Što je eSport?

ESport je termin kojim se naziva organizirano, natjecateljsko igranje na najvišoj, profesionalnoj razini, za plaću, fond nagrada itd. ispred žive publike ili preko internetskog prijenosa u sustavu s pravilima i organiziranim, sponzoriranim ligama ili turnirima.

Koncept igranja video igara profesionalno kontroverzna je tema od nastanka video igara. No, igranje igara profesionalno prešlo je dalek put od prvog zabilježenog natjecanja 1972. do danas. Elektronički ili digitalni sport (u daljnjem tekstu eSport) je narastao u popularnosti puno više i brže nego su mnogi mogli zamisliti.

Natječe se u raznim žanrovima, raznim igrama na raznim platformama.
Koncept natjecateljskog igranja započeo je u listopadu 1972. s igrom imena SPACEWAR. Na ovom događaju, 24 studenta su u Stanfordovom AI laboratoriju sudjelovala na natjecanju zvanom Intergalaktička Spacewar Olimpijada. Nagrada je bila godišnja pretplata na časopis Rolling Stone, koji je napravio i reportažu o događaju i tako zabilježio povijest.

Vrijedno spomena je svakako i prvo masovno natjecanje u igri Space Invaders u organizaciji Atarija, sa više od 10 000 sudionika. Svakako, jedan od događaja koji su otvorili put eSportu kakvog imamo danas.

Pravo „rođenje“ ovog fenomena s pravom se smješta u 1990-te i prva prava eSport natjecanja. Turnir Red Annihilation, održan 1997. godine, smatra se prvom pravom pojavom eSporta.

Turnir u igri Quake, pucačini iz prvog lica (FPS), imao je 2000 sudionika, a pobjednik je kao nagradu dobio Ferrari glavnog dizajnera igre, Johna Carmacka. Samo par tjedana kasnije, počela je liga imena Cyberathelete Professional League (CPL) koja je nakon nekog vremena imala nagradni fond od 15 000 američkih dolara. Quake 2 ima status legende, natjecanja postoje i danas.


QuakeCon 2017 Twitch stream

Taj fond je daleko od današnjih, primjerice igra DOTA2 za svoj veliki godišnji turnir The International imala je nagradni fond od 25 milijuna dolara.

No, sudjelovanje na turnirima nije jedini način kako zaraditi u eSportu. Osim turnira, igrači imaju plaću od tima za koji igraju, a financije najčešće dolaze od sponzora. Primjerice, prosječan profesionalac u igri League of Legends zarađuje 35 000 američkih dolara, kao plaću od Riot Gamesa, uz turnire i sponzorstva i streaming, taj iznos raste i usporediv je s primanjima u MLS-u, američkoj profesionalnoj nogometnoj ligi.

Esportovi se odvijaju na različitim digitalnim bojištima, od popularnijih žanrova to su FPS, strategije (RTS), sportske simulacije, MOBA, itd.

FPS

U žanru FPS-ova, tj. pucačina iz prvog lica, reprezentativan je primjer igre Counter Strike: Global Offensive. U CS:GO igraju dva tima jedan protiv drugog, jedan kao ekipa terorista, a drugi kao antiteroristički tim. Na turniru iz 2018., ELEAGUE Major: Boston 2018 fond nagrada bio je milijun američkih dolara. Na našem području možete pogledati CSAdria ligu, koja okuplja igrače iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Albanije i Makedonije.

Strategije (RTS)

Žanr strategija u stvarnom vremenu, tj. RTS, popularizirao je StarCraft: Brood War, ponajviše u Južnoj Koreji, a zatim i ostatku svijeta. StarCraft je igra u kojoj igrač bira između 3 vrste, svaka sa svojom tehnologijom, građevinama i jedinicama. StarCraft je zahtjevna igra na mikro i makro razini menadžmenta.

Igre kartama

Igre kartama, poput igre Hearthstone, nude igru jedan na jedan u kojoj igrači moraju pobijediti jedan drugog kreaturama ili magijom, svaki sa svojim jedinstvenom špilom karata, digitalnim naravno.


ELEAGUE Boston 2018 CS:GO | Prelim Match 7 | G2 Esports vs Flash Gaming

Sportske simulacije

Sportske simulacije, poput igre FIFA, su toliko popularne i rastu da u njih ulažu i mnogi nogometni klubovi, koji uz svoju „stvarnu“ franšizu žele i prisutnost u natjecanjima u digitalnoj formi, a tako i nova tržišta.


FIFA 17 – Berlin Ultimate Team Championship – Day 1

MOBA

Najveći dio eSporta kolača uzima žanr MOBA. MOBA je kratica za koncept internetske arene, ili bojišta u kojem se dva tima po 5 igrača, bore za prevlast. MOBA, kao žanr, nastala je iz modifikacije za WarCraft 3, važno je napomenuti da su tu modifikaciju izradili ljudi iz zajednice koja se okupljala oko igre. Prva verzija te igre zvala se DotA što stoji za Defense of the Ancients. „Ancients“ predstavlja dvije strukture, svaka u vlasništvu jednog tima, a cilj igre je uništiti strukturu protivničkog tima. Najpopularniji predstavnici žanra su DOTA2 i League Of Legends. DOTA2 ima najveći fond nagrada u svijetu eSporta, prošlogodišnji turnir The International 2017 imao je fond nagrada od zamalo 25 milijuna američkih dolara, turniri pod etiketom Premier, Major i Minor, daju manje nagradne fondove koji se i dalje mjere u stotinama tisuća i milijunima dolara, kao npr. The Bucharest Major sa fondom od 1 000 000 dolara.


Valve dokumentarac TRUE SIGHT o finalu turnira sa najvećim nagradama u eSportu

Budućnost elektroničkih sportova je, neporecivo, u usponu. Tomu svjedoči i izjava Internacionalnog olimpijskog odbora, koji je izjavio da „elektronički sportovi pokazuju snažan rast, poglavito među mlađom populacijom u raznim zemljama“. Dodali su još da se eSport može smatrati sportskom aktivnosti, te da su igrači usporedivi s igračima tradicionalnih sportova pošto rade i treniraju vrlo visokim intenzitetom.

Naime, moguće je da će eSport biti uključen u OI u Parizu 2024, a odluka o tomu će biti donesena poslije OI u Tokiju 2020.

Foto: Statista

Što je virtualna stvarnost?

Virtualna stvarnost (eng. virtual reality, VR) je uporaba računalnog modeliranja i simulacije koja omogućava korisniku da stupi u interakciju s umjetnom 3D okolinom.

Primjena virtualne stvarnosti uranja korisnika u računalno generiranu okolinu koja simulira stvarnost kroz uporabu interaktivnih uređaja koji šalju i primaju informacije i nose se kao naočale, slušalice, rukavice ili odijela.

U uobičajenom VR formatu, korisnik koji nosi kacigu sa stereoskopskim zaslonom vidi animirane slike simulirane okoline.

Iluzija „uronjenosti“ (teleprisutnosti) je pod utjecajem senzora pokreta koji čitaju korisnikove pokrete i prilagođavaju pogled na zaslon u skladu s tim, obično u stvarnom vremenu (tj, u istom trenutku kada korisnik napravi pokret). Zato, korisnik može proći kroz nekoliko simuliranih soba, i iskusiti promjenu gledišta i perspektiva koje su uvjerljivo povezane s njegovim ili njenim vlastitim pokretima glave i koracima.

Ako korisnik nosi podatkovne rukavice opremljene uređajima s povratnom silom koje pružaju osjećaj dodira, on ili ona može podignuti i manipulirati objektima koje vidi u virtualnoj okolini. Na sličan način, pružanjem haptičkih povratnih informacija, rade i igraće konzole koje vibriraju kada se nešto dogodi na zaslonu.

Korisnica ima Vivo HTC headset i Manus VR rukavice

Najčešće rezervirano za videoigre, neki virtualni sustavi mogu uključivati i pokretnu traku za trčanje koja simulira hodanje ili trčanje. Kada korisnik trči brže u stvarnom svijetu, njihov avatar može se kretati istom brzinom u virtualnom svijetu. Kada se korisnik prestane kretati, zaustavit će se i lik u igri.

Smartfoni već imaju zaslon, podršku za zvuk i senzore pokreta, zbog čega se mogu iskoristiti kao ručni alati za virtualnu i proširenu stvarnost.

Primjene virtualne stvarnosti

Iako se virtualna stvarnost najčešće veže uz igranje videoigara ili gledanje filmova, ona osim zabave ima i neka vrlo važna područja primjene.

Ponajviše, to su uvijek bile vježbe za aktivnosti u stvarnom životu. Privlačnost simulacija je što one mogu pružiti obuku jednaku ili gotovo jednaku praksama sa stvarnim sustavima, ali o manjem financijskom trošku i s većom razinom sigurnosti. Ovo je posebno slučaj s vojnom obukom, a prva značajna primjena komercijalnih simulatora su bile pilotske vježbe tijekom Drugog svjetskog rata.

Na sličan način virtualna stvarnost ima važnu ulogu u obuci astronauta, koji mogu ovdje na Zemlji prolaziti vježbe koje će ih obučiti za rad u okolini nulte gravitacije.

Virtualna stvarnost postala je i dijelom kirurgije kroz tehnologiju teleprisutnosti, uporabe robotskih uređaja koje se kontroliraju na daljinu putem posredovanih povratnih osjetilnih informacija za obavljanje zadatka.

U Hrvatskoj je 2015. godine otvoren prvi VR studio Legame u Zagrebu.

Što je mehanička tipkovnica?

Postoje razni tipovi tipkovnica, od raznih proizvođača. Većinu tih tipkovnica čine membranske i mehaničke tipkovnice. Razlikuju se po tehnologiji, cijeni, mogućnostima personalizacije itd.

Na bilo kojoj tipkovnici, korisnik stišće tipku čime nalaže uređaju da pošalje signal računalu.

Mehanička tipkovnica koristi prekidače za slanje signala tipkanja. Svaka tipka na mehaničkoj tipkovnici ima svoj zasebni prekidač.

Za razliku od osjećaja „gnjecavosti“ kao kod tipkovnica s membranom, mehaničke tipkovnice pružaju puno bolji osjećaj otpora i povrata prilikom stiskanja tipke. Mnogi smatraju da im to povećava brzinu pisanja i preciznost tipkanja, sirovog teksta ili kontrola u video igrama.

Prekidač je mehanizam koji pretvara stiskanje tipke u električni signal koji se šalje računalu, a sastoji se od baze, opruge i plastičnog kljuna.

Postoji više vrsta prekidača i njihov izbor ovisi o osobnim željama ili potrebama. Neki prekidači pružaju osjećaj unosa tako što daju osjećaj „klika“ prilikom stiskanja tipke, neki prekidači uz osjećaj „klika“ nude i zvuk klika, postoje i oni koji nemaju taj „klik“ u nijednoj formi, oni sa više otpora ili manje itd.

Najpopularniji prekidači su Cherry MX, dolaze u više boja koje označavaju tip klika koji prekidači proizvode.

Foto: daskeyboard

npr.
Cherry MX crni prekidači su bili među prvim prekidačima za mehaničke tipkovnice dostupni široj javnosti. Oni su linearni, ne-taktilni, što znači da nemaju niti glasan klik niti osjećaj klikanja. Popularni su u svijetu videoigara, elektroničkih sportova itd. Ponajviše zbog glatkog osjećaja pritiskanja i činjenice da su točka stavljanja tipke u pokret i otpuštanja tipke blizu jedna drugoj što čini dvostruko stiskanje (double tap) lakšim nego s drugim prekidačima.

Foto: daskeyboard

Slični crnima su crveni Cherry MX prekidači. Obje su linearne, ne-taktilne. To znači da je osjećaj stiskanja njih stalan u svakom pokretu gore-dolje. Razlika između njih je što crvene zahtijevaju još manje sile za pokretanje tipke, ostavljajući dojam glatkog i brzog pritiska i odaziva.

Foto: daskeyboard

Plavi Cherry prekidači su popularni zbog svog „klika“ ponajviše među ljudima koji tipkaju puno, iskustvo plavog prekidača opisuju slično starim mehaničkim uređajima za tipkanje, popularnim pisaćim strojevima iz starine. Problem može biti što je i zvučno iskustvo slično, pošto plavi prekidač proizvodi taj proslavljeni klik stroja za tipkanje.

Mehaničke tipkovnice, osim superiornog iskustva tipkanja, nude i veliki broj mogućnosti personalizacije, bilo to u izvedbi raznih velikih proizvođača sa RGB osvjetljenjem, manjih proizvođača specijaliziranih za pojedina područja poput tipkanja velikih količina teksta, programiranja, igranja, ili pak nešto u vašoj, jedinstvenoj konfiguraciji.

Što je BIOS?

Osnovni ulazno/izlazni sustav ili BIOS (eng. Basic Input/Output System) je softver koji CPU računala koristi kako bi pokrenuo operacijski sustav nakon što upalite računalo. Također upravlja protokom podataka između operacijskog sustava i priključenih uređaja poput tvrdog diska, video adaptera, tipkovnice, miša i printera.

BIOS je pohranjen na memorijskom čipu na matičnoj ploči. Obično se radi o vrlo malom softveru, veličine do 16MB. Moderni BIOS-i imaju korisničko sučelje, koje se obično naziva Setup Utility (program za postavljanje), i u kojem korisnik može konfigurirati brojne postavke hardvera.

Čemu služi BIOS?

Prvi zadatak BIOS-a je prijenos mehaničke, hardverske geste (poput dodira on/off tipke) na apstraktniju razinu, poput prikazivanja loga operacijskog sustava na zaslonu. To znači da, kad upalite računalo, BIOS je prvi program koji se pokreće.

CPU pristupa BIOS-u prije učitavanja operacijskog sustava. BIOS zatim provjerava sve hardverske veze i pronalazi sve uređaje (POST test). Ako je sve u redu, BIOS učitava operacijski sustav u memoriju računala i završava s pokretanjem sustava.

BIOS ima niz različitih uloga, ali najvažnija uloga je učitavanje operacijskog sustava. Kada uključite računalo, CPU pokušava izvršiti prvu instrukciju; mora ju dobiti od negdje. Ne može ju dobiti iz operacijskog sustava jer se operacijski sustav nalazi na tvrdom disku, i CPU ne može doći do njega bez nekih instrukcija koje će mu reći kako. BIOS pruža te instrukcije.

U laptopima i tabletima često se mogu vidjeti pojednostavljene inačice BIOS-a, u kojima korisnik može samo postaviti datum i vrijeme i još nekoliko stvari poput redoslijeda pokretanja.

Na naprednijim matičnim pločama poput onih u stolnim računalima, BIOS pruža brojne opcije, među njima i načine za konfiguraciju CPU sata ili njegove voltaže, dijeljene memorije između CPU-a i GPU-a, latenciju RAM-a i tako dalje.

Konfiguracija naprednijeg BIOS-a može biti opasna ako korisnik ne zna što radi pojedina postavka ili postavi pogrešne vrijednosti, zato što komponente sustava imaju ograničenja u načinu na koji mogu biti postavljene. Primjerice, zatražiti od procesora da radi na vrlo visokoj frekvenciji može dovesti do pregrijavanja, što računalo uvodi u beskrajan krug ponovnog pokretanja (restartanja).

Još jedan zadatak BIOS-a ima veze s pohranom ovih postavki konfiguracije kada se računalo ugasi. Da bi to napravio, BIOS ima malu količinu stalne CMOS memorije, koja se napaja baterijom poput one na slici. Izraz CMOS stoji za komplementarni metal-oksidni poluvodič (eng. Complementary Metal-Oxide-Semiconductor), i predstavlja tehnološki proces koji se koristi za izradu ovog memorijskog čipa.

Slika matične ploče s naznačenim BIOS čipom i CMOS baterijom

Sve matične ploče modernih računala imaju BIOS softver.

Pristup i konfiguracija BIOS-a stolnog računala neovisna je o operacijskom sustavu zato što je BIOS dio hardvera matične ploče.

BIOS funkcionira izvan operacijskog sustava i ni na koji način ne ovisi o njemu.

Što je matična ploča?

Matična ploča je dio računalnog hardvera o kojem se može misliti kao o „središnjem živčanom sustavu“ računala ili, još prikladnije, kao „matici“ koja drži sve dijelove na okupu.

Jednostavno rečeno, matična ploča računala povezuje sve druge dijelove zajedno. Sve što je zaslužno za rad računala, od CPU-a i RAM-a do tvrdog diska i napajanja, priključuje se na matičnu ploču. Matična ploča pretvara hrpu sastavnih dijelova u računalo.

Osim što povezuje unutarnje komponente, utori na matičnoj ploči omogućuju povezivanje vanjskih uređaja na računalo. Takvi vanjski uređaji su monitor, zvučnici, slušalice, mikrofon, tipkovnica, miš, modem i drugi USB uređaji.

Komponentne matične ploče

matična ploča

1 – ležište (utor) za CPU
2 – utori za RAM module
3 – utori za proširenja (PCI slotovi)
4 – utori za vanjske uređaje
5 – utori za pohrani

matična ploča
Utori za vanjske uređaje (4) prikazani s prednje strane

Na matičnoj ploči se nalaze i drugi priključci za proširenja, skakači (jumpers), kondenzatori, veze za napajanje uređaja i podatkovne veze, ventilatori, hladnjaci i rupe za vijke.

Sve matične ploče imaju i mali blok ROM-a koji je odvojen od glavne memorije sustava koja se koristi za učitavanje i pokretanje softvera.

ROM sadrži osnovni ulazno/izlazni sustav BIOS (eng. Basic Input/Ouput System). Ovo nudi dvije prednosti: kod i podaci u ROM BIOS-u ne moraju se ponovno učitavati pri svakom pokretanju računala, i ne mogu ih oštetiti zalutale aplikacije koje zapisuju u pogrešan dio memorije.

Koja je razlika između matične ploče stolnog i prijenosnog računala (laptopa)?

Matične ploče za prijenosna računala izrađene su po narudžbi i obično su dizajnirane posebno za prijenosno računalo, dok matične ploče stolnih računala slijede određene standarde dizajna (faktore oblika).

Isto tako, na matičnim pločama laptopa jedina stvar koju možete nadograditi je RAM, dok na matičnoj ploči za stolno računalo uvijek ima prostora i za dodatne komponente.

Imaju li tableti i pametni telefoni matične ploče?

Smartfoni, tableti i drugi mali uređaji također imaju matične ploče, ali se one češće nazivaju logičke ploče.

Logička ploča je vrlo slična matičnoj ploči ali, zbog zahtjeva veličine, komponente poput procesora i RAM-a zalemljene su na matičnu ploču.

Isto tako, budući da ovi uređaji nemaju mogućnosti nadogradnje, nema utora ni priključaka koji bi podržavali zamjenu ili nadogradnju komponenata poput tradicionalne matične ploče računala.

Što je RAM?

Memorija s nasumičnim pristupom ili RAM (eng. Random Access Memory) je fizički hardver unutar računala koji privremeno pohranjuje podatke, i služi kao „radna“ memorija računala kojoj pristupa CPU.

Kada se govori o “memoriji” računala, obično se misli na RAM, iako postoje i drugi tipovi memorije.

Naziva se memorija s nasumičnim pristupom (još i: memorija s izravnim pristupom, memorija s proizvoljnim pristupom) zato što se nasumično, odnosno bez zadanog reda može pristupiti bilo kojoj memorijskoj ćeliji (svaka ćelija pohranjuje 1 bit informacije) ako znate red i stupac koji se presijecaju u toj ćeliji.

Ona se razlikuje od memorije sa serijskim pristupom ili SAM (eng. serial access memory). SAM pohranjuje podatke kao niz memorijskih ćelija kojima se pristupiti može samo uzastopno (kazete, CD-i, DVD-i, tvrdi diskovi). Ako se podaci ne nalaze na trenutačnoj lokaciji, provjerava se svaka memorijska ćelija dok se ne pronađu potrebni podaci.

Svaki put kad otvorite program na računalu, on se učitava s tvrdog diska na RAM. To je zato što je čitanje podataka iz RAM-a znatno brže od čitanja podataka s tvrdog diska. Pokretanje programa s RAM-a računala omogućava im da funkcioniraju bez kašnjenja.

Što više RAM-a ima u računalu, to više podataka može biti učitano s tvrdog diska na RAM, što može znatno ubrzati računalo. Zapravo, dodavanje RAM-a može biti učinkovitije za poboljšanje performansi računala od nadogradnje CPU-a.

Za razliku od tvrdog diska, koji se može isključiti i zatim ponovno uključiti a da se ne izgube podaci, sadržaj RAM-a uvijek se briše kad se računalo ugasi. Zato nijedan od programa ili dokumenata koje su bili otvoreni neće biti na zaslonu kada ponovno uključite računalo.

Kako izgleda RAM?

Većina današnje memorije dolazi u obliku modula, tanke tiskane pločice s integriranim krugom (čipom) koja se instalira u utore na matičnoj ploči. Utore za memorijske module nije teško pronaći – samo potražite male “zglobove” koji zaključavaju RAM u mjestu, a nalaze se sa strana utora slične veličine na matičnoj ploči.

Memorijski moduli dolaze u različitim kapacitetima i varijacijama. Moderni memorijski moduli mogu se kupiti u veličinama od 256 MB, 512 MB, 1 GB, 2 GB, 4 GB i 8 GB. Neki primjeri različitih tipova memorijskih modula uključuju DIMM, RIMM, SIMM, SO-DIMM i SO-RIMM.

Dva modula RAM-a umetnuta u memorijske utore na matičnoj ploči. Foto: Neweggbusiness

Što je CPU?

Mozak računala

CPU, centralna procesorska jedinica, ili jednostavno procesor, je mozak računala, glavni čip na računalu odgovoran za izvođenje svih zadataka. On upućuje druge sastavnice računala što da rade, prema instrukcijama koje mu šalju programi (softver) pokrenuti na računalu.

Oblik, dizajn i implementacija CPU-a su se mijenjali tijekom svoje povijesti, ali njihova osnovna operacija ostala je gotovo nepromijenjena.

Osnovne komponente CPU-a su:
aritmetička logička jedinica (ALU) koja obavlja aritmetičke i logičke operacije
registri procesora koji opskrbljuju ALU operandima i pohranjuju rezultate ALU operacija
kontrolna/upravljačka jedinica (CI) koja upravlja dohvaćanjem (iz RAM-a) i izvršenjem instrukcija usmjeravajući koordinirane operacije ALU-a, registara i drugih komponenti

U osnovi, CPU-i obavljaju isti instrukcijski ciklus: dohvati, dekodiraj, izvrši i zapiši.

Moderni CPU-i su maleni i u obliku kvadrata, a sadrže više metalnih konektora ili igli na donjoj strani. CPU se umeće izravno u ležište za procesor ili CPU utor na matičnoj ploči, s iglama prema dolje.

ležište za procesor

Svaka matična ploča podržava samo određenu vrstu (ili raspon) CPU-a, stoga morate provjeriti specifikacije proizvođača matične ploče prije nego što pokušate zamijeniti ili nadograditi CPU na računalu. Moderni CPU-i također imaju priloženi hladnjak i mali ventilator koji ide izravno na vrh CPU-a kako bi se raspršila toplina.

Procesor na osobnom računalu ili ugrađen u male uređaje (laptopi, tableti, smartfoni) često se zove mikroprocesor, što znači da su sadržani na jednom integriranom krugu (IC) – čipu. IC čip sadrži CPU koji može imati memoriju, periferna sučelja i druge komponente računala; takvi višenamjenski, integrirani uređaji nazivaju se sustavi na čipu (SoC). Primjer je Qualcomm Snapdragon 835.

Većina današnjih procesora je višejezgrena. Svaka jezgra je sama po sebi jedan CPU, a brojni programi su napisani tako da više jezgri može istovremeno raditi na obrađivanju podataka koje program zahtijeva – što znatno povećava brzinu kojom se izvodi taj program (paralelno procesiranje/obrada). Višejezgreni procesori su samim time i brži, iako to ovisi i o programu koji pokrećete.

Brzina se izražava u gigahercima (GHz; herc – jedan u sekundi), i gruba je indikacija broja izračuna koje procesor može obaviti svake sekunde – što je veća brzina, to je veći broj izračuna.

Procesor ne prima konstantan pritok informacija. Umjesto toga, on prima informacije u manjim komadima poznatima kao „riječ“. Procesor je ograničen količinom bitova u jednoj riječi ili instrukcijskom setu. Stoga postoji razlika između 32-bitnih i 64-bitnih procesora. 32-bitni procesori imaju manji broj izračuna po sekundi pa sporije izvršavaju operacije i mogu pristupiti manjem kapacitetu RAM-a (3-4GB). Većina današnjih procesora je 64-bitna.