislimo su: podrška za štampanje, podrška za zvuk, grafička podrška i drugi slični servisi.

Graphical server je još jedan podsistem koji se brine o prikazu slike na monitoru. Većinom ga nazivamo X server ili samo X.

Desktop environment je zapravo sučelje kojim korisnik Linuxa komunicira sa svim spomenutim dijelovima OS-a, i hardverom. Linux nudi različita desktop okruženja, a najpoznatija među njima su GNOME, Cinnamon, Mate, Pantheon, KDE, Xfce i mnoga druga. Svako od desktop okruženja za sobom nosi i pre-instalirane aplikacije, posebno aplikacije za kontrolu nad datotekama, različite alate za konfiguraciju, Web preglednik, Email klijent aplikaciju, igrice i druge korisne aplikacije za rad.

Applications su jedan dio Linuxa, bez kojeg taj OS (kao niti jedan drugi) ne bi postojao. Pored osnovnih aplikacija koje dolaze u paketu sa desktop okruženjem, zajednica otvorenog koda nudi zaista mnogo aplikacija koje su dostupne na svim značajnijim distribucijama Linuxa. Skoro svaka distribucija Linuxa ima svoju bazu aplikacija (nešto poput Microsoft Store), s koje korisnik uz tek par klikova preuzima ono što mu je potrebno.

Linux u svijetu računala

Osim što je ušao u naše domove, te je mnogima glavni OS na kućnom računalu, Linux zapravo najveći utjecaj ima u svijetu WEB servera, te mnogih specijaliziranih IT infrastruktura. Prvi je izbor mnogim istraživačkim centrima, vladinim organizacijama i drugim velikim uredima koji žele imati kontrolu nad svojim podacima i sigurnošću posla koji obavljaju. Za razliku od MS Windows OS-a, distribucije Linuxa IT inženjerima nude potpunu kontrolu nad poslom koji obavljaju, i mogućnost prilagođavanja svakog dijela koda prema potrebama. MS Windows je i danas dominantan OS u svijetu, ali nikako nije bez jake konkurencije.

Linux distribucije koje se najviše koriste

Par puta smo spomenuli pojam „distribucija Linuxa“, pa da pojasnimo malo što je distribucija i koje su danas najpopularnije.

Distribucije Linuxa su zapravo različite verzije tog operacijskog sustava. Svaka verzija je različita od druge, ali i dosta slična. Ako ste savladali korištenje bilo koje distribucije, shvatili ste logiku Linuxa, te je lako prijeći na neku drugu. Gotovo svaka distribucija Linuxa može se pronaći na internetu, preuzeti se besplatno i nasnimiti na CD, DVD ili USB stik. Instaliranje Linuxa ne traži unos ključa, pa je moguće sa jednog medija instalirati Linux na neograničen broj mašina.

Ovo su najpopularnije Linux distribucije:

  • Linux Mint
  • Manjaro
  • Debian
  • Ubuntu
  • Antergos
  • Solus
  • Fedora
  • Elementary OS
  • Open Suse

Svaka od spomenutih distribucija koristi drugačiji Desktop, neke moderni dizajn, a druge stari i provjereni dizajn (na primjer Open Suse koristi KDE).

Ako ste voljni isprobati neku Linux distribuciju, predlažemo da je preuzmete sa interneta, nasnimite boot DVD i pokrenete Live preview. Live preview radi direktno sa medija, bez formatiranja tvrdog diska, tako da korisnik može vidjeti kako se Linux ponaša na hardveru te se odlučiti dali uraditi instalaciju ili pak ne. Svakako vrijedi isprobati.

Što je driver?

Driver (device driver ili hardver driver) je poseban dio softverskog koda koji ima svrhu da omogući komunikaciju između komponenti računala i samog operacijskog sustava. Bez odgovarajućeg drivera, operacijski sustav ne može komunicirati ispravno sa hardverom na kojem je instaliran (matična ploča, i perifernim komponentama: printer, grafička kartica, tipkovnica, miš, monitor…).

Da bi bolje razjasnili gore napisano, poslužit ćemo se odgovarajućim grafikonima, i proći dio po dio na tu temu.

U našem jeziku često koristimo riječ driver, ali je to u stvari eng. pojam (device driver: vozač, pokretač…) što se odnosi na pokretanje nekog elektronskog sklopa da obavi predviđene zadatke.

Gdje se nalaze driveri?

Dakle, imamo više datoteka jednog drivera, i naravno više drivera na jednom PC-u. Svaki dio hardvera treba određenu softversku “podršku” da bi funkcionirao u radnoj sredini i tvorio cjelinu koju zovemo računalo.

DELL DVD – MS Windows

Bez obzira koji OS koristili (MS Windows, Linux, iOS, pa čak i Android), za pravilan rad uređaja potrebno je imati odgovarajuće drivere. Driver je ključni dio koda, pomoću kojeg se odvija interakcija između korisnika i stroja.

U nastavku ćemo Operacijski sustav označavati sa OS, radi lakšeg čitanja, pa krenimo:

Svaki OS u svojoj strukturi ima kernel. To je program koji upravlja ulazno/izlaznim signalima iz softvera, dalje ih prevodi u signale (instrukcije) koje će razumjeti CPU i druge elektronske komponente koje međusobno komuniciraju.

Ukratko, možemo napisati da je kernel zadužen za upravljanje procesima, upravljanje memorijom, datotečnim sustavom, upravlja različitim perifernim uređajima, mrežom i drugim dijelovima računalnog hardvera. Na donjoj shemi, kernel je 4. sloj ako brojimo od gore prema dolje, i u njemu se nalaze driver datoteke.

Driver dijelimo na dvije osnovne grupe: user driver i device driver.

User driver možemo opisati kao onaj dio softvera kojem obični korisnik ima pristup korištenjem naprednih postavki OS-a. User driver je dio koda dostupan korisniku zbog potrebe određenih postavki, kalibriranja i različitih izmjena za potrebno ponašanje hardvera.

Device driver smatramo dio softvera koji je skriven i ne vidi se korištenjem klasičnog GUI sučelja nekog OS-a. Taj dio zapravo radi u prvim slojevima svakog OS-a, komunicira sa hardverom i stalno interpretira naredbe koje korisnik unosi. Glavna uloga device drivera je pružiti pomoć u smislu da prevodi čovjeku smislene naredbe u strojno prihvatljiv programski jezik. Naravno, prijevod se izvodi u oba smjera.

Shema za lakše razumijevanje

Na donjoj shemi možete vidjeti najbitnije dijelove nekog softverskog rješenja za upravljanje hardverom i čovjeku olakšano korištenje računala.

Shema osobnog računala

Prvo da pojasnimo gore napisano (Čovjeku olakšano korištenje računala): Postoji mnogo vrsta računala, i mnoga od njih ne koriste ovu strukturu sa naše sheme. Shema koju smo objavili odnosi se na osobna računala, koja koristimo svakodnevno. Ako bi pisali o robotici, avio industriji ili automobilskoj industriji, shema se ne bi podudarala sa strukturom računalnih jedinica instaliranih u spomenutim industrijskim granama.

Ako pogledate shemu od vrha prema dolje, odmah možete vidjeti sloj koji inače koristite prilikom rukovanja računalom, pametnim telefonom ili tabletom. Dakle, u prvom sloju se nalaze aplikacije koje koristite.

U drugom sloju se nalazi datotečni sustav, GUI i opcije za upravljanje uređajem, te drugim perifernim dijelovima. Datotečni sustav kontroliran je programskim rješenjima OS-a, i korisniku daje upravljanje na način kako je OS dizajniran. Služi nam za prijenos datoteka, kontrolu nad njima i sigurnu pohranu. GUI se brine da korisnik ima što lakše korištenje OS-a i svih njegovih komponenti. Da nemamo GUI, još i danas bi za svaku radnju trebali unositi naredbu, što je priznat ćemo svi zahtjevno i nimalo praktično. Treći dio (Upravljanje uređajem) je također kontroliran programskim opcijama OS-a, da bi se omogućila određena kontrola prilikom korištenja OS-a i hardvera.

U trećem sloju se nalazi sami OS, koji “nosi” na sebi 2 gornja sloja i brine se za što bolji i stabilniji rad.

Četvrti sloj: Bootloader, Upravljanje matične ploče, i Device driver. Zajedno čine cjelinu koju zovemo kernel. Pojednostavljeno možemo napisati da je Bootloader dio koda koji će pronaći Boot HDD (ili neki drugi uređaj) sa kojeg će učitati daljnji dio koda i pokrenuti sve potrebne kodove da budu spremni i u radnom stanju. Upravljanje matične ploče je još jedan neizostavan dio koda s pomoću kojeg matična ploča komunicira sa svim uređajima koji su neophodni do učitavanja OS-a. Pojam koji bi najbolje opisao taj dio koda bio bi BIOS. Device driver smo već opisali, a sada uz pomoć naše sheme vidite i gdje se nalazi.

Na kraju se svaki dio koda “oslanja” na hardver, jer to i jest poanta čitave priče; da koristimo električne komponente na nama specifičan i koristan način.

U školi smo već na prvim satima informatike učili o binarnom kodu, strojnom jeziku i tim famoznim jedinicama i nulama (1, 0). To je princip rada svakog elektroničkog sklopa, a sav software se brine da uređaji međusobno dobro komuniciraju, i da se čovjeku svaki proces interpretira na njemu što lakše razumljiv jezik.

Za kraj da stavimo još jednu grafiku (mreža piksela) u binarnom zapisu, i interpretaciji dvije boje (crna = 0, zelena = 1).

Sada je mnogo jednostavnije shvatiti na koji način funkcionira strojni jezik, i kako ga se interpretira za što lakše i bolje razumijevanje.

Što je tvrdi disk?

Čuli smo za pojam tvrdi disk, na engleskom Hard Disk Drive, i već možemo zaključiti da je riječ o nekoj računalnoj komponenti. Što je Hard Disk Drive i koje funkcije obavlja u radu jednog osobnog računala?

Ovom prilikom ćemo pojasniti rad i ulogu tvrdog diska u osobnom računalu, imajući u vidu da primarna uloga ove komponente može imati istu ili sličnu definiciju i kod većih korporacijskih mašina, serverskih instalacija i manjih uređaja poput laptop računala, mobitela isl…

Povijest tvrdog diska

2016.godine obilježena je 60. obljetnica postojanja tvrdog diska. Danas sve više kupujemo moderne SSD izvedbe, no i dalje u svijetu računalne tehnologije dominira standardni, cjenovno povoljni i kapacitetom nadmoćniji klasični HDD (Hard Disk Drive). Osvrnut ćemo se malo na povijest tvrdog diska, njegove začetke i razvoj kroz spomenuti period od više od 60 godina.

Priča je započela sa RAMAC računalom, koje je proizvela kompanija IBM, a riječ je o prvom takvom uređaju koji je koristio komponentu za skladištenje podataka. RAMAC je skraćenica od Random Access Method of Accounting And Control.

RAMAC 305

Prva komercijalna upotreba tvrdog diska započela je 1957.godine, sa puštanjem u prodaju računala IBM 305 RAMAC. Iz današnje perspektive to računalo ne možemo nazvati osobnim računalom, što nije ni bilo, ali je tehnologija proizašla iz RAMAC programa pronašla put ka globalnom tržištu i velikoj primjeni u svim granama industrije, pa tako i u svijetu osobnih računala koja su se kasnije pojavila.

Zanimljivo je spomenuti da je RAMAC računalo koristilo tvrdi disk dimenzija jedne današnje perilice rublja, sa kapacitetom od svega 5MB. U to vrijeme 5MB je bilo mnogo, dok danas jedan tvrdi disk od 3,5″ ima kapacitet od preko 1TB. U tom kontekstu napredak je itekako vidljiv. Već u prvim godinama korištenja, kupci su tražili sve veći prostor za skladištenje podataka, a to je iziskivalo tvrdi disk većih dimenzija. Da bi izbjegli korištenje tvrdog diska veličine današnjeg frižidera, IBM se odlučio proizvoditi Removable Storage – zamjenjivi tvrdi disk. Na taj način kupci su mogli kupovati više jedinica (komada) tvrdog diska, povećavajući tako ukupni prostor za pohranu. Ipak, i novi IBM 1311 tvrdi diskovi su bili prilično glomazni, i bilo je samo pitanje vremena kada će se pojaviti kompaktni uređaji – slični ovim današnjim.

Prve HDD uređaje trebamo gledati u kontekstu vremena, i razumjeti da nisu imali primjenu u našim domovima. Pojam osobno računalo još uvijek nije bio korišten, da bi se u 70-tim dogodila prava PC revolucija.

Sve do 1970.godine računala su bila glomazna, skupa i specijalizirana za određene zadatke. Koristili su ih najveće tehnološke kompanije, sveučilišta i uredi različitih vlada u razvijenim zemljama.

Kako se tehnologija razvijala, elektronske komponente bile su sve više dostupne, kvalitetnije i cijenom mnogo prihvatljivije. Zbog svega spomenutog, i zbog nekih drugih faktora, prazninu naših domova počeli smo popunjavati osobnim računalima. U početku su to bili ograničeni strojevi, sa tek par MB prostora za pohranu, da bi kroz nadolazeće godine imali sve brže, pouzdanije i kapacitetom veće tvrde diskove na koje smo mogli nasnimiti igrice, video, glazbu, i druge podatke koje smo htjeli.

1980.godine kompanija Shugart Technology predstavlja tvrdi disk kapaciteta 5MB, koji je dizajniran za ugradnju u osobno računalo. Disk koji su predstavili bio je dimenzija 5,25″, što je godinama nakon toga bio standard. Jedan HDD od 5MB u to vrijeme je imao cijenu od 1500$.

Kompanija Shugart Technology brzo se razvija i osvaja tržište. Niste nikada čuli za Shugart Technology? Možda zbog toga što je kompanija još 1980.godine promijenila ime u Seagate. Sada je sve mnogo jasnije.

Seagate je danas možda i najpoznatiji brend za proizvodnju i prodaju HDD komponenti.

Napredak kroz kratku povijest zapisivanja

Veličine kroz povijest Tvrdog Diska

Ako želimo opisati napredak tehnologije u proizvodnji tvrdog diska, možemo kazati da je u periodu od 25 godina jedan tvrdi disk veličine frižidera, sa istim ili većim kapacitetom za pohranu podataka napredovao (smanjio se na veličinu od 6″ u prosjeku).

Osim napretka u pogledu manjih dimenzija, tvrdi disk je imao sve veći kapacitet, bio je pouzdaniji i tiši prilikom rada, trošio je manje električne energije, te je imao bržu komunikaciju sa centralnom jedinicom računala.

I danas prilikom kupovine tvrdog diska, gledamo prvo na kapacitet za pohranu, brzinu prijenosa i recenzije koje možemo pronaći o pouzdanosti pojedinog modela.

Najpoznatiji proizvođači danas su: Seagate, Western Digital, Toshiba, Fujitsu i mnogi drugi.

Tehnologija i način rada

Klasični tvrdi disk radi na principu rotirajućih ploča po kojima piše/čita igla. Ploče su precizno izrađene od stakla, po površini kojeg se nalazi tanki metalni sloj koji je potreban da “zapamti” magnetno stanje. Igla koja se pomiče iznad površine rotirajućih ploča prenosi magnetno stanje prema elektronici – gdje se kasnije takvi zapisi pretvaraju i bitove, odnosno u 0 i 1. Dakle, tvrdi disk je klasični uređaj koji može zapisati ili pročitati magnetno stanje na maloj površini, te isporučiti signale prema vanjskim elektronskim komponentama, koje će binarne podatke predočiti u neku smislenu cjelinu.

Dijelovi tvrdog diska

Obično u jednom kućištu tvrdog diska možemo pronaći 2 ili više rotirajućih ploča, smještenih jednu ispod druge, a svaku od njih prate i dvije igle za čitanje (jedna sa gornje strane, druga sa donje strane jedne ploče).

Brzina rotiranja ploča u tvrdom disku ima direktnog utjecaja na njegovu brzinu pisanja/čitanja. Obično se ploče rotiraju brzinama od 4200 okretaja u minuti, pa sve do 15000 okretaja u minuti (posebno brzi diskovi za servere). Osobna računala koriste diskove prosječnih brzina rotiranja između 5400o/m – 7200o/m.

Kapacitet tvrdog diska

Kapacitet za pohranu podataka ovisi o broju rotirajućih ploča, ali i o preciznoj izradi ploča i igle za čitanje. To znači da, ako imamo mogućnost da magnetno stanje zapišemo na manjem prostoru, to ćemo imati veći broj takvih zapisa (veći kapacitet). Razvoj tehnologije doveo je do činjenice da jedan 3,5″ tvrdi disk, sa dvije rotirajuće ploče u sebi može zapisati i preko 1TB podataka.

Konektor P-ATA i S-ATA

Neke značajne promjene, barem u svijetu osobnih računala, nisu se dogodile. P-ATA konektor dominirao je godinama, točnije desetljećima, da bi ga naslijedio S-ATA konektor, koji koristimo i danas.

Napisat ćemo malo o P-ATA i S-ATA konektorima, glavne razlike, i njihove značajke.

Iako smo koristili neke druge standarde, ovom prilikom ćemo opisati gore dva spomenuta konektora za HDD.

P-ATA

P-ATA konektor je skraćenica za Parallel ATA, a riječ je o standardu za povezivanje tvrdog diska, floppy diska i optičkih uređaja sa matičnom pločom računala. Konektor je prepoznatljiv po svojih 40 pinova, koji su povezani spljoštenim kabelom sa isto toliko žica u sebi. P-ATA se pojavio 1986.godine, i bio je dominantan sve do 2003.godine, kada dolazi novi S-ATA konektor. P-ATA konektor je imao neka ograničenja, što je dovelo do potrebe novog i boljeg standarda za povezivanje spomenutih komponenti.

Glavna ograničenja P-ATA standarda bila su: 8,3MB/s (kasnije do 133MB/s) brzina protoka podataka, i najvažnije: na matičnoj ploči smo mogli imati 2 uređaja (Master i Slave) koje smo podesili kombinacijom “jumper-a” na poleđini diska.

P-ATA je imao mnoge izvedbe, i napredovao je vremenom. U principu, ovo je samo kratki osvrt na tu tehnologiju, i nemamo prostora dublje zalaziti u temu.

S-ATA

S-ATA (Serial ATA) dolazi 2003.godine, i već u kratkom periodu se vide mogućnosti ovog standarda, zbog čega brzo zauzima dominantni položaj u svijetu osobnih računala. Odmah da ga usporedimo sa prethodnikom, napisat ćemo da je brzina protoka podataka od 1,5Gbit/s, pa sve do 6Gbit/s. Za usporedbu: P-ATA je imao od 8,3MB/s do 133MB/s brzinu prijenosa podataka.

S-ATA je standard sa manje pinova (tek 7 pinova) na konektoru, ima veće brzine i dozvoljava veći broj spojenih uređaja na jednu matičnu ploču. Korištenjem S-ATA kabela nije potrebno odrediti primarni disk s pomoću “jumper-a”, nego kroz postavke BIOS-a ili jednostavno spajanjem primarnog diska na odgovarajući (obično S-ATA 0) ulaz na matičnoj ploči.

Koliko je S-ATA dominantan u poređenju na P-ATA pokazuje podatak da je već 2008.godine udio isporučenih PC jedinica sa S-ATA standardom bio 99%.

Trajnost tvrdog diska

Kada pričamo o trajnosti tvrdog diska tu nema nekih konkretnih podataka. Svaka kompanija hvali svoj proizvod i teško će se dogoditi da neka od njih priznaje nedostatke pojedinog modela.

Ako tražite tvrdi disk za kupiti, prije odabira bi bilo dobro potražiti recenzije na internetu. Tek pola sata pretraživanja i čitanja može vam dati potreban uvid u odabir nekog modela.

Recenzije su odlična stvar, posebno kada želimo znati pravu istinu o nekom proizvodu. Recenzije pišu ljudi koji su zapravo koristili neki uređaj (ne samo HDD), i gotovo uvijek su objektivne i iskreno napisane. Kod recenzija nema uljepšavanja, ili skrivanja nekih nedostataka.

Svakako se dobro raspitajte, jer mnogo znači kada kupite tvrdi disk koji se godinama dokazao kvalitetom i pouzdanim radom, nego neki za koji ste već mogli saznati da ima tendenciju pokvariti se kroz kratki vremenski period.

Trajnost diska ovisi o mnogo faktora, no oni u biti često nadžive konfiguraciju računala. Nije to uvijek slučaj, pa će neki zakazati već nakon par mjeseci korištenja, dok će drugi uredno raditi godinama. Opterećenje tvrdog diska igra veliki značaj po tom pitanju. Što više radi (piše/čita) tvrdi disk bi trebao kraće da traje. Nema u njemu potrošnih dijelova kao takvih, ali svaki mehanički sklop, ili elektronska komponenta godinama trpe trošenje, te na kraju stradaju pa kažemo da tvrdi disk ne radi ispravno.

Nova generacija tvrdih diskova – SSD

U ovoj priči moramo spomenuti tehnologiju SSD (Solid State Drive). Prije nego krenemo sa tekstom, pogledajte donju fotografiju, na kojoj se vide 2 klasična Hard Disk uređaja, i jedan dosta manji SSD.

Kingston – 240GB

Na fotografiji se nalaze Western Digital HDD od 500GB, Toshiba HDD od 500GB i jedan Kingston SSD M.2 kapaciteta 240GB.

Danas sve češće viđamo SSD u našim kućnim računalima, a veliki hosting provideri u svojim ponudama s ponosom ističu SSD hosting isl.. Zbog čega je tako, i što je zapravo SSD?

Nekom drugom prilikom ćemo detaljno pisati na temu SSD-a, a za sada pročitajte kratki osvrt.

Za razliku od klasičnog tvrdog diska, kojeg nazivamo i mehanički, SSD je potpuno nova tehnologija, bez pokretnih dijelova u sebi i sa gotovo trenutnim odazivom na potrebe pisanja/čitanja.

Prva ispitivanja ove tehnologije događala su se još davne 1950-te godine, kasnije u 70-tim i 80-tim, ali se koristila isključivo u tehnološki najnaprednijim super računalima. Kapacitet u to vrijeme nije bio ni blizu današnjeg, pa su super računala radila na 2MB-20MB u to vrijeme, ali ako se sjetimo klasičnih diskova, možemo zaključiti da su uređaji bili konkurentni?

Ne baš, jer ovdje nismo spomenuli cijenu jednog SSD uređaja u 50-tim, ili godinama koje su uslijedile. Cijena se zapravo ne spominje nama smrtnicima, kada se priča o super računalima.

Tehnologija SSD je ipak napredovala, pa shodno tome je padala i cijena u proizvodnji tih komponenti. Danas svatko od nas (vlasnika PC-a) može da odabere SSD i uživa u performansama koje su nekada bile ekskluzivno pravo samo jakih znanstvenih laboratorija, tajnih agencija, ili nekih drugih istraživačkih projekata.

Tehnologija je zaživjela i dostupna je masama. Princip rada SSD uređaja možemo u nekoj mjeri porediti sa radom RAM modula u računalu. Umjesto rotirajućih ploča, i igle za očitavanje magnetnog zapisa na površini svake ploče, SSD uređaj radi uz pomoć posebno dizajniranog čipa, s kojim sabirnica komunicira daleko većim brzinama.

Memorijski čip u SSD uređaju sastavljen je od mreže NAND polja, a svako polje može u sebe zapisati između 240KB i 4MB. Kontrolni čip na SSD-u u sebi ima zapisanu adresu svakog polja NAND čipa. Zbog toga je brzina rada ovog uređaja iznimno velika. Određeni podatak (kada se zatraži) je gotovo trenutno dostupan, i korisnik računala ne osjeća nikakav zastoj u radu. Vrijeme potrebno za pristup nekim podacima SSD uređaja mjeri se u nanosekundama.

Trebamo napomenuti da se još uvijek daleko više koriste klasični hard diskovi, a prava dominacija novijeg SSD će doći (prema predviđanjima) 2021.godine.

Danas se SSD koristi najčešće u:

  • Poslovnim računalima, posebno programerskim tvrtkama, i alatima koji rade sa velikom količinom podataka i obrađuju ih
  • Gamerskoj industriji, posebno iz razloga velikih brzina čitanja/pisanja, što olakšava igranje, pa igrač ne osjeća nikakve zastoje i trzanja dok igra
  • Mobilnim uređajima jer je SSD kompaktan, i mali je potrošač električne energije. Danas se NAND čipovi koriste u pametnim telefonima, tabletima, pa i manjim laptop modelima
  • WEB serverima, posebno zbog ponude performansi u kontekstu brzine.

Detaljno o SSD-u nekom drugom prilikom. Za sada smo zaokružili priču jedne računalne komponente – Tvrdi Disk, i dali dovoljno informacija da sebi u glavi stvorite sliku o tom uređaju. Ako nikada u životu niste otvorili kućište računala, da vidite što se u njemu nalazi, lako možete zamisliti kako izgleda klasični HDD, princip kako radi i koju ulogu ima za pravilan rad PC-a.

Što je printer ili štampač?

Ako bi u par rečenica definirali štampač (printer), mogli bi napisati da je printer periferni uređaj koji prima električne signale iz računala (ili nekog drugog uređaja) i ispisuje ih na papir. Dakle, štampač može neki digitalni zapis pretvoriti u fizičku kopiju na papiru.

Danas je nemoguće zamisliti neki ured opremljen računalima, koji nema jedan ili više štampača na koje se mogu ispisati različiti dokumenti, grafike, crteži isl…

Ne samo da su najpopularniji periferni uređaj, štampači su i najčešći uređaj koji ćemo povezati za radnu stanicu. Radna stanica u ovom slučaju predstavlja PC na kojem se radi, i sa kojeg se mogu štampati tekst dokumenti, fotografije, brošure ili neki drugi oblik ispisa.

Vrste štampača / printera

Postoji više vrsta štampača, ovisno o principu na kojem rade, mogućnostima, načinu povezivanja za računalo i drugim karakteristikama.

Štampači za otpis

Danas imamo: 3D printer, AIO (All In One) uređaje, matrične printere, Inkjet (tintne) printere, laserske, MF printere, plotere i termo (termalne) printere.

Kasnije ćemo u tekstu pojasniti svaki od gore spomenutih printera, barem definiciju u par rečenica. Sada nastavljamo sa nekim drugim značajkama i razlikama starih i modernih printera (štampača).

Različiti priključci za štampače

Postoje različiti konektori (kabeli) kojima se štampač spoji na računalo. Komunikacija je moguća kabelom ili u novije vrijeme putem WiFi ili Bluetooth-a. Kako god, spomenut ćemo i neke starije standarde spajanja štampača za PC.

LPT kabel

Paralelni kabel (LPT) bio je standard u 80-tim i 90-tim, i dugo se zadržao na dominantnoj poziciji. Kroz isti taj period mnogi modeli štampača su koristili serijski, takozvani COM Port, ali je on bio značajno slabije zastupljen. Paralelni konektor (LPT) je dizajniran još u 70-tim, ali je pravu primjenu dočekao kroz 80-te i 90-te godine, da bi ga 1996.godine zamijenio dosta napredniji USB standard. Ipak, USB u tom periodu nije doživio pravi uspjeh, ponajviše zbog nedostataka OS-a iz tog vremena, pa smo pravi boom dočekali tek par godina nakon pojavljivanja. Vratimo se sada na LPT. Dakle, LPT konektor primarno se koristio za spajanje štampača za računalo, ali se mogao vidjeti i u nekim specifičnim modelima izvedbama koje nisu tema u ovom tekstu. Tko god je koristio Windows 98, Windows XP ili neku Linux verziju iz tog vremena, dobro je upoznat sa instaliranjem štampača putem LPT porta, najčešće na LPT1. Moguće je bilo iskoristiti LPT2 fizički port, ili čak simulirati LPT3, 4 ili 5, korištenjem određenih skripti kroz OS koji ste koristili.

Serijski (COM) konektor imao je sličnu primjenu, ali ne u toj mjeri za spajanje štampača za PC. Najviše se COM porta sjećamo za spajanje starih izvedbi miša, koji su u to vrijeme umjesto optike koristili kuglu. Generacije koje se ne sjećaju Windows 95 ili Windows 98, neće se sjećati niti miša sa kuglom od ispod, koju je svako malo trebalo čistiti i provjeravati da imamo kursor na ekranu koji se kreće kako želimo.

Spomenuli smo već da se USB pojavio u drugoj polovici 90-tih, i tada su počele neke promjene u svijetu osobnih računala, ali i svih drugih tehnoloških uređaja koja imaju bilo kakvu potrebu za spajanjem perifernih komponenti. USB je danas poznat koliko i sami pojam Osobno Računalo, a koristi se za spajanje zaista velikog broja perifernih uređaja i opreme. Štampači su pratili taj standard i danas je gotovo nemoguće pronaći neki model štampača u prodaji a da nema USB konektor na sebi. Čak i modeli koji ističu WiFi ili Bluetooth mogućnosti, od pozadi imaju USB konektor za spajanje na računalo. Glavni pokretači ovog standarda su velike svjetske kompanije: Compaq, DEC, IBM, Intel, Microsoft, NEC i Nortel. USB standard je zamijenio do tada često korištene: Serijski port (COM), Paralelni port (LPT), Game port, PS/2, FireWire, pa čak i Apple Desktop Bus.

Vratimo se na temu – Štampač

Spomenuli smo različite vrste štampača, pa ćemo objasniti primjenu svakog od njih.

3D printer / Štampač

3D štampač

3D štampač predstavio Chuck Hull još tamo početkom osamdesetih (1984.godine), ali smo tek unazad 10 godina upoznali ovu vrstu štampača i danas su nam lako dostupni. 3D štampač od pripremljenog digitalnog modela radi fizički dio, oblikovan i dimenzioniran prema tom modelu. Profesionalni 3D štampači prilično su skupi, ali postoje varijante koje su lako dostupne entuzijastima i ljudima koji se žele okušati u ovom poslu.

  • Koristi se za izradu stvarnih modela od plastike ili nekog drugog materijala
  • Moguće je izraditi neki zamjenski polomljeni dio
  • Koristi se za izradu dječjih igračaka, različitih dijelova od plastike isl…

InkJet štampač (tintni printer)

InkJet štampači počeli su se proizvoditi u kasnim 50-tim, ali su prihvaćeni tek u kasnim 70-tim, kada se tehnologija ispisa popravila pa je i primjena ovih uređaja bila moguća na različitim pozicijama. Bolji modeli u početku su izlazili sa proizvodnih traka velikih kompanija, koje i danas prepoznajemo: Canon, Epson, i Hawlett Packard. Mogli bi napisati da rade slično kao matrični štampači (točkicama rade otisak), ali u ovom slučaju malene kapljice tinte (različitih boja) se precizno “ispaljuju” na papir, tvoreći tako ispis u boji koji je dosta kvalitetan. Nedostatci InkJet štampača postali su jasno vidljivi tek pojavom laserskih štampača koji su ispisivali u koloru. Oni su pak dosta skuplji, i možemo ih vidjeti samo na mjestima gdje su neophodni.

  • Dosta povoljnija verzija štampača u koloru
  • Koristi se za ispis različitih dokumenata, fotografija ili grafikona

Laserski štampač / printer

Prvi laserski štampač izašao je iz tvornice Xerox, još u ranim 70-tim, ali je tehnologija zaživjela tek 1984.godine, nakon što je HP predstavio svoj prvi HP LaserJet model koji je bio lakše dostupan i mnogo prihvatljiviji. U godinama koje su uslijedile tvrtka Apple predstavlja Apple LaserWriter, nakon čega se u ovu utrku uključuju i druge kompanije. Danas je laserski štampač neizostavan dio uredske opreme, i teško je zamisliti radni stol sa kopjutorom, za koji nismo povezali štampač Možemo kazati da je štampač glavna periferna komponenta računala, ako izostavimo tipkovnicu i miša.

  • Brzi ispis veće količine tekstualnih dokumenata
  • Ispis različitih dokumenata ili fotografija, gdje nam nije važan ispis u koloru

Gore spomenuti štampači mogu obavljati i druge zadaće, ali smo spomenuli njihovu najčešću primjenu.

Mehanički štampač

Spomenut ćemo ovaj štampač tek zbog povijesnog značaja, da vidite kada se već pojavila potreba za ovim uređajem. Mehanički štampač izumljen je davne 1822.godine, a radio je na principu metalnih pločica koje su bile označene alfabetom. Možemo ga usporediti sa današnjom mašinom za kucanje teksta.

Matrični štampač / Dot Matrix

Prvi Dot Matrix štampač je predstavio IBM davne 1957.godine, ali je prvi uspjeh ovog uređaja zabilježen 1970.godine sa modelom štampača tvrtke Centronics. Printer je koristio “glavu” sa određenim brojem pinova, položenih iznad ribon trake. Ispod ribon trake prolazio je papir, na kojem se uz pomoć pinova radio otisak. Matrični štampači i danas se koriste, posebno u bankama, raznim javnim ustanovama, pošti i sličnim uredima gdje se koriste posebni papiri sa otiskom – kada je potrebno uraditi ispis sa više kopija na posebnom “zaštićenom” papiru. Epson matrični štampači danas su kod nas najzastupljeniji, a nakon njih možda Olivetti (Italija). Za razliku od InkJet i LaserJet štampača, kod kojih se brzina mjeri u stranicama u minuti, kod matričnog štampača brzinu izražavamo brojem znakova u sekundi.

  • Koristi se u uredima gdje imamo potrebu za višeslojnim papirom sa otiskom
  • Matrični štampači mogu ispisivati na beskonačni papir

Ploter

Glava za crtanje u ploteru

Spomenuli smo ga na početku, pa ćemo napisati u kratkim crtama što je ploter, i zbog čega se našao u tekstu o štampačima. Dakle, ploter ima sličnosti sa štampačima jer baš kao i štampač, ploter na papiru izbaci neki crtež ili što već smo mu zadali. Razlika je u tome što ploter ne koristi isti mehanizam kao štampači, nego on zapravo crta po papiru. Prvi ploter izumljen je 1953.godine, a predstavila ga je kompanija Remington-Rand. Prvi model bio je spojen sa računalom UNIVAC, a koristio se za izradu tehničkih crteža. Riječ Ploter u prijevodu znači “crtač”, a uređaj doslovno crta i piše uz pomoć olovke, flomastera, ili nekog drugog alata koji stavimo u njega. Ploteri se najčešće koriste za crtanje vektorske grafike, a skoro nikada za ispis tekst dokumenata ili fotografija. Ploteri većinom imaju veći format ispisa papira – od A3 pa veće, dok ćemo kod uredskih štampača vidjeti da je standard A4.

  • Koristi se kod crtanja tehničke dokumentacije – tehničkih crteža (strojarstvo, građevina, elektronika)

All In One / Štampač Kopir Skener

Mnogi uredi koriste kompaktne uređaje da bi kompletirali potrebu obrade papira, ispisa i skeniranja fizičke dokumentacije i arhiviranja na računalo. All In One uređaji izvode 3 glavna zadatka (štampanje, skeniranje i kopiranje), ne zauzimaju mnogo prostora i prilično su učinkoviti. Štampači mogu biti InkJet, Laser i rijetko neke druge izvedbe.

  • Koriste se u uredima gdje se ukaže potreba
  • U slučaju da korisnik ne želi profesionalni kopir aparat, All In One ga može nadomjestiti

Termalni printer

Termalni ili termoprinter najlakše možemo opisati kao printer koji uz pomoć grijaćeg tijela, na termoosjetljivom papiru ostavlja otisak. Danas ih često vidimo ugrađene u veće uredske kalkulatore, u trgovinama (na kasi), ili u FAX uređajima. Termo printer ima dosta brz ispis, ali je kvaliteta ispisa niska.

  • Koriste se na kasi za ispis računa
  • Tehnologija se ugrađuje u FAX uređaje
  • Za ispis fiskalnih računa

Za kraj u par rečenica

Ukratko, štampač je uređaj koji prima (tekst ili grafiku) signal iz računala, te ga otiskuje na papir. Štampači se razlikuju po tehnologiji ispisa, brzini štampanja, tehnologiji izrade i cijeni.

Što znači slovo F kod F-16 zrakoplova?

Netko nas je pitao što znači slovo F kod poznatog borbenog zrakoplova modela F-16 pa da ne duljimo evo liste koja će vam to pojasniti:

  • A: Attack
  • C: Transport
  • B: Bomber
  • D: Drone director
  • E: Special electronic mission
  • F: Fighter
  • H: Search and rescue
  • K: Tanker
  • L: Equipped for cold weather operations
  • M: Missile carrier
  • O: Observation
  • P: Maritime patrol
  • Q: Unmanned drone
  • R: Reconnaissance
  • S: Anti-submarine warfare
  • T: Trainer
  • U: Utility
  • V: Staff transport
  • W: Weather reconnaissance
  • G: Permanently grounded
  • J: Special test, temporary
  • N: Special test, permanent
  • X: Experimental
  • Y: Prototype
  • Z: Planning

F-16 Fighting Falcon je američki višenamjenski borbeni zrakoplov četvrte generacije. Njegova iznimna prilagodljivost se smatra jednim od glavnih razloga njegove popularnosti. Također se smatra jednim od najsigurnijih lovaca na svijetu.

Što je monitor?

Kada govorimo o modernom računalu kao cjelini, svakako mislimo i na računalni monitor koji je njegov neizostavan periferni dio. Računalni monitori imaju svoju povijest, gdje prvenstveno mislimo na prvo pojavljivanje monitora, i njegov tehnološki napredak sve do danas.

U nastavku teksta opisat ćemo što je monitor, napisati neke značajne promjene kroz povijest razvoja monitora i dati kratki uvid u današnju ponudu monitora, te tehnologiju koja prati njegov razvoj.

Monitor je neizostavan periferni dio osobnog računala

Iako će osobno računalo raditi i bez monitora, za potpunu funkcionalnost i lakšu interakciju, monitor je itekako potreban. Monitor je neizostavan prilikom instaliranja OS-a (operacijskog sistema), i potreban je korisniku za kasniji rad, posebno ako će se koristiti neko grafičko korisničko sučelje (GUI).

Povijest CRT monitora u kratkim crtama

Sve je počelo 1964.godine, sa Uniscope 300 računalom koje je u sebi imalo ugrađeni CRT monitor. Nije to bio klasični CRT monitor koji smo koristili godinama, ali je bio jedna vrsta i preteča modernog CRT monitora.

Pravi računalni monitor je ugledao svjetlo dana 1973.godine, u Xerox Alto računalu. U to vrijeme to je bio vrh tehnologije (CRT monokrom prikaz). U današnjim pogledima takva tehnologija je zastarjela, i CRT monokrom monitor se može pronaći samo u tehnološkim muzejima, ili u nekim privatnim geek zbirkama.

CRT monitor

Kada pišemo o zastarjeloj tehnologiji, ovdje moramo istaknuti jednu zanimljivu činjenicu. Naime, svi mi danas koristimo moderne zaslone (monitore) osjetljive na dodir. Takve komponente najčešće koristimo na pametnim telefonima, i smatramo to vrhuncem moderne tehnologije. No jeste li znali da je tehnologija monitora osjetljivog na dodir zaživjela još davne 1965.godine? Primjena u to vrijeme nije našla put do velike mase korisnika, no E.A. Johnson je ideju pretočio u djelo te davne 65-te.

Vratimo se na monitore, i njihovu povijest i tehnološki napredak.

Apple I i Sol-20 su prva računala koja su imala ugrađeni priključak za monitor. Na tržištu su se pojavila 1976.godine, a priključak se koristio za spajanje računalnog monitora, ili nekog drugog video zaslona. Godinu dana kasnije izlazi Apple II koji ima ugrađeni CRT monitor, sa prikazom grafike u boji.

Prvi VGA monitor na tržištu se pojavio 1987.godine, a riječ je o CRT monitoru IBM 8513. VGA priključak (i njegove izvedbe) je postao standard, a zadržao je dominaciju na tržištu monitora sve do pojave prvih DVI standarda (2000.godina). Na kraju se ispostavilo da DVI neće zaživjeti kako se očekivalo, jer je uskoro izašao novi standard HDMI, koji je u kratkom vremenu osvojio tržište.

CRT smo koristili dugi period godina, pa će se mnoge generacije i danas sjetiti nekog modela iz djetinjstva. Kako to biva, i CRT monitoru je došao kraj. Danas je gotovo nemoguće pronaći CRT monitor, posebno neki u dobrom stanju. U prodaji ih nema već dugi niz godina, a kao zamjena su na police dućana stigli tada moderni LCD monitori. I sama LCD tehnologija danas je zastarjela, ali smo naučili koristiti skraćenicu LCD za skoro svaku novu tehnologiju koja se pojavila naknadno i kao izvedenica prvobitne LCD tehnologije.

Danas su LCD monitori najviše zastupljeni, no opet da spomenemo, potrebno je u tehnologiji tankih monitora razlikovati tehnologije koje se razvijaju i danas. Radi lakšeg čitanja, mi se sada nećemo baviti svakom tehnologijom, nego ćemo onako seljački, nastaviti priču o LCD monitorima.

Iako se prvi LCD monitor za desktop računalo pojavio još sredinom 90-tih, pravi bum se dogodio dosta godina kasnije – 2003.godine, kada je po prvi put zabilježena jača prodaja LCD monitora u odnosu na tada neizostavni CRT monitor.

Za kraj povijesnog osvrta još ćemo jednom spomenuti monitore (zaslone) osjetljive na dodir. Kako smo već spomenuli, tehnologija monitora osjetljivog na dodir otkrivena je 1965.godine, ali nije zaživjela. Tek kasnije, 2017.godine, na tržište dolaze LCD monitori koji su osjetljivi na dodir. Godine usavršavanja različitih tehnologija, koje su potrebne za proizvodnju takvih monitora, dovele su do smanjenja cijena, i na tržištu su se pojavili prvi LCD monitori 20” i 22” koji su bili osjetljivi na dodir. Cijena je u to vrijeme bila nešto manje od 500$, što je bilo jako povoljno u tom periodu.

Monitor kao sastavni dio desktop računala

Ako kupujemo osobno računalo, gledamo u njega ili razmišljamo o kupovini, onda nam sigurno kroz glavu proleti i neki model monitora. Monitor je periferni uređaj, sa glavnom zadaćom da nam isporuči neku grafiku. Takvu grafiku (slika, video, …) čovjek interpretira, i s lakoćom komunicira sa računalom (strojem).

Monitor nam služi za prikaz važnih podataka, a što će na njemu biti u velikoj mjeri ovisi o samom korisniku. Neki će svoje računalo iskoristiti za reprodukciju video zapisa, dok će drugi uživati u omiljenim video igrama. Monitor će isporučiti obrađenu grafiku koja dolazi iz centralne jedinice. Zapravo je monitor “jednostavan” uređaj, blago rečeno pasivna komponenta sa jednostavnim zadatkom. Ipak, kao i u svakoj drugoj tehnologiji, i ovdje se uvijek pronađe prostora za napredak. Tehnologija monitora u stalnom je napretku, najviše u kontekstu boljeg, oštrijeg i preciznijeg prikaza grafike, ali i u drugim smjerovima.

Kada pričamo o monitoru, pojmovi koje susrećemo su: rezolucija, vrijeme osvježenja, broj piksela, dijagonala, priključak, i neki drugi.

Rezolucija je često glavna i jedina stavka prilikom odabira monitora za rad. Ovo pravilo posebno vrijedi za “obične” korisnike računala, koji se ne zamaraju previše sa detaljima u vezi njihovog hardvera. Da napišemo, što je rezolucija monitora: prema definiciji, rezolucija zaslona je broj horizontalnih i vertikalnih polja (piksela), na samom zaslonu. Što je broj piksela veći, to je rezolucija veća, a to pak znači da se na zaslonu može pokazati više informacija čime se smanjuje potreba za listanjem gore-dolje. Rezolucija ekrana ima standardizirane vrijednosti, pa možemo spomenuti rezoluciju od 1600×1200 piksela. To znači da zaslon tog monitora ima 1600 polja horizontalno, i 1200 polja ako brojimo po vertikalnoj liniji. Osim broj piksela, rezolucija monitora ima dodatne podjele, pa da spomenemo najpoznatije: XGA, WQXGA za današnje monitore. Detalje na ovu temu potražite na internetu, ili specifikacijama monitora koji želite kupiti. Koristimo pravo da ne zalazimo duboko na ovu temu, jer je obimna, i ne stane u jedan podnaslov poput našega.

VGA kabel
VGA kabel

Pored rezolucije, kada želimo odabrati monitor, gledamo priključke kojim se može spojiti sa računaloom (grafičkom karticom). VGA je do par godina unazad bio daleko najpopularniji priključak, no u današnjih monitora glavnu ulogu ima HDMI priključak. VGA konektor prepoznajemo po plavoj plastičnoj zaštiti na krajevima kabela, sa tri reda pinova na svakom kraju. Pinovi na prvi pogled podsjećaju na neki COM priključak, no VGA nema dodirnih točaka sa COM priključkom. VGA priključak dakle ima 15 pinova, odnosno 3 reda po 5 pinova, i prvi put je predstavljen 1987.godine. Tek je 1999.godine trebao biti zamijenjen DVI priključkom, no taj nije zaživio, a naknadno je tržištem zavladao i sadašnji HDMI priključak.

HDMI je skraćenica od High-Definition Multimedia Interface, a riječ je o video i audio konektoru koji danas koristimo u TV, audio i računalnoj komunikaciji. Začetnici ove tehnologije su velike tehnološke kompanije: Hitachi, Panasonic, Philips, Silicon Image, Sony, Thomson, RCA i Toshiba, i ne čudi nas što je brzo zavladao tržištem. To je na kraju i dobro za krajnjeg kupca, jer danas imamo standardizirani kabel (konektor) za mnoge TV/PC/AUDIO komponente koje svakodnevno koristimo. Za razliku od VGA konektora, koji koristi analogne signale, HDMI koristi digitalni signal, pa je samim tim i mnogo napredniji i njegova primjena je mnogo više zastupljena. Refresh rate (vrijeme osvježenja) je vrijednost koju smo susretali u vrijeme CRT monitora. Kod LCD monitora stvari su malo drugačije. Napisat ćemo par riječi na tu temu.

Kod CRT monitora (katodna cijev) refresh rate je bio kontroliran vertikalnim signalom, koji je dolazio iz grafičke kartice (video kontrolora). Refresh rate je značio potpuno novo ocrtavanje na zaslonu, svake nove sličice (frame) i to 50 i više sličica u sekundi. Obično je frame rate bio oko 60Hz, što bi bilo 60 sličica u sekundi. To je sasvim dovoljno da se zavara tromost ljudskog oka. Ipak, frame rate smo mogli vidjeti na primjer kada fotografiramo monitor dok radi, ili ga snimamo kamerom koja ima drugačiji frame rate. Tada se može uočiti ona ružno horizontalna crna linija, koja se pojavi zbog razlike u radu fotoaparata ili kamere za snimanje. Kod LCD monitora frame rate radi na drugačiji način. Laički rečeno, LCD monitor uz pomoć čipova za obradu slike, osvježava piksele svaki posebno ili skupinu piksela na kojima se događaju promjene. LCD monitor ima vrijednost (u milisekundama odaziv piksela) brzine promjene boje pojedinog piksela. Recimo da imamo LCD monitor sa brzinom odaziva pojedinog piksela od 16ms, to znači da taj monitor ima refresh rate negdje oko 62,5 sličica u sekundi.

Oštrina slike na monitoru od velikog je značaja, posebno ako dugo sjedimo za računaloom, i radimo sa tabelama, obradu grafike isl… Da bi što manje naprezali oči, danas se proizvođači trude raditi monitore prilagođene ljudskim sposobnostima. U tom kontekstu, današnji moderni monitori imaju ugrađene opcije za podešavanje parametara, da bi svaki korisnik po svojim potrebama prilagodio sebi radno okruženje za računalom.

LCD monitor

Negdje u tekstu smo napisali da je monitor jednostavan dio računalne konfiguracije, što je i točno, ali nikako manje važna komponenta. Napredak tehnologije vidi se u svakom pojedinom dijelu računala, pa tako i prilikom proizvodnje suvremenih monitora. Kada kupujemo monitor, prvo što gledamo njegovu veličinu (dijagonalu u inčima), ali i druge tehničke karakteristike. Spomenuli smo u tekstu koje su to karakteristike (specifikacije), pa ćemo dalje da objasnimo veličinu monitora po dijagonali, te omjere koji su sve više istaknuti. Veličina zaslona mjeri se u inčima, a vrijednost predstavlja duljinu dijagonale pravokutnog trokuta kojeg čine još dvije stranice: širina i visina. Svaka vrsta monitora (CRT ili LCD), pa i površina projekcije ispred projektora, ima svoju veličinu. Zanimljivo je pak spomenuti da smo stare CRT monitore “pogrešno” mjerili, točnije: kod CRT monitora za veličinu dijagonale smo uzimali vanjske rubove kućišta samog TV uređaja ili monitora. Možemo to nazvati marketinški trik, jer jedan 19” CRT monitor ima stvarnu veličinu kao 17” LCD. Danas su najviše zastupljene veličine: 15, 17, 19 i 21”. Za profesionalnu upotrebu moguće je kupiti monitor i do 40” u dijagonali. Ako smo shvatili vrijednost veličine jednog piksela, i vrijednost veličine dijagonale monitora, lako možemo zaključiti da ove dvije veličine imaju direktnu povezanost. Dakle, u slučaju da na isti broj piksela imamo različite veličine ekrana, dobit ćemo različitu rezoluciju. Ako usporedimo 21” monitor sa rezolucijom od 800×600, sa 15” monitorom iste rezolucije, znamo da će ovaj manji dati mnogo oštriju sliku, ugodnu oku i bolju za cjelodnevni rad ispred računala.

Pojmovi koje smo spomenuli i njihovo značenje

Neki od pojmova koje smo spomenuli u gornjem tekstu, a značajni su za bolje razumijevanje kompletnog teksta.

OS (Operacijski Sustav) je sastavni dio kućnog kompjutora. Najpoznatiji Operacijski Sustavi danas su Microsoft Windows, iOS (Macintosh) i mnoge Linux distribucije (Ubuntu, Minth, Fedora…).

GUI (Graphical User Inter Interface) je prvi (gledano od korisnika, prema stroju) “sloj” operacijskog sustava (grafički) koji nam olakšava korištenje računala. Moguće je koristiti računalo i bez GUI-a, korištenjem komandne linije (Command Line – Windows), Power Shell-a (PowerShell – Windows), ili terminala (Unix shell – Linux).

CRT monitor je skraćenica koja dolazi od Cathode-Ray Tube, i odnosi se na monitore koji su radili na principu katodne cijevi.

Monokrom slika je sačinjena od jedne boje (nijansi jedne boje), ili od nijansi malog izbora boja. Najčešće se pojam koristio za opisivanje starih monitora koji su mogli pokazati (bijeli ili zeleni) tekst na crnoj podlozi.

LCD (Liquid Crystal Display) je skraćenica za novije, tanke monitore koji su radili na tehnologiji tekućih kristala. Danas imamo mnoge izvedbe tehnologije tankih monitora (plasma, LED, isl..) ali je ostao u upotrebi izraz LCD kojim često opisujemo bilo koji od spomenutih monitora.

VGA (Video Graphic Array) je možda i najpoznatiji konektor koji smo mogli vidjeti u 90-tim. VGA je grafički standard za video kontrolore, prvi put predstavljen od strane IBM-a. Kroz povijest korištenja, nekako smo greškom tu skraćenicu prevodili kao “Video Graphic Analog”, što nije točno, iako je riječ o priključku za prijenos analognog signala.

HDMI (High-Definition Multimedia Interaface) je grafički/audio digitalni konektor, koji je danas postao standard. Začetnik ovog projekta bile su vodeće svjetske tehnološke kompanije. HDMI je brzo zaživio, i u potpunosti je potisnuo DVI priključak, kojeg smo vidjeli kratko vrijeme, i već skoro zaboravili.

Piksel u digitalnom svijetu predstavlja jednu točku, najmanji element na površini zaslona, koji od kompletnog broja piksela tvori neku grafičku cjelinu.