Autor: I. S.

Pored interneta, najpoznatijeg svjetskog javnog servisa, infrastrukturu globalnih razmjera koristimo i u druge svrhe. Internet je tek jedan od mnogih servisa (protokola), doduše najpoznatiji, ali se putem globalne mrežne infrastrukture možemo koristiti i drugim servisima među kojima je i VPN. U nastavku ćemo pojasniti što je VPN, tko ga koristi i za što? Osim korporativne upotrebe, VPN je sve više zanimljiv servis malim korisnicima, pojedincima koji žele pregledavati sadržaj bez ograničavanja.

VPN ili Virtual Private Network je mreža koja koristi javno dostupne vodove (kabele), koje koristimo za Internet. Suština VPN infrastrukture je napraviti internu mrežu koja se sastoji od korisnika na udaljenim lokacijama. Korištenjem javne infrastrukture, protok podataka biva javno izložen, no protokolima koji se koriste u VPN-u, oni su zaštićeni i nema bojazni da korisnici budu izloženi. Dakle, VPN je zaštitna točka između korisnika i svih javnih internet dostupnih servisa.

Tri osnovne značajke VPN-a su privatnost, sigurnost i enkripcija

VPN osigurava privatnu mrežu, koristeći enkripciju i druge sigurnosne značajke, da bi se postigla autentikacija korisnika u toj mreži. Različiti mehanizmi zaštite brinu se da samo autorizirani korisnici mogu pristupiti mreži, i mrežnim resursima. Pored toga, sigurnost VPN infrastrukture skrojena je tako da se onemogući bilo kakvo presretanje podataka koji kolaju javnim dijelovima mreže.

Ova vrsta mreže dizajnirana je za postizanje sigurnosti, i enkripciju tunela kojim kruže podaci između korisnika nekog VPN čvora.

Informacije koje se izmjenjuju između dvije lokacije, putem tunela koji koristi enkripciju, ne mogu se dešifrirati izvan VPN sustava. VPN koristi više elemenata zaštite podataka, da bi se povjerljive informacije sačuvale unutar infrastrukture kompanije koja je zakupila VPN, ili skupine korisnika koji zajedno koriste ovu tehnologiju.

Prvi stupanj zaštite VPN-a je vatrozid (firewall) između klijenta i host servera. To zahtjeva od udaljenog korisnika da uspostavi autoriziranu vezu sa vatrozidom. Enkripcija je važna komponenta zaštite, koja radi na način da se podaci koji se šalju sa jednog računala kriptiraju tako da ih razumjeti (dešifrirati) može samo računalo na koje su podaci poslani. Osim enkripcije, kompletan dizajn VPN mreže je zamišljen da daje što veću sigurnost korisnicima.

Glavni protokoli VPN mreže

Glavna su 3 network protokola koja se koriste unutar VPN-a. Protokoli međusobno nisu kompatibilni, no u kombinaciji čine VPN onim što on danas i jeste.

IPSec – set protokola razvijenih od strane IETF-a za sigurnu razmjenu paketa podataka na IP razini mreže. IPsec je sastavni dio VPN-a, i ova tehnologija podržava dva modela enkripcije : transport i tunel.

PPTP – Point-To-Point tunel protokol je još jedna tehnologija specifična za rad u VPN okruženju. Razvijena je u Microsoftu, u suradnji sa U.S. Robotic kompanijom i još nekim kompanijama koje danas poznajemo po zajedničkom nazivu PPTP Forum.

L2TP – Layer 2 Tuneling protokol je dodatak PPP protokola koji daje ISP-u mogućnost da upravlja VPN-ovima.

Danas VPN koriste kompanije ali i pojedini korisnici

Spomenut ćemo neke potrebe kada korisnik treba VPN uslugu. Prije toga, napisat ćemo kada se kompanije odluče koristiti VPN, koje su prednosti te mreže i na koji način se koristi.

Pojedini, odnosno privatni korisnici uzimaju VPN, servis poznatiji pod nazivom VPN tunnel, da bi zaštitili svoje online aktivnosti i identitet. Korištenjem anonimnog VPN servisa, internet promet korisnika i podaci koji se šalju i primaju ostaju kriptirani i zaštićeni od pogleda sa ostalih internet servisa koji inače mogu da prate takav promet i aktivnosti.

VPN servisi posebno su korisni kada se oslanjate na pristup internetu putem javnih Wi-Fi pristupnih točaka jer se ne možemo pouzdati u sigurnost svake od njih. Pored toga, privatna VPN konekcija pruža korisniku pristup sadržaju koji je inače cenzuriran na nekom području, a uz to i sprječava krađu osjetljivih podataka.

Kompanije i organizacije koriste VPN za privatnu i povjerljivu komunikaciju putem javne internet infrastrukture. Putem VPN-a moguće je slati zvučne, video, ili podatkovne pakete, bez straha da takvi paketi završe na pogrešnim mjestima. Veće kompanije koje imaju urede na širem geografskom području često koriste VPN, putem kojega spajaju više lokalnih mreža u jednu poslovnu cjelinu. Podaci koji se šalju između udaljenih ureda ostaju zaštićeni i poslovna komunikacija ostaje unutar kompanije.

Par situacija kada je dobro koristiti VPN

Privatni, odnosno pojedinačni korisnici imaju potrebu za VPN konekcijom u situacijama koje ćemo spomenuti u daljnjem tekstu.

Kada želite sakriti vašu IP adresu

Korisnici mogu koristiti VPN da bi sakrili svoju javnu IP adresu i lokaciju s koje se spajaju. Danas postoje mnogi VPN servisi koji pružaju takve usluge, pa korisnik može birati lokacije s kojih se spaja: Azija, Europa, Australija, Afrika, Južna i Sjeverna Amerika.

Šifrirana komunikacija

Ako imate potrebu da komunikaciju kriptirate, VPN je servis koji to omogućava. VPN servisi koriste kriptirani protokol koji dodatno osigurava protok informacija, podataka i sadržaja koji putuje javnom infrastrukturom. Spajanje na javne Wi-Fi pristupne točke mnogo je sigurnije ako se koristi VPN. Mislimo na Wi-Fi konekcije za spajanje u zračnim lukama, u lokalima i slične. Koristeći VPN ne morate se brinuti za sigurnost e-mail poruka, fotografija, podataka za pristup bankovnim servisima i ukucavanjem lozinki. Osjetljivi podaci su sigurni kada se koristi VPN.

Pregledavanje omiljenog sadržaja

VPN donosi mnogo veće brzine nego je to slučaj kod (ISP) internet providera. Ako želite gledati video sadržaj visoke rezolucije, za najbolju brzinu prijenosa podataka možete izabrati sebi neki VPN servis. ISP skaliraju brzine ovisno o zakupljenom paketu korisnika, no VPN može pružiti veće brzine i bandwith koji je veći od onog koji ste zakupili. Isprobajte mogućnosti, pa odlučite koliko se isplati neki od mnogih VPN servisa.

Pristup cenzuriranom sadržaju

S lakoćom možete pristupiti sadržaju iako je taj cenzuriran na vašoj trenutnoj lokaciji. Cenzura na Facebook, Twitter, Skype i sličnim servisima nije nešto nepoznato u današnje vrijeme, a da bi pristupili sadržaju koji je iz nekog razloga onemogućen u vašoj regiji, poslužite se VPN servisom. Koristeći VPN, možete odabrati koji server da isporuči vašu IP adresu, i na taj način imate pristup sadržaju koji je inače blokiran.

Nemojte dati da vas špijuniraju

Zaustavite neželjene poglede na vaše internet navike. ISP ima uvid u internet navike svojih korisnika. Da bi izbjegli poglede na pretraživanja i sadržaj koji pregledavate svakodnevno, aktivirajte VPN. Korištenjem tog servisa zaustavili ste poglede na vaše internet aktivnosti.

Filtrirajte oglase

Izbjegnite nametnute oglasne jedinice. Skrivajući svoju stvarnu IP adresu, koja se dodjeljuje po lokaciji, VPN neće dozvoliti oglasnim jedinicama da isporučuju reklame, često po višim cijenama koje su ciljano isporučene po geo lokaciji. Reklame i dalje možete vidjeti, ali su one više realne, sa cijenama koje nisu “napuhane” prema vašoj IP adresi ili navikama pretraživanja.

Active Directory (AD) je Microsoft proizvod koji se sastoji od nekoliko servisa, koji rade na Windows Server platformama, za upravljanje mrežnim resursima i korisničkim ovlastima (permisije).

Glavna osobina AD-a je da podatke sprema kao objekte, a objekt je jedan element: korisnik, grupa, aplikacija ili hardverski uređaj. Objekti su definirani kao resursi (štampači ili računala), ili kao sigurnosni principi (korisnik ili grupa).

AD kategorizira objekte po nazivu ili atributima. Na primjer; ime korisnika možemo promatrati kao string, ili po opisu koji se odnosi na tog korisnika (informacije o korisniku, password, ili SSH ključ.

Glavni servis Active Directoryja je Domain Services (AD DS), koji sprema informacije o direktorijima (folderima) i rukovodi interakcijom korisnika unutar domene. AD DA radi verifikaciju pristupa kada se korisnik prijavi na neki uređaj, ili se pokuša spojiti na server u mreži. AD DS radi provjeru i kontrolira koji korisnik ima pristup nekom resursu. Na primjer; administrator obično ima veće ovlasti (permisije) i veću razinu pristupa resursima, nego što je slučaj za nekog korisnika u mreži.

Ostali Microsoft proizvodi (Exchange Server i SharePoint Server) se oslanjaju na AD. Active Directory upravlja svim resursima unutar mreže, ili domene koju kontrolira. Server na kojem je inicijalno instaliran AD DS (host), zove se Domain Controller.

Active Directory servisi

Servisi koji rade unutar AD-a (pod upravljanjem AD-a) zapravo proširuju mogućnosti i iskoristivost samog Active Directoryja. AD može da upravlja strukturom direktorija, certifikatima, i drugim servisima koji su namijenjeni za rad u serverskom okruženju, unutar mrežne strukture i domene.

Lightweight Directory Services (AD LDS) ima sličnu funkcionalnost kao i AD DS, s tim da AD LDS može raditi na različitim instancama na istom serveru, i čuvati podatke o strukturi direktorija svom zasebnom podatkovnom prostoru, koristeći LDAP Lightweight Directory Access Protocol).

LDAP je aplikacijski protokol koji se koristi za pristup i održavanje directory servisa unutar mreže. LDAP sprema objekte (korisnička imena i passworde), u directory servisima (Active Directory), i dijeli objekte kako je potrebno kroz mrežnu infrastrukturu kojom AD upravlja.

Certificate Services (AD CS), servis se koristi da generira digitalni potpis (certifikat), upravlja njime i dodjeljuje ga objektima po potrebi i logici administratora. Certifikat koristi enkripciju da bi korisnici ili objekti unutar AD-a dijelili informacije prema vanjskim strukturama sigurno uz upotrebu javnog ključa (Public Key).

AD FS (Active Directory Federation Service) služi da bi se korisnik “predstavio” i da bi dobio pristup različitim dijelovima mreže, koristeći jednu prijavu (SSO, Single Sign-On). Možemo zaključiti da SSO koristimo radi lakše prijave korisnika, da se jednom prijavi u mreži, te da nakon uspješne prijave ima pristup dodijeljenim resursima unutar te mreže, odnosno AD-a.

Rights Management (AD RMS) kontrolira sigurnost informacija, i upravljanje informacijama. Primjena ovog servisa može se pokazati na primjeru informacija u obliku elektroničke pošte (E-mail) ili Word dokumenata, odnosno drugih dokumenata koji se nalaze u mreži.

Glavne značajke Active Directory Domain Servisa

AD DS se zasniva na sloju domena, stabala (Trees) i šuma (Forests) za upravljanje mrežnim elementima. Domena je grupa objekata (korisnici i uređaji), koji dijele istu AD bazu. Domene imaju domain name system (DNS) strukturu.

Tree (stablo) je jedna ili više domena koje tvore jednu grupu. Tree struktura koristi sabirni prostor za sakupljanje imena domena – složenih određenom logikom.

Forest (šuma) predstavlja grupu većeg broja stabala, i sastoji se od dijeljenih kataloga, shema direktorija, informacija o aplikaciji i konfiguraciji domene. Shema definira klase objekata i atribute u šumi.

Organizational Units (OUs) organizira korisnike, grupe i uređaje. Svaka domena može da ima svoj OU. Sa druge strane, jedan OU ne može različite domene, a svaki korisnik ili objekt unutar domene mora biti jedinstven.

Povijest i razvoj Active Directoryja

Microsoft je dao prvi pogled na Active Directory 1999.godine, a potpunu inačicu je pustio godinu dana kasnije, zajedno sa izlaskom Windows 2000 Servera. Svakom sljedećom verzijom Windows Servera, Microsoft je ponudio bolju inačicu Active Directoryja. Nove verzije AD-a donosile su dodatne mogućnosti, poboljšanja i ispravke pogrešaka koje su korisnici prijavili. 2016.godine, zajedno sa izlaskom Windows Server 2016 sistema, Microsoft je predstavio značajno poboljšanu verziju AD-a, i mogućnost migracije na cloud. Kasnije je došao Active Directory koji radi sa web platformom Azure, čime je zaokružen jedan eko-sistem Microsoft proizvoda.

Konkurentni proizvodi

Drugi slični servisi rade na Linux platformama, ili na UNIX-u. Tako imamo; Red Hat Directory Server, Apache Directory i OpenDAP.

Red Hat Directory Server radi na UNIX operacijskim sistemima, dok druga dva podržavaju MS Windows sisteme. Administracija se zasniva na sličnoj logici, upravljanje korisnicima, grupama i servisima unutar neke mreže.

Standard PDF datoteke razvijen je u Adobe kompaniji, i danas je možda i najviše korišteni format za slanje dokumenata, posebno važnih dokumenata koji nisu podložni naknadnim izmjenama.

PDF dolazi kao skraćenica od Portable Document Format, a prvi puta je ovaj format predstavljen 1993.godine. Tek 2008.godine ovaj format biva standardiziran prema ISO 32000 standardu, što znatno olakšava korištenje dokumenata između različitih operacijskih sistema, aplikacija i kodova općenito.

Godinama se PDF nadograđivao, pa danas imamo kompleksnu PDF datoteku koja u sebi može da sadrži tekst i grafiku, ali i mnoge druge elemente, i logičke instrukcije. Jedna PDF datoteka može da ima u sebi polja za popunjavanje, video sadržaj, kao i trodimenzionalne objekte.

Struktura datoteke

U kratkim crtama, PDF datoteku možemo opisati kao 7-bitnu ASCII datoteku, ali neki elementi datoteke imaju binarne dijelove. PDF datoteka započinje sa header dijelom, koji u sebi ima magic number (broj koji govori aplikaciji o kojem formatu je riječ), i verziju formata (npr: %PDF-1.7).

Format PDF datoteke određen je kao podformat COS-a (Carousel Object Structure), koji se primatno sastoji od objekata.

Prvih godina nakon predstavljanja PDF datoteke, Adobe Reader je bila aplikacija za otvaranje i obradu datoteka, da bi danas imali veliki broj aplikacija koje nude različite mogućnosti obrade PDF datoteke, kreiranje novih datoteka, nadopunjavanje isl…

Današnji operacijski sistemi MS Windows, UNIX, Linux, macOS, i drugi, imaju u sebi već gotovo programsko rješenje za kreiranje novih PDF datoteka (Print as pdf).

Važno je spomenuti: jednom kada dokument prebacite (odštampate ili konvertirate) u PDF datoteku, nećete moći uraditi obrnutu funkciju, osim ako koristite posebne softverske alate, koji se u pravilu plaćaju.

Čak i ako koristite aplikaciju koja u sebi nema mogućnost Export to PDF, korištenjem opcije (Print to PDF) koju nudi OS, možete dokument prebaciti u PDF.

Korištenje PDF datoteka

U poslovnom okruženju, pa tako i privatno, PDF se koristi prilikom slanja ovjerenih dokumenata, skeniranih dokumenata s memorandumom, potpisanih računa isl… Kompleksan rad datoteke omogućio je korištenje u vektorskom prijenosu crteža i nacrta, pa se PDF koristi pri slanju 3D modela, i raznih tehničkih crteža sa osnovnim mogućnostima radi boljeg pregledavanja takve dokumentacije.

OpenOffice Writer ima već ugrađenu opciju Export as PDF. MS Office Word daje mogućnost Print>Microsoft Print to PDF.

Virus unutar PDF datoteke

Mnogi korisnici ne znaju, ali PDF datoteka u sebi može da ima virus. Prvi virus unutar jedne PDF datoteke otkriven je 2001.godine. Adobe redovno ažurira svoje aplikacije, radi nadogradnje i uklanja moguće pogreške. Kako god, s vremena na vrijeme pojavi se neki sigurnosni propust, kojeg korisnici prijave i koji se pravovremeno ispravi. Općenito, PDF datoteke su sigurne (možemo kazati da su sigurnije nego .docx, ili .excel), ali je opasnost prisutna i potrebno je biti oprezan prilikom otvaranja nepoznatih datoteka.

Open Office (OO, ili OpenOffice.org OOo), je besplatna desktop aplikacija, uredski paket alata koji po svojoj funkcionalnosti pariraju MS Office paketu uredskih alata.

Open Office je besplatan softverski paket, i odlična je alternativa komercijalnom paketu MS Office. OO se može instalirati na MS Windows, Apple macOS, i Linux distribucije.

Alati unutar OpenOffice paketa

Unutar uredskog paketa OpenOffice možemo koristiti sve potrebne alate, kakve imamo i u MS Office, a to su: Baze (aplikacija za rad sa bazama), Calc (aplikacija za tabele), Draw (program za crtanje), Impress (prezentacije), Math (za unos i ispis znanstvenih formula i jednadžbi), i Writer (obrada teksta i uređivanje).

Već na prvi pogled možemo zaključiti da OO nudi alate koje imamo u MS Office paketu. Sve potrebno za uredske poslove možemo koristiti u besplatnoj verziji uredskog paketa alata. Iako je MS Office postao standard kojeg slijede i svi drugi, dosta puta ćemo se odlučiti za besplatnu verziju, zbog uštede u novcu, ali i zbog toga što OpenOffice ima manje hardverske zahtjeve od komercijalnog konkurenta, a uz to radi na drugim operacijskim sistemima, što nije slučaj kod MS Office.

Na primjer: MS Office 2016 verzija za rad treba minimalno 2GB RAM memorije, i 3GB diskovnog prostora, dok će OpenOffice dozvoliti instalaciju na samo 256MB RAM memorije, i 1,5GB diskovnog prostora. Za ugodan rad, OpenOffice treba najmanje 512MB RAM, ali će instalacija proći na spomenutoj konfiguraciji.

MS Office 2016 zahtjeva Windows 7 ili noviji MS Windows, dok će OpenOffice raditi na starijim verzijama Windows XP, ili Windows Vista.

Rad sa dokumentima

Ukratko, alati koje spominjemo u tekstu međusobno mogu dijeliti dokumente i raditi s njima, ali ipak postoje neka odstupanja. To znači da, moguće je uraditi novi tekstualni dokument (.doc ili .docx) u MS Word aplikaciji, spremiti ga i kasnije ga otvoriti sa aplikacijom Writer koja dolazi u OpenOffice paketu. Ovo vrijedi i za druge aplikacije, ali trebamo znati da se neki dokumenti neće ispravno učitati u aplikaciji koja ne koristi dokumente sa originalnom ekstenzijom. Često su to dokumenti koji koriste napredne opcije aplikacije u kojoj su urađeni. Kasnije, druga aplikacija u kojoj se dokument pokušava otvoriti, neće prepoznati sve detalje i uraditi potpunu konverziju dokumenta. Odstupanja se mogu ispraviti, da se dokument dovede u potrebne okvire, no u slučaju da se radi o većem dokumentu sa mnogo detalja, takve ispravke mogu biti naporne i vremenski jako zahtjevne. Svakom novom nadogradnjom, OpenOffice ima bolju kompatibilnost u kontekstu uređivanja dokumenata koji su originalno kreirani u nekom MS Office programu.

Ekstenzije aplikacija OpenOffice

Zadana ekstenzija za OpenOffice datoteke je .odf , ali aplikacije mogu koristiti mnoge druge ekstenzije prilikom kreiranja/otvaranja dokumenata.

Neke od ekstenzija (format datoteke) za tekstualne datoteke su: .stw, .doc, .xml, .rtf, .txt, .htm, .html, .psw …

Ekstenzije za tabele: .sxc, .xls, .xml, .csv, .html …

Ekstenzije za prezentaciju: .sxi, .ppt, .pot, .sda, .sdd …

Osim spomenutih, OpenOffice može da radi sa drugim ekstenzijama, što ovaj uredski alat svrstava među bolje i neophodne u današnjem poslovanju. Svi koji ne žele izdvajati ne tako malen novčani iznos za MS Office, trebaju isprobati mogućnosti koje nudi besplatni alat OpenOffice.

OpenOffice ima mogućnost Export to PDF, ili korištenje PDF štampača, da bi kreirali PDF datoteku.

Apple operacijski sistem zovemo macOS. Vremenom se naziv mijenjao, pa smo imali Mac OS X, kasnije OS X, ali danas jedan od najpopularnijih sistema zovemo macOS. Riječ je o grafički dizajniranom sistemu koji je razvijen od strane Apple Inc, 2001.godine, i možemo kazati da se radi o jednom jako popularnom i često korištenom sistemu u svijetu računala. Sistem dolazi na Apple (Mac) računalima, i prijenosnim računalima (laptopima). Prema statistikama, macOS je drugi po zastupljenosti, odmah iza MS Windows sistema, ali u obzir trebamo uzeti činjenicu da se Linux sistemi raspoređuju po distribucijama, pa tako niti jedna od njih ne dominira.

Prvi sistem kompanije Macintosh razvijen je još davne 1984.godine, pod nazivom classic Mac OS, i bio je primarni OS na svim računalima iz te kompanije. Tako je godinama Apple usavršavao hardver, i softver, te se oslanjao na svoja rješenja po pitanju operacijskog sistema na uređajima koje prodaje.

Definicija macOS-a bi glasila: macOS je operacijski sistem za Apple računala Macintosh. Taj OS ima modularni dizajn, a vrijedi spomenuti da na njemu možemo pokrenuti UNIX aplikacije, kao i aplikacije koje su programirane da rade na starim verzijama sistema iz kompanije Apple.

Sistem je zasnovan na UNIX kodu, pa je logično da podržava izvođenje UNIX aplikacija, te ima mnoge sličnosti sa tim OS-om. Najznačajnija prednost macOS-a je mogućnost da više korisnika istodobno koristi sami OS, multi-tasking, i korištenje terminala.

Verzije macOS koje danas koristimo

macOS 10.12 Sierra došao je kao besplatna nadogradnja prethodnom OS X El Capitan sistemu. Donio je nekoliko novih opcija koje i danas možemo vidjeti, a to su: Desktop verzija Siri digitalnog pomoćnika, iCloud Drive sa optimizacijom diskovnog prostora, auto-unlock (automatsko otključavanje) i još neke druge značajke.

Nakon toga dolazi macOS 10.14 Mojave 2018.godine. Ime je dobio po pustinji Mojave u Kaliforniji, a novosti koje su došle sa ovim operacijskim sistemom su: iOS Appl News, Voice Memo (glasovne napomene), i Home to the Mac desktop. Ovo je posljednji macOS koji je imao podršku za 32-bitnu arhitekturu.

macOS 10.15 Catalina je predstavljen 2019.godine, a ime je dobio po kalifornijskom otoku. Ovo je prvi macOS koji podržava isključivo 64-bitnu arhitekturu, a novosti koje donosi i danas istražujemo, jer je to aktualni OS iz kompanije Apple.

Zaključak za kraj

macOS je operacijski sistem razvijen unutar Apple kompanije i njihov je službeni softverski proizvod koji prati svjetski prepoznatljiv hardver. OS je pažljivo dizajniran da fluidno radi s hardverom sa kojim se isporučuje i prepoznatljiv je po stabilnom radu, sigurnosti i naravno inovativnim rješenjima. Ovim pristupom, Apple je postao prepoznatljiv brend koji u svojim prostorijama razvija kompletan proizvod, hardver i softver. Od tuda i dolaze sve prednosti koje se mogu pripisati macOS sistemima, ali je mana taj zatvoreni eko-sistem. Nekome takav pristup ne smeta, ali se može kazati da Apple “čuva” svoje proizvode, i jednom kada se naučite na neki od njih, teško da se možete prebaciti za nešto izvan granica tog brenda.

Za razliku od desktop aplikacije, web aplikacija (web app) je kompjuterski program koji se izvodi u internet pregledniku. Web aplikacija radi na principu povezanosti klijent-server, i klijentu pruža grafičko sučelje kakvo je definirano na serveru. Danas su najpoznatije web aplikacije: webmail, internet bankarstvo, internet aukcije, oglasnici i slični servisi koji nude napredne funkcije.

Razlika između dinamičke internet stranice i web aplikacije nije jasno definirana, ali možemo zaključiti da web portal nećemo smatrati web aplikacijom, dok ćemo neki servis koji radi slično kao i desktop aplikacija nazvati web aplikacijom.

Kako radi web aplikacija?

Web aplikacije su obično programirane u nekom jeziku koji podržavaju suvremeni preglednici. Najčešće su to aplikacije razvijene u JavaScrip i HTML jezicima, koje internet preglednik lako može da pročita i izvodi operacije koje su programirane. Neke web aplikacije su dinamičke, i one zahtjevaju procesiranje na serveru, dok su druge statičke, koje ne zahtijevaju procesiranje koda na serveru.

Web aplikacija radi na serveru, što znači da server upravlja zahtjevima i upitima samog koda aplikacije. Kada klijent zatraži izvođenje nekog dijela koda, aplikacija taj upit izvodi na samom serveru, a rezultat korisnik vidi na internet pregledniku. Osim samih upita, web aplikacija često radi s nekom bazom. Baza se nalazi na serveru, i svi upiti se izvode po liniji aplikacija-baza, a krajnji rezultat se isporučuje opet putem web preglednika. Server može biti ASP.NET, ASP, ColdFusion, PHP ili JSP. Sve su to tehnologije na kojima se nalaze najpoznatije web aplikacije danas.

U par koraka ćemo pojasniti kako radi web aplikacija:

• Klijent (korisnik) šalje zahtjev web serveru, putem interneta u web pregledniku
• Web server prosljeđuje zahtjev aplikaciji na serveru
• Aplikacija izvodi zadatak, generira rezultat i šalje ga web serveru
• Web server prosljeđuje rezultat klijentu (korisniku) u web preglednik

Primjeri web aplikacije

Web aplikacija može biti obična forma za popunjavanje, koja može da generira neki rezultat, ili da sačuva podatke u bazu. Kompleksne web aplikacije korisniku nude obradu teksta online, obradu skeniranih dokumenata, pripremu dokumenta za ispis, ili obradu fotografija u web pregledniku. One najkompleksnije web aplikacije su zasigurno: Gmail, Microsoft 365, Google Docs, i slične aplikacije tehnoloških giganta.

Prednosti korištenja web aplikacije

Web aplikaciju možemo pokrenuti bez obzira koji OS koristimo (MS Windows, Linux, macOS, UNIX). Važno je imati instaliran preglednik (Edge, Internet Explorer, Google Chrome, Firefox, Opera) koji podržava izvođenje aplikacije.

Svi korisnici aplikacije u trenutku koriste istu verziju, što znači da nema moguće nekompatibilnosti.

Web aplikacija ne zauzima diskovni prostor lokalnog računala.

Održavanje Web aplikacije lakše je, uvjetno rečeno, jer se održavanje i nadogradnje izvode na samom serveru, bez potrebe da se rade intervencije na lokalnim računalima.

Zaključak za kraj

Web aplikacije se izvode u internet pregledniku. Danas su sve više zastupljene i kompleksne su dovoljno da izvršavaju mnoge zadatke potrebne za poslovanje online ali i off-line. Prednosti web aplikacija smo već spomenuli, a kao neke nedostatke možemo navesti da je za rad potrebna stabilna i brza internet konekcija. Server treba biti dobro konfiguriran i dostupan čitavo vrijeme dok se izvodi web aplikacija. Sa sigurnosnog aspekta, mogli bi kazati da je server na kojem radi aplikacija izložen mogućim napadima. Nismo u potpunosti zaštićeni ni lokalno, kada koristimo desktop aplikaciju, ali je mogućnost napada na server ipak više realna i ne ovisi samo o korisniku aplikacije.

Po definiciji: desktop aplikacija je aplikacija koja samostalno može da se izvodi na računalu ili laptop uređaju. Desktop aplikacija radi na nekom Operacijskom sustavu, na primjer: Windows, Linux, macOS, UNIX, …

Osim desktop aplikacija, poznajemo i druge; Web aplikacija (koja se izvodi u internet pregledniku), mobilna aplikacija (danas popularne aplikacije koje rade na smartphone uređajima, tabletima, …).

Primjer desktop aplikacije: Mozilla Thunderbird (email klijent aplikacija), Notepad (windows text aplikacija), Windows kalkulator (osnovni alat za računalne operacije u Windowsu).

Naveli smo Windows aplikacije kao primjer, ali poanta se može izvući. Thunderbird email klijent aplikacija na nekom Linux sustavu je također desktop aplikacija.

Da bi koristili desktop aplikaciju prvo je moramo instalirati lokalno na računalo. Izvođenjem, aplikacija koristi resurse računala, prvenstveno snagu procesora, količinu radne memorije i prostor na tvrdom disku.

Pojednostavljeno napisano, desktop aplikacije su robusnije nego na primjer web aplikacije. Za razliku od desktop aplikacije, web aplikacija balansira s potrebama za resursima. Jedan dio uzima sa lokalnog računala, dok će drugi dio resursa uzeti sa servera s kojim komunicira u tom trenutku. Ako je aplikacija složenija, sa više mogućnosti i jačom kontrolom za korisnika, svakako je bolje koristiti desktop aplikaciju. Produktivnost web aplikacija ne može se mjeriti s produktivnošću desktop aplikacija. Ovo je uvjetno rečeno, jer opet, sve ovisi o pristupu i mogućnostima svake aplikacije posebno.

Prilikom programiranja desktop aplikacije, programeri koriste funkcije i klase samog sustava na kojem se aplikacija treba izvoditi. Na taj način se razvoj aplikacije pojednostavi, i smanji se količina napisanog koda. Aplikacija koja radi lokalno, logično, može se koristiti na tom računalu, sa trenutno prijavljenim korisnikom. Web aplikacijama se može pristupiti sa više lokacija.

Neke manje složene desktop aplikacije mogu raditi bez potrebe da se prethodno instaliraju. Ipak, malo složenije i one složene aplikacije traže da se prethodno instaliraju na sistem. Tijekom instalacije, čarobnjak za instalaciju će uraditi sve potrebne pripreme i promjene na sistemu koje su potrebne da bi kasnije aplikacija ispravno radila. To znači da će se: kopirati potrebne datoteke na određena mjesta na disku, da će se uraditi konfiguracija sistema, snimiti potrebni procesi, i dodijeliti određene permisije za korisnika i sistem.

Tijekom instalacije, u slučaju da se radi o komercijalnoj aplikaciji, moguće je da će čarobnjak tražiti aktiviranje licence. To može biti unos ključa za aplikaciju, ili neki drugi oblik aktivacije. Pored toga, tijekom instalacije korisnik mora prihvatiti uvjete korištenja, i moguće neke dodatne uvjete za korištenje aplikacije koju trenutno instalira.

Internet je tehnologija koju svi koristimo. Već 2 desetljeća internet dominira u svim tehnološkim kategorijama, globalno, sve od industrijskih grana pa do naših domova. Danas ne možemo zamisliti računalo koje nije spojeno na internet. Teško da bi mogli uraditi neki zadatak, završiti ga, a da u nekom trenutku ne zatrebamo usluge koje nudi tehnologija interneta. Korisnici u pravilu internet doživljavaju kroz web preglednike, no tehnologije koje rade na tom području su mnogo više od toga. Nećemo ulaziti u detalje, jer ćemo ovom prilikom pisati o web browser aplikacijama, odnosno internet pregledniku.

Povijest internet web preglednika

Sve je započelo sredinom 90-ih, točnije 1994.godine, kada je svijetu predstavljen Netscape.

Netscape Communications Corporation je računalna kompanija osnovana u SAD-u, sa glavnim proizvodom Netscape preglednikom. Bio je začetnik u svijetu preglednika, pa je na svom vrhuncu dominirao u tom IT segmentu. Sama internet tehnologija se tek razvijala, a kompanije nisu vidjele potencijal i potrebu za preglednikom. Tek kada je Netscape doživio jaki porast, Microsoft je vidio priliku i krenuo u osvajanje tržišta sa svojim proizvodom – Internet Explorer. Microsoft je imao jaki start, jer je već imao tržište sa svojim Windows OS-om, u koji je jednostavno ugradio web preglednik.

Koliko je brzo Microsoft rastao, a Netscape gubio, govori najbolje podatak da je sredinom 90-tih Netscape imao udio tog tržišta oko 90%, da bi 2006.godine taj udio bio manji od 1%.

Prije kompletnog pada, Netscape je svoje dionice prodao AOL kompaniji, ali je prije akvizicije pustio source (izvorni) kod za neke nove projekte u budućnosti.

Danas imamo dvije jake aplikacije koje dolaze od izvornog koda – Mozilla Firefox, i Mozilla Thunderbird.

Internet Browser – Web browser

Web preglednik je aplikacija koja pristupa informacijama na internetu, odnosno na nekoj internet adresi. Kada korisnik posjeti neku web adresu (web stranicu), preglednik preuzima sadržaj sa servera, prilagodi ga, i pokaže ga na zaslonu računala ili nekog drugog uređaja.

Zanimljivo je spomenuti da više od 55%, od ukupne svjetske populacije, koristi neki internet preglednik. Danas imamo tri popularna web preglednika: Google Chrome, Firefox, i Safari. Na tržištu je jako zastupljen Internet Explorer, i Edge, ali samo zbog činjenice što dolaze kao neizostavni dio Windows operacijskog sustava.

Google Chrome se pojavio 2008.godine, te je imao jak uspon. Moguće da je razlog taj što je proizvod vodećeg internet pretraživača, ali i zbog toga što jeste donio neke napredne mogućnosti. Prvotno je mogao biti instaliran na Microsoft Windows sustave, da bi naknadno dobili verzije za Linux, macOS, iOS i Android.

Mozilla Firefox preglednik je besplatna aplikacija otvorenog koda. Ovaj preglednik razvija Mozilla Foundation, i danas je mnogima prvi izbor preglednika. Firefox se može instalirati na MS Windows, i novije macOS, i Linux verzije sustava. Mozilla Firefox nudi verzije preglednika za Unix i Unix-like sustave, na primjer: FreeBSD, OpenBSD, NetBSD, illumos i Solaris Unix. Dostupna je mobilna verzija aplikacije za Android i iOS smartphone i tablet uređaje.

Safari je preglednik proizveden u gigantu Apple. Prva verzija preglednika Safari je predstavljena 2003.godine, izlaskom Mac OS X Panther sustava. Mobilna verzija aplikacije došla je 2007.godine, kada je Apple predstavio iPhone. Verzija za Windows OS dostupna je od 2007.godine, do 2012.godine, od kada i službeno obustavljaju preuzimanje Safari aplikacije za MS Windows operacijski sustav.

Možemo kazati da je Google Chrome najveći među njima, posebno iz razloga jer je sastavni dio kompanije Google i njegovih proizvoda. Preglednik Chrome dolazi kao neizostavan dio koda Android sustava, a na njemu je izgrađen i Chrome OS – Google operacijski sustav koji ima svoj udio u segmentu prijenosnih računala, i tableta. Simbioza s najvećim Internet pretraživačem (Google) svakako doprinosi popularnosti ovog preglednika, a mnoge opcije koje nudi su dodatni razlog njegovoj sve većoj popularnosti.

Mrežna kartica (NIC, Network Interface Card), poznata kao Ethernet card ili Network adapter. Sve su to stručni nazivi za karticu bez koje danas teško možemo zamisliti jedno funkcionalno osobno računalo. Lako je već na prvu zaključiti da je riječ o hardveru koji služi za povezivanje računala u mrežu. Jednom kada je računalo u mreži, uz dodatak rutera, imamo slobodan pristup internetu.

Gotovo svako računalo danas ima mrežnu karticu. Standardi mrežnih kartica započeli su još 1977. godine, predstavljanjem ARCNET protokola, no suvremeni standardi, kojih se i danas pridržavamo su usvojeni (uz manje izmjene) u periodu 90-ih i ranih 2000-tih godina.

Kada kupimo novi računalo, ovisno o modelu ploče, moguće je da dobijemo mrežnu karticu koja je već ugrađena u samu matičnu ploču. Mrežne kartice su povoljan dio računalne opreme, a sama priroda korištenja računala (povezanost na internet), razlog su zbog kojeg će 99% kupljenih računala posjedovati neku mrežnu karticu.

Uloga mrežne kartice

Mrežne kartice mogu komunicirati međusobno, u istoj računalnoj mreži, korištenjem čvora (switch), ili direktnom kabelskom vezom. Uz pomoć mrežne kartice ostvarujemo izlaz prema drugim mrežama, najčešće prema internetu uz pomoć router uređaja.

Pored mrežnih kartica koje spajamo odgovarajućim mrežnim kabelom, danas su popularne WiFi (bežične) kartice, posebno kod prijenosnih računala, mobitela, pa i desktop računala.

Danas imamo veliki broj proizvođača mrežnih kartica, a najpoznatiji među njima su: 3COM, Broadcom, Cisco, D-Link, Intel, Linksys, NETGEAR, TRENDnet, i drugi…

Brzina mrežne kartice

Kada gledamo specifikacije mrežne kartice, ono što nas zanima je brzina (protočnost) kojom kartica raspolaže prilikom slanja i primanja podataka. Za primjer da uzmemo; mrežne kartice mogu imati brzinu od 54Mbps, ili 100Mbps.

Važno je znati da brzina protočnosti same mrežne kartice ne garantira tu brzinu u praksi. Stvarna brzina download/upload ovisi o više faktora, a brzina mrežne kartice je samo jedan od njih. Na primjer; ako plaćamo uslugu interneta, i neku brzinu za download, to je maksimalna brzina koju će nam operater isporučiti, bez obzira što je brzina mrežne kartice veća od te. Isto tako, ako imamo veću brzinu preuzimanja (100Mbps), a doma koristimo 3 računala sa mrežnim karticama od po 100Mbps, to znači da će svaki od računala koristiti oko 1/3 maksimalne brzine mrežne kartice.

Standard konektora mrežne kartice

U industriji računala mrežna kartica se pojavila još prije 90-ih, s tim da u tom periodu još uvijek nije bilo jasno prihvaćenog globalno reguliranog standarda. Zapravo nije bilo velike potrebe za to pitanje, pa smo tek u 90-im i početkom 2000-ih počeli usvajati standarde za mrežne kartice, kabele, protokol i softver koji prati sve to.

Danas možemo vidjeti mrežne kartice u sljedećim izvedbama: PCI Express, PCI i USB.

Novija računala u pravilu najčešće koriste PCI Express konektor (slot). Ovaj slot je i najmanji i najsporiji među PCI slotovima, što odgovara korištenju za mrežnu karticu.

U slučaju potrebe za većim brzinama, moguće je kupiti mrežnu karticu sa PCI priključkom. Na ovu varijantu idemo kada koristimo mrežne kartice s brzinom do 1Gbit, ili u slučaju da na matičnoj ploči nemamo PCI Express slot.

USB mrežna kartica dobro će doći u slučaju da želimo instalirati mrežnu karticu bez otvaranja računala. Mrežna kartica sa USB priključkom se može instalirati na računala koja na matičnoj ploči nemaju niti PCI niti PCI Express konektor, ili su u defektu. USB standard nudi mogućnost instaliranja mrežne kartice do 1Gbit brzine protoka.

Osnove mrežne komunikacije

Komunikacija u mreži (internetworking) je definirana grupom protokola (standardima) koji omogućavaju aplikacijama na različitim sistemima da komuniciraju. Standardi u ovom slučaju otklanjaju barijere između različitih operacijskih sustava, da računaloi i drugi klijenti i serveri mogu raditi u mreži. Internetworking tehnologija zasniva se na TCP/IP protokolu, a način rada je opisan sljedećim parametrima: client (klijent), server, datagram, i packet.

• Klijent je proces koji šalje zahtjev za servisom u mreži.
• Server je proces koji odgovara na zahtjev klijenta.
• Datagram je osnovna jedinica informacija, koja je definirana s jednim ili više paketa podataka, koji putuju mrežom.
• Packet je pojedinačna ili blok podatkovnih transakcija između računala ili drugih nodova u mreži.

Unix, odnosno UNIX je operacijski sustav koji je originalno nastao pod vodstvom AT&T Unix odjela, s početkom projekta 1970.godine. Zamisao je bila da se koristi unutar Bell System, da bude komercijalni sistem, ali je 1995.godine ipak otišao u ruke The Open Group, neutralnom konzorciju, koji je ustupio dijelove koda i licenciranje pojedinih dijelova prema SUS naputcima, Single UNIX Specification.

Možemo spomenuti da je od 2014.godine Linux glavna podloga za Apple macOS.

Unix sistemi su prepoznatljivi po modularnom dizajnu (što možemo uočiti i kod Linux-a), a to zovemo Unix filozofija, i takav pristup je prihvaćen posebno u krugovima programera koji rade sa otvorenim kodom.

Sami operacijski sistem nudi set jednostavnih alata, koji rade ograničene, unaprijed definirane operacije na unificiranom datotečnom sistemu (Unix filesystem). Shell scripting (Unix shell) se koristi za kombiniranje alata, da bi mogli raditi kompleksnije operacije.

Unix se izdvaja od ostalih prethodnika (operacijskih sustava) po tome što se mogao instalirati na različitom hardveru. Kompletan sistem je programiran u C jeziku, što je omogućilo da se Unix koristi na velikom broju platformi (različitog hardvera).

Kao i MS Windows i UNIX ima grafičko sučelje GUI, koje olakšava korištenje sistema pa na kraju računala i perifernih uređaja. Postoje različite verzije UNIX sistema, koje slično rade, a najpoznatije su: Sun Solaris, Linux/GNU i MacOS X.

UNIX sistem sastoji se od: osnove (kernel), shell, i programa (aplikacija).

Korištenje UNIX-a

UNIX se ne koristi često kod kućnih računala, pa je i slabije poznat široj populaciji. Ipak, kao i drugi (poznati) operacijski sustavi, UNIX može da obavlja sve zadatke koje stavimo da se izvode.

Ovaj sistem je dizajniran da radi visoko zahtjevne zadatke, i sa svojom logikom je zamišljen da na jednom OS-u u isto vrijeme radi više korisnika. Programiran je tako da dopušta povezivanje više korisnika istovremeno sa udaljenih lokacija. Po tom pitanju je napredniji od MS Windows sistema, može se bolje konfigurirati i prilagoditi određenim potrebama i situaciji. Mnogi IT stručnjaci i analitičari će se složiti da je daleko sigurniji od MS Windowsa, pa je često korišteni sistem kod web servera, i drugih serverskih primjena.

UNIX je sistem koji pogoni glavne Internet servise, među kojima možemo istaknuti i jedan od jačih današnjih servisa Netflix. Komandna linija UNIX-a je superiorna, ako je usporedimo sa Windows komandnom linijom, mnogo je fleksibilnija i prilagodljiva je različitim situacijama.

UNIX je imao dosta jaki utjecaj na kasniji razvoj ostalih operacijskih sistema, posebno u pogledu interakcije s korisnikom, zbog besplatnog korištenja, korištenja u svrhu učenja, jeftinog hardvera isl… Današnje Linux distribucije prate filozofiju UNIX sistema, te rade na sličan način kao i UNIX.

Godine 1991., Linus Torvalds predstavlja svijetu prvi Linux kernel. Pušten je pod licencom (General Public License), poznata po akronimu GNU. Linux se spominje u ovom kontekstu iz razloga što je nastao na UNIX filozofiji, i ideji o slobodnom (besplatnom) softveru. U vrijeme kada je Microsoft osvajao tržište, povećavajući svoje financijske kapacitete, jedan besplatni operacijski sistem je imao dobar zamah, te je osvojio svoj dio publike u kratkom vremenu. I danas imamo zajednice različitih distribucija, i općenito GNU licence.

UNIX je donosio pojednostavljeni pristup radu i kontroli datotekama, mnogo jednostavniji način ako usporedimo sa drugim sistemima iz tog perioda.

Funkcionalnost komandne linije bila je daleko veća nego je to bio slučaj kod drugih sistema. Interpreter komandi zamišljen je tako da ga svaki korisnik može koristiti. Takav način zadavanja naredbi postignut je dizajniranjem dodatnih komandi koje su radile kao zaseban program. Unix shell je donio isti jezik za unos interaktivnih naredbi, kao i skripti koje se mogu izvoditi. UNIX je bio prvi OS koji je sintaksu komandne linije doveo u jedno inovativno okruženje, modularni lančani pristup izvršavanja procesa.

Još u početku su UNIX developeri razvili koncept modularnosti i ponovne upotrebe potrebnih modula, u razvojnu praksu softvera. Takav pristup je vremenom postao standard, a sistemi koji su godinama imali svoje standarde danas se prilagođavaju pristupu koji su osmislili UNIX developeri.

UNIX ima značajnu ulogu u razvoju i održavanju TCP/IP mrežnog protokola. Relativno jednostavna i jeftina računala postala su popularna, posebno za vrijeme nastanka Interneta.