Što je Linux Terminal?

Terminal je korisničko sučelje uz pomoć kojeg korisnik unosi kriptirane Linux naredbe. Linux je u velikom dijelu oslonjen baš na Terminal, odnosno na unos naredbi putem tekstualne konzole. Možemo Terminal usporediti sa MS Windows CMD sučeljem, s tim da moramo naglasiti da je Linux Terminal još od svojih početaka dosta kompleksniji i kompletniji alat.

Terminal definiramo kao sučelje između čovjeka i kompjutera

Sama riječ Terminal ima mnogo značenja, no u ovom kontekstu Terminal ćemo opisati kao “kombinacija, tipkovnice i izlaznog perifernog uređaja (monitor) pomoću kojih se mogu utipkati podaci ili naredbe, da bi dobili neke podatke ili bilo kakav izlaz kao proizvod otipkanih redaka”.

Povijesni začetak upotrebe Terminala definirao je sami Terminal kao dio hardvera, da bi se kasnije Terminal razvio u dio softvera koji upravlja hardverom i resursima na različite načine. Linux Terminal, ako želimo tražiti dlaku u jajetu, možemo smatrati emulatorom svoje hardverske preteče, ali nećemo to učiniti u ovoj objavi.

Terminal je danas softversko rješenje koje jako dobro radi i upravlja hardverom, mrežom i kompletnom infrastrukturom različitih računala i uređaja u mreži. Baš kao i MS Command Line, Linux Terminal radi na principu da korisnik utipka naredbi, naredi izvršavanje i očekuje neki rezultat.

GEEK.hr terminal

Trebamo spomenuti da je Linux Terminal mnogo kompleksniji alat od Windows Komandne linije, i da se često koristi što nije slučaj kod Windows Operacijskih Sustava.

Za razliku od Linux-a, koji je u samom startu prepoznao pravu snagu terminala, Windows je zaostajao po tom pitanju, da bi tek u novije vrijeme Microsoft predstavio MS Windows PowerShell. Pisali smo o tom MS alatu, pa pročitajte. Danas se koristi za administriranje Operacijskim Sustavima, mrežnim entitetima i serverima. Sve su to taskovi koje Linux Terminal obavlja još od svojih začetaka. Pokretanje skripte bilo je moguće pomoću Terminala, što je mogućnost tek uvedena na Windows OS kada je predstavljen PowerShell.

Korištenje Linux terminala

Pozivanje terminala na Linuxu gotov je identično na svakoj od poznatih sitribucija tog operacijskog sustava. Potrebno je utipkati “terminal” i dobili ste alat kojim zadajete naredbe lokalno, u mreži ili na internetu.

Ubuntu Linux Terminal

Ako ste isprobali command prompt, PowerShell, pa sada i Linux terminal, možete lako zaključiti da je terminal daleko napredniji i bolje prilagođeno sučelje za korisnika. Urađen je i do najsitnijih detalja, a naredbe koje se mogu izvršiti putem terminala jače su od onih GUI (desktop) opcija. Napredni korisnik bilo koje Linux distribucije dobro je upoznat s vrijednostima terminala, i svako malo treba da uradi neki zadatak pomoću naredbi koje se izvode u terminalu.

Ako želite isprobati neke osnovne naredbe u terminalu, poslužite se našim primjerima:

  • Da bi pokrenuli Firefox internet preglednik, u Linux terminal utipkajte naredbu firefox i potvrdite sa tipkom enter.
  • Ista naredba s argumentom (firefox geek.hr) će pokrenuti preglednik Firefox i otvoriti stranicu Geek.hr .

Kao što je slučaj kod komandne linije Windows OS-a, naredba dir će izlistati sadržaj foldera u kojem se nalazite. Linux naredba koja radi to isto je ls , a ako naredbi dodate argument (ls -a) dobit ćete ispis svih datoteka, čak i onih skrivenih.

Pomoću terminala možete pokrenuti SSH konekciju na neki računalo u mreži, ili server od kojeg imate pristupne podatke. To možete uraditi pomoću naredbe ssh user@IP.AD.RE.SA i sa potvrdom na tipku enter. Dakle, trebate znati user račun, i IP adresu servera na koji se spajate.

Što je Mreža?

Računalna mreža je digitalna komunikacijska mreža koja omogućava nodovima (komponentama) da dijele resurse, podatke i jednostavno; da komuniciraju. Povezani uređaji u mreži razmjenjuju podatke putem fizičke veze (kabel) ili bežičnim pristupom mreži (WiFi).

Nod je neki uređaj sa adresom u mreži, a može biti osobno računalo, smartphone, server ili druga komponenta kojoj se dodijeli adresa da bi bila prisutna u mrežnoj strukturi. Ako imamo dva uređaja, koji međusobno komuniciraju, i imaju svoju adresu, možemo kazati da tvore mrežu. To je minimalni uvjet da bi definirali računalnu mrežu.

Računalna mreža podržava veliki broj aplikacija i servisa, kao i različiti hardver koji je sposoban raditi u mreži. Moderni skener, printer, i FAX uređaji u sebi imaju već ugrađene mrežne module (kartice) s kojima se mogu jednostavno instalirati u mrežu.

Topologija mreže: Ring, Mesh, Star, Fully Connected, Line, Tree i Bus.

Topologija mreže – Wikipedia

Bus mrežna arhitektura definirana je nodovima koji su povezani medijem po njegovoj dužini.

Star mrežu opisuje medij koji povezuje okolne nodove za jedan centralni nod.

Ring mreža “nacrtana” je nodovima koji su spojeni sa lijeve i sa desne strane za susjedni nod. Na kraju nodovi, zajedno sa medijem, tvore jedan krug, odnosno prsten.

Mesh mreža je na prvi pogled nasumično dizajnirana. Svaki nod je povezan s proizvoljnim brojem susjednih nodova, s tim da postoji barem jedan presjek od bilo kojeg noda, do bilo kojeg drugog.

Fully connected je mreža u kojoj je svaki nod povezan sa svakim drugim nodom u toj mreži.

Tree arhitektura je uređena po hijerarhijskoj važnosti nodova.

Vrste računalnih mreža

Kako smo već spomenuli, računalna mreža omogućava komunikaciju između različitih uređaja (računala, mobitela, printera, isl …), putem medija (kabel ili WiFi). Mreže možemo podijeliti na LAN (lokalna, najmanja mreža), MAN (veća mreža od lokalne) i WAN (geografski gledano, najveća mreža).

Pored spomenute podjele, mreže možemo kategorizirati i kao: PAN (Personal Area Network), SAN (Storage Area Network), EPN (Enterprise Private Network) i VPN (Virtual Private Network).

Local Area Network je mreža računala u kojoj uređaji mogu dijeliti podatke i resurse. Računari se nalaze raspoređeni u blizini, obično u uredu, ili u više ureda nekog objekta. LAN mrežu mogu sačinjavati najmanje 2 računala, ali je broj obično veći od toga. U LAN-u se mogu nalaziti i drugi nodovi, najčešće switch uređaji, router, modem, mrežni štampač i naravno računala. Shema LAN-a definirana je TCP/IP protokolom, gdje su privatne IP adrese jedinstvene za tu mrežu. Router se nalazi na vanjskom sloju LAN-a i služi kao poveznica sa većom mrežom, najčešće WAN mrežom, odnosno internetom.

MAN je skraćenica od Metropolitan Area Network, i već možemo zaključiti da je to mreža koja spaja uređaje na većoj udaljenosti. Ipak, MAN je mreža manjeg obima od WAN mreže, i drugačija po konfiguraciji i mogućnostima. MAN mreža spaja računala za razmjenu podataka, te druge nodove, na većim udaljenostima, gdje klijenti trebaju veće brzine u komunikaciji. Ipak, ovaj pristup dosta je rijedak, jer se MAN teško održava, konekcija može biti u prekidu, a intervencije su zahtjevne. Jedan primjer gdje se koristi MAN su poduzeća koja nude kabelsku TV po gradovima. Svaki router uređaj je nod neke MAN mreže, a brzina signala mora biti dovoljna da nesmetano imamo brzi internet + TV kanale.

Uz LAN, WAN je najpoznatija mrežna struktura. WAN ili Wide Area Network je mreža računala i drugih nodova koji rade na velikim geografskim udaljenostima. Možemo WAN promatrati kao dvije LAN mreže koje su međusobno udaljene, ali spojene linkom. Mreže mogu biti povezane ili telefonskim kabelom, ili zračno (radio valovima). Kao i MAN, WAN se teško održava, link nije 100% pouzdan, a sama konfiguracija financijski je zahtjevna.

Što je CRM?

CRM je skraćenica od Customer Relationship Management, a riječ je o posebno dizajniranom softveru koji se koristi za upravljanje podacima, datotekama, i poslovnim vezama između poduzeća koja surađuju. Moderni CRM sadrže razne module (skup alata) koji su prilagođeni određenoj grani poslovanja, i koriste se ovisno o poslovnim potrebama svakog poduzeća.

Još 1970. godine se uočila potreba za ovom vrstom softvera, koji se počeo razvijati, da bi danas imali na raspolaganju mnoga rješenja, napredne opcije, analize i preglede komunikacije i uspješnog poslovanja između poduzeća koja obavljaju poslovnu suradnju.

CRM pomaže srednjim i velikim organizacijama (poduzećima i uredima) na poslovnom planu, u komunikaciji s klijentima, osobama, servisima i dobavljačima. U jednom CRM okruženju, za što bolje, lakše i produktivnije poslovanje, korisnik ima na raspolaganju alate koji sve to omogućavaju.

Tko treba koristiti CRM?

CRM sistem nudi bolje poslovne prilike i lakšu suradnju između klijenata. Gotovo sva srednje velika i velika poduzeća koriste ovaj softver (neku od mnogih verzija), najviše zbog lakšeg poslovanja i unapređenja posla. Za bolje upravljanje poslom, lakšu vanjsku komunikaciju, i općenito za bolje poslovne interakcije, CRM je alat koji treba imati integriran u poslovanje. CRM koriste i pojedinci, te mala poduzeća kao i startup poduzeća.

Koliko je CRM rješenje važno za poslovanje možda najbolje govori činjenica da Microsoft (vodeća softverska kompanija u svijetu) ima svoj softver pod nazivom Dynamics 365 for CRM, koji služi za jednostavnu komunikaciju između poduzeća koja imaju različit CRM softver. Softverska rješenja se razlikuju od proizvođača do proizvođača, no svima je u cilju prodati svoj program kompanijama koje trebaju već spomenute prednosti CRM-a.

Najpoznatije CRM aplikacije u 2020.

Na tržištu softverskih rješenja danas imamo zaista veliki broj CMR sistema. Izdvojit ćemo najpoznatija, i moguće najbolja u 2019. – 2020. godini.

Salesforce je all-in-on softver koji radi u oblaku (cloud), i nudi kompletan CRM alat. Zbog svog robusnog dizajna i naprednih mogućnosti, Salesforce smatramo rješenjem za velika poduzeća, ali ga koriste i male tvrtke, start-up kompanije te naravno srednje velika poduzeća. Alati se jednostavno koriste, a korisniku su dostupne opcije poput: baza komitenata, očekivana prodaja, automatiziranje tekućih poslova, i mnoge druge.

ZOHO CRM se lako implementira u mala poduzeća, a korisnicima nudi zaista veliki izbor alata, prilagodljiv je potrebama, i funkcionalan u mnogim pravcima. CRM moduli ovog softvera izgledaju moderno, pregledni su i intuitivni.

HubSpot nudi poslovne opcije manjim poduzećima, neovisan je alat i lagan za ulazak u svijet CRM sistema. Čak i besplatna inačica HubSpot softvera daje na korištenje dovoljan broj opcija koje su potrebne novim korisnicima.

U kontekstu besplatnog CRM rješenja, možemo kazati da HubSpot nudi najviše u svojoj besplatnoj inačici. Gore spomenuta rješenja imaju besplatne verzije, a sve napredne opcije i dodatni moduli traže odabir neke licence.

CRM mogu koristiti svi: pojedinci, mala poduzeća, startup poduzeća, srednje velika i velika poduzeća. Ovisno o potrebama, svatko će odabrati odgovarajući softver, a velika poduzeća se često opredijele na svoje interno rješenje. Specifični poslovi mnogo puta zahtijevaju da se problemu poslovanja ozbiljno pristupi, da se analiziraju potrebe i na kraju da se programira aplikacija koja će se koristiti u toj poslovnoj sredini. Za bolje poslovanje i veću produktivnost, svako poduzeće koje gleda dugoročno treba da razmisli o implementaciji nekog softvera koji olakšava posao i svojim djelatnicima, ali i komitentima, koji na kraju imaju lakšu interakciju s tim poduzećem.

Što je CMS?

CMS (Content Management System) je alat, odnosno specijalizirani softver, namijenjen za rad i što lakše upravljanje sadržajem. Kako i sama riječ kaže (Sustav za upravljanje Sadržajem), CMS je osmišljen na način da korisniku pojednostavi upravljanje određenim sadržajem, i da omogući korisniku opcije za upravljanje, za što bolju funkcionalnost.

CMS može biti dizajniran za poslovno okruženje, ili za upotrebu u javnom dijelu IT infrastrukture. Danas su Web CMS možda i najviše korišteni, posebno WordPress i Joomla, a dalje slijede Drupal, Magento, Blogger, Prestashop i drugi.

Kada se priča o CMS-u, misli se na digitalni sadržaj i uređivanje/upravljanje tim sadržajem. CMS možemo podijeliti na ECM (Enterprise Content Management) i WCM (Web Content Management).

Unatoč spomenutoj podjeli, CMS je postao sinonim za Web Content Management, pa ćemo i mi u daljnjem tekstu koristiti tu skraćenicu. Dalje ćemo pisati o CMS-u kao Web aplikacijama koje služe za upravljanjem web sadržaja (stranicama na webu), među kojima se posebno izdvaja WordPress.

Kao i svaku drugu vrstu softvera, i CMS možemo podijeliti na komercijalni softver i Open Source (besplatni softver).

U nastavku ćemo opisati CMS, kao Web Content Management, posebno besplatne Open Source varijante.

Glavne značajke CMS-a

Značajke svakog CMS-a različite su, ali svaki iz određene grupe ima dosta dodirnih točki. Web CMS ima ugrađene opcije za indeksiranje sadržaja, pretragu, i čitanje sadržaja. Pored toga, CMS u sebi ima ugrađene opcije za formatiranje teksta i ostalih dokumenata, za reviziju dokumenata i sadržaja, kao i za objavu različitih formata datoteka i informacija.

Open source (besplatni CMS)

Svaki Open Source CMS se može preuzeti ili sa službenih stranica ili stranica zajednice koja radi na kodiranju samog CMS-a. Open Source znači da je sami kod besplatan (glavna struktura i funkcionalnost CMS-a), ali se dodatni moduli ili mogućnosti mogu naplaćivati. Takvi moduli obično budu ciljano urađeni za određene zadatke ili poboljšanja traženih mogućnosti CMS-a, i prodaju se kao posebna licenca (kao dodatak osnovnoj instalaciji). Moguće je nekada platiti tehničku podršku, za otklanjanje tehničkih poteškoća, da se plati pomoć pri instalaciji CMS-a ili za obuku korištenja tog softvera.

Kako smo već u samom uvodu spomenuli, danas su najviše zastupljene CMS platforme: WordPress, Joomla, Drupal, Magento i PrestaShop. Postoje još mnoge druge, ali u okvirima web stranica spomenuli smo najzastupljenije i najpoznatije.

Svaki CMS, koji smo spomenuli, instalira se na Web server, i služi za objavu web sadržaja (koji god on bio). Današnji CMS softver je sofisticiran, te je našao primjenu za različite vrste sadržaja koji se objavljuje. Na CMS-u možemo pokrenuti video stranicu, glazbeni portal, neku tekstualnu web stranicu ili stranicu druge vrste sadržaja.

WordPress CMS

WordPress je posebno osmišljen softver koji se instalira na web server, i koristi se za objavu različitih vrsta sadržaja i informacija. Korisnik koji radi na ovoj platformi ima mogućnosti da uređuje sadržaj, objavljuje nove stranice, izbriše sadržaj koji nije potreban, i uređuje web stranice prema potrebi i osobnim preferencijama. Osim dijela koji je vidljiv svima koji posjete to web mjesto (front-end), u pozadinskom dijelu administrator može da radi kontrolu nad sadržajem, ali ima i druge mogućnosti upravljanja CMS instalacijom. Pozadinu zovemo back-end. U tom dijelu instalacije administrator može dodavati ili izbrisati druge korisnike u bazi, uređivati izgled stranice i dodavati mogućnosti ili promjenom samog koda WordPressa ili instaliranjem dodatnih modula. Moduli koji se mogu instalirati su: plugin, widget ili tema (izgled stranice).

Nekada smo koristili HTML stranice, koje su bile statične, odnosno teške za dinamičnu izmjenu sadržaja. Obično HTML stranice nemaju bazu, i teško je upravljati sadržajem. Vremenom smo uočili problem, da bi kao rješenje dobili mnoge CMS verzije. CMS u pravilu koristi bazu, zbog čega je mnogo bolja opcija za održavanje dinamične web stranice, nego što je bio slučaj kod HTML-a. Dinamične stranice su stranice kojima se redovno, često, ili manje često mijenja sadržaj. Kada imamo bazu, na koju je CMS povezan, lako je održavati, nadopunjavati i brisati sadržaj.

Danas je WordPress najpoznatiji CMS, a popularnost mu i dalje raste. Veliki broj modula za nadogradnju, ogromna zajednica ljudi koja održava i radi nadogradnje, kao i veliki broj korisnika, put su ka još većem uspjehu ove platforme.

Zbog tako velike popularnosti, u ovom tekstu smo se odlučili detaljno opisati postupak instaliranja WordPress CMS-a, na lokalni web WAMP.

Prvo ćemo pokrenuti WAMP server, sa localhost. Potrebno je kreirati novi host, u kojem će biti nova WordPress instalacija.

WAMP server

Kada smo kreirali virtual host, potrebno je pripremiti bazu na koju ćemo povezati WordPress site. Bazu kreiramo uz pomoć phpMyAdmin alata koji je sastavni dio WAMP servera (Windows Apache MySQL PHP).

Virtual host – geek

Kada je baza kreirana, potrebno je u folder /www/geek kopirati WordPress instalaciju, raspakirati .zip arhivu i možemo započeti instalaciju.

Odabir jezika

Na samom početku WordPress instalacije korisnik može odabrati jezik, a za dovršetak će biti potrebno da unese sljedeće podatke: ime baze podataka, korisničko ime baze podataka, lozinku baze podataka, host baze podataka, i prefiks tablice (opcija).

Početak WP instalacije

Ako smo dobro unijeli potrebne podatke, WordPress je spreman za instaliranje na server.

ideš Miki

Odmah nakon instalacije potrebno je kreirati administrator račun za prijavu. Ovo je glavni račun za WordPress instalaciju i jako je važno zapisati potrebne podatke za prijavu. Pored korisničkog imena i šifre, potrebno je upisati Naziv web stranice, email adresu za obavijesti, i moguće neke druge sitne detalje koji su opcija.

Završetak WordPress instalacije

Svi podaci su upisani, i sada ostaje još jedan klik – WordPress je instaliran. Administrator se može prijaviti i započeti sa radom na web stranici.

U ovom članku nećemo detaljno pisati o WordPress-u. Završit ćemo članak na ovu temu, a WordPress pojasnimo nekom drugom prilikom.

Što je E-mail klijent?

Email poruke važan su dio svake poslovne, pa i osobne komunikacije. Email poruke se koriste (šalju/primaju) između dvoje ili više korisnika na udaljenim lokacijama. Za email svi smo čuli, pa da pojasnimo malo kako se šalje i prima email poruka, te što je email klijent aplikacija?

Da bi uspostavili komunikaciju između udaljenih lokacija, u ovom slučaju nam je potreban Mail Server. Već smo pisali što je server, i tom smo prilikom posebno opisali E-mail server.

Dakle, mail server je veza između klijent računala i mjesto na kojem se snimaju poslane i primljene email poruke. Svaka email poruka u sebi sadrži adresu pošiljaoca i adresu (ili više njih) primaoca. Po tim parametrima email server raspoznaje pojedine email poruke i svaku ispostavlja na točno određenu email adresu.

Webmail servis

Mail server upravlja email porukama, zapisuje ih lokalno, šalje na adrese i prima poruke. Mnogi korisnici pristupaju svojim email porukama putem web preglednika, ali to nije praktično niti ispravan način. Webmail pristup može biti od pomoći, na primjer: kada nemamo pristup svom računalu, a trebamo primiti/poslati važan email hitno. U svim drugim situacijama, najbolja je praksa na naš osobni računalo/laptop/smartphone instalirati aplikaciju koja sa servera preuzima email poruke, i koja ih šalje sa lokalnog računala (u pozadini sa servera). Takvu aplikaciju zovemo Email klijent aplikacija.

Email klijent aplikacija

Danas su daleko najpopularnije dvije aplikacije za slanje/primanje email poruka: MS Outlook i Mozilla Thunderbird.

Prva aplikacija (Microsoft Outlook) je komercijalna i kupuje se sa MS Office licencom. U tom paketu, pored ostalih, dolazi i Outlook. Kao sastavni dio Office paketa, već vidimo koliko je važno imati email klijent aplikaciju za uredsko poslovanje. MS Outlook je često korištena aplikacija, ponajviše iz razloga jer dolazi zajedno sa ostalim uredskim alatima (MS Word, MS Excel, MS Powerpoint …).

Za razliku od MS Outlook aplikacije, Mozilla Thunderbird je besplatna verzija alata za primanje/slanje email poruka, koja ne zaostaje za svojim komercijalnim konkurentom. Obadvije aplikacije su poslovne, sa mogućnostima koje su potrebne u ovom segmentu uredskog poslovanja.

Postavke email klijent aplikacije

Jednom kada se instalira aplikacija, da bi se koristila, potrebno je uraditi postavke prema poslužitelju (email serveru). Komunikacija sa serverom određena je postavkama samog servera, koje će svojim klijentima proslijediti administrator.

Prilikom postavljanja (konfiguriranja) aplikacije važno je poznavati sljedeće:

  • Dolazni server – POP3 ili IMAP – email adresa, ime servera, vrsta konekcije, sigurnost konekcije i vrsta autentikacije.
  • Odlazni server – SMTP – ime servera, sigurnost konekcije, vrsta autentikacije.

Za dolazne poruke koristimo POP3 ili IMAP protokol, odnosno standard za komunikaciju sa email serverom. POP3 je već zastario standard, i sve više se oslanjamo na IMAP. Najveća prednost (koju korisnik može uočiti) IMAP standarda je to što se email poruke sinkroniziraju između servera i klijent uređaja u realnom vremenu. To znači da će poruke biti sinkronizirane između više spojenih (konfiguriranih) uređaja sa serverom. Prednosti ovog protokola posebno se ističu u današnje vrijeme, kada smartphone uređaj koristimo za posao (primanje email poruka). Kod POP3 protokola to nije bio slučaj, pa je korisnik imao fragmente konverzije u slučaju da je istu vodio sa više klijent uređaja.

SMTP ili Simple Mail Transfer Protocol je standardni komunikacijski email protokol za odlaznu poštu. Postavke se unose slično kao i kod dolazne pošte, a na uvid će ih dati administrator, hosting provider ili IT odjel.

pop3 postavke
SMTP postavke

Na gornjim fotografijama možete pogledati kako izgleda konfiguracijski dio Mozilla Thunderbird aplikacije. Na primjeru je konfiguracijski prozor za POP3 i SMTP dio.

Postavke se razlikuju od servera do servera, a ovise o postavkama koje su na serveru. Konfiguracija je slična i za MS Outlook, s manjim razlikama samog sučelja aplikacije.

Što je Windows PowerShell?

Windows PowerShell je prvobitno razvijen od strane Microsoft kompanije, kao alat za automatiziranje radnji, i kao upravljački alat za različite konfiguracije OS-a i aplikacija. Sada je PowerShell otvoreni kod (Open Source), što znači da se može instalirati na Windows, macOS, te Linux distribucije. Microsoft Shell je razvijen na .NET frameworku.

Prva verzija Microsoft PowerShella bila je predstavljena krajem 2006.godine, za Windows XP, Windows Server 2003 i Windows Vista operacijske sustave. Kasnije se PowerShell razvijao, i danas imamo verziju PowerShell 7. Najnoviji Microsoft PowerShell donosi mnoge novost, nadogradnje, i dosta je napredniji i jači alat za konfiguriranje i automatiziranje procesa na samom operacijskom sustavu.

Što možemo uraditi koristeći PowerShell?

Microsoft je zamislio PowerShell kao alat kojim možemo lako automatizirati neke zadatke na OS-u, upravljati servisima, i administrirati računalom ili mrežom računala.

Pomoću PowerShell naredbi možemo isključiti il uključiti procese, čak i one koji su iz nekog razloga blokirali.

Uz pomoć PowerShella možemo pokrenuti već pripremljene skripte, koje izvršavaju jednu ili više naredbi.

PowerShell će dobro doći pri administraciji mreže, posebno mreže na kojoj radi Active Directory.

Poznavanje komandi PowerShella povećava produktivnost sistem administratora, administratora mreže i općenito IT administratora.

Osnovne naredbe PowerShella

PowerShell možemo pokrenuti ako u Windows Cortana pretragu utipkamo pojam PowerShell, i odaberemo aplikaciju koja se pojavi u rezultatima pretrage.

PowerShell

Naredbe u PowerShellu zovemo cmdlets, a najlakši način da pogledate koje sve naredbe možete koristiti jeste da pozovete naredbu Get-Command-Type Cmdlet . Potvrdom na tipku Enter dobit ćete puni popis naredbi koje su vam dostupne kroz PowerShell. Broj naredbi je velik, pa slobodno uzmite vremena da ih pozorno proučite, prije nego nastavite s praktičnom primjenom ovog moćnog alata.

Za one koji se nisu do sada susretali sa okruženjem kakvo nudi PowerShell, a opet imaju dosta iskustva s komandnom linijom, možemo kazati da je PowerShell došao kao kompletniji Microsoft alat i znatno pojačani nasljednik okruženja CMD.

PowerShell se često koristi za izvođenje različitih pripremljenih skripti. Jedna skripta može imati više pojedinačnih naredbi, koje se izvode slijedom, i olakšavaju posao prilikom upravljanja sustavom, ili mrežom.

Skripta ima nastavak (ekstenziju) .ps1 ali se neće moći pokrenuti duplim klikom miša. Da bi se pokrenula skripta, moramo je pozvati komandom iz samog PowerShella. Prije nego se može pozvati izvođenje skripte, potrebno je uraditi konfiguraciju Operacijskog Sustava MS Windows, točnije Enable Execution Policy.

Kako napraviti skriptu za PowerShell?

Skriptu možete pripremiti u osnovnom tekst editoru (Notepad). Da bi to uradili slijedite upute:

Klik na Start > Search Notepad > Pokrenite aplikaciju Notepad

U novoj Notepad datoteci upišite vašu prvu skriptu za izvođenje:

Write-Host "Čestitamo! Prva Geek.hr skripta se izvodi!!!"

Sačuvajte datoteku Save As “test.ps1”.

Upravo ste pripremili skriptu za izvođenje. Kada se pokrene, ova skripta će dati rezultat: Čestitamo! Prva Geek.hr skripta se izvodi!!!

Mogućnosti PowerShella su velike, a popis naredbi je zaista dugačak. Ako se želite malo detaljnije osvrnuti na ovu temu, svakako potražite naredbe i njihovo korištenje na službenim Microsoft Windows stranicama. Jednom kada se savlada ovaj alat, administriranje Operacijskim sustavom, ili mrežom je daleko jednostavnije, i preglednije. Možda na prvu zvuči čudno, ali preglednost komandne linije može biti bolja nego što je slučaj kod nekih grafičkih (Desktop) alata.

Što je Windows cmd – komandna linija?

Komandna linija je tekstualno okruženje pomoću kojeg korisnik zadaje različite naredbe koje operacijski sustav treba da izvrši.

Gotovo svaki operacijski sustav ima komandnu liniju, pa tako i Microsoft Windows. Komandna linija Windows-a poznata je po nazivu command line ili cmd.

Putem komandne linije korisnik može prolaziti kroz strukturu direktorija, pokretati određene aplikacije, kopirati/brisati i otvarati datoteke te izvršavati mnoge druge operacije.

Nedostatak komandne linije je očit – tekstualno okruženje, što zahtijeva poznavanje različitih komandi i njihovih sintaksi. Tek jedna greška prilikom pisanja, ili loše složena sintaksa dovoljne su da se naredba ne izvrši pravilno.

Osnovne naredbe Windows komandne linije

Tek toliko da se upoznate sa radom komandne linije, u nastavku ćemo napisati neke naredbe, i opisati njihovu upotrebu.

WIN 10 command prompt

Na gornjoj fotografiji vidite početno stanje komandne linije koju smo pozvali na Windows 10 operacijskom sustavu.

Pogrešno upisana naredba

Pogrešno upisana naredba cls , da vidite primjer kada sistem vrati grešku. Ovo je i prva naredba koju ćemo opisati u nastavku. Primijetit ćete da smo napisali csl, a pravilno je napisati cls – što je skraćenica od Clean Screen. Naredba cls koristi se da bi “počistili” komandni prostor. Kao rezultat korisnik će dobiti kursor u prvom redu, spreman za daljnji rad.

WIN 10 Command Prompt – cls

Na fotografiji se vidi pravilno upisana, i izvršena naredba cls .

Naredbe koje se često koriste su md i rd . Prva od spomenutih naredbi će kreirati folder, a piše se kao skraćenica od Make Directory. Traženi direktorij će se kreirati na putanji u kojoj se korisnik nalazi. U našem slučaju, novi direktorij će se kreirati na putanji C:\Users\IvanS\ . Suprotno naredbi Make Directory koristi se naredba Remove Directory, koja će ukloniti neki direktorij. Sintaksa za dvije spomenute naredbe glasi: md novi-folder , odnosno rd novi-folder .

Naredba md novi-folder

Na gornjoj fotografiji možete vidjeti rezultate uspješno izvršene naredbe md novi-folder , koju smo provjerili dodatno tako da smo ušli u novokreirani folder. Kursor se nalazi na putanji C:\Users\IvanS\novi-folder\ . Naredba cd koju smo iskoristili da bi došli na željenu putanju dolazi kao skraćenica od Change Directory. To znači da uz pomoć naredbe cd možemo prolaziti kroz strukturu direktorija na ovom računalu, ali i kroz mrežnu strukturu ovisno o konfiguraciji i administraciji mreže.

WIN 10 cmd – rd

Na gornjoj fotografiji pokazali smo izvođenje naredbi cd.. , naredbe rd , te smo potvrdili brisanje direktorija novi-folder .

Kako se vidi na fotografiji, dok se korisnik nalazi na putanji C:\Users\IvanS\novi-folder\ taj isti folder nije moguće obrisati. Dva su razloga za to: prvo; nismo dobro unijeli stazu foldera, odnosno u folderu u kojem se nalazimo ne postoji novi-folder , drugo; da smo čak i napisali putanju do tog foldera, sistem bi bacio grešku The process cannot access the file because it is being used by another process , što znači da ne možemo obrisati mjesto u kojem se trenutno nalazimo.

Tek kada smo iskoristili naredbu cd.. , da se vratimo na putanju C:\Users\IvanS\ uspješno smo obrisali novi-folder .

Popis svih naredbi Windows komandne linije možete dobiti ako ukucate naredbu help . Pogledajte na fotografiji ispod, kako možete saznati sintaksu i pravilno korištenje svake naredbe u komandnoj liniji Windows operacijskog sustava.

cd /?

Kada korisnik utipka naredbu s nastavkom /? i zada njezino izvršavanje, kao odgovor će dobiti pojašnjenje same naredbe, pravilnu sintaksu i primjer kako se naredba koristi.

Komandna linija može biti jako dobar alat za servisiranje i održavanje MS Windows sustava. Ako se dobro poznaje i pravilno koristi, komandna linija će dobro doći, posebno u slučaju kada zakaže Desktop okruženje.

Što je server?

Ako u Google utipkate “što je server” (what is server) dobit ćete odgovor da je server osoba ili stvar koja servira. Malo jasniji odgovor će doći ako pročitate pažljivije tekst koji slijedi: server je kompjuter ili kompjuterski program koji upravlja centralnom resursu ili servisu u nekoj mreži.

To je naravno izvorna definicija i od nje sve polazi. U nastavku ćemo opisati server, spomenuti koje su vrste servera, i kako server radi i servira.

Server općenito

U svijetu računala, server je računalo ili računalni program koji pruža funkcionalnost za druge programe ili uređaje koje zovemo klijenti. Dakle, server upravlja nekim resursom ili servisom, kojima pristupaju klijent računala u nekoj mreži, VPN-u ili putem interneta.

Server može pružati različite usluge prema klijentu, ovisno o tome kako je konfiguriran, pa danas imamo web servere, koji su možda i najpoznatiji, dalje, može biti server za dijeljenje datoteka, email server, printer server i drugi. Naknadno ćemo u tekstu spomenuti najpoznatije serverske konfiguracije i dati neke primjere za njih.

Danas se najviše koristi klijent-server arhitektura koja se zasniva na zahtjev-odgovor modelu. To znači da klijent računalo pošalje određeni zahtjev prema serveru, nakon čega server odgovara na taj zahtjev, nekom radnjom, određenim podacima isl…

Network server sa klijent računalima

Glavna uloga servera (klijent-server model) je dijeljenje podataka, kao i resursa neke mreže i upravljanje resursima.

Među IT stručnjacima, pa i manje stručnim osobama iz oblasti IT-a, najpoznatija konfiguracija servera je webserver, koji je još jedan oblik klijent-server modela. Web serveri poslužuju zahtjeve sa klijent računala, odgovarajući na njih pristupom na određenu web stranicu, neku datoteku koja se dijeli, ili drugi dostupan podatak. Kompleksnost arhitekture teško je dočarati, ali vrijedi spomenuti da milijuni servera komuniciraju svakodnevno i serviraju klijentima resurse širom svijeta.

Vrste servera – email, web, File…

Kako smo već spomenuli, postoji više vrsta servera, ako gledamo njihovu funkciju, a najpoznatiji i najviše korišteni su: File server, Print server, Application server, DNS server, Mail server, Web server, Database server, Virtual server, Proxy server, Monitoring i management server.

Objasnit ćemo neke od spomenutih servera, da bi što bolje razumjeli rad servera.

File server (server za upravljanje datotekama) služi za dijeljenje datoteka, u mreži ili putem interneta. Klijent računalo pristupaju sadržaju na serveru, obavljaju potrebne radnje, te spremaju promjene na server. Na ovaj način se postiže centralni pristup određenom sadržaju, olakšan je backup, i povećana je sigurnost sadržaja koji se nalazi na serveru. Prema potrebama, File server se konfigurira da bi poslužio što veće brzine pristupa podacima (read/write).

Kako i samo ime kaže, Print server upravlja printerima (štampačima), te regulira pristup klijent računalima prema resursima i servisima za printanje dokumenata. Umjesto da svaka radna stanica (klijent računalo) ima svoj povezani printer, jedan uređaj (printer) instaliran na Printer server može printati dokumente klijent računala. Na taj način može se značajno uštedjeti na prostoru, lakše se upravlja dokumentima za ispis, i smanjuje se ukupan trošak ispisa dokumenata.

Application server (aplikacijski ili programski server) se koristi za pokretanje određene aplikacije lokalno (na serveru) kojoj klijenti mogu pristupiti. Na ovaj način se olakšava održavanje aplikacije, instaliranje aplikacije, a istodobno se smanjuju troškovi pojedinačne instalacije na klijent računalima u mreži. Klijent računaloi mogu lakše raditi, jer serverska aplikacija ne zauzima resurse svakog računala u mreži.

DNS server (Domain Name Server) su aplikacijski serveri koji pružaju “uslugu” adresiranja drugih računala ili uređaja u mreži. DNS server će dodijeliti ime svakom računalu ili nekom uređaju u mreži, koji u toj mreži ima dodijeljenu IP adresu. Na taj način, svaki uređaj neke mreže, ili adrese na internetu, lakše su razumljive čovjeku. Umjesto da pamtimo IPv4 ili IPv6 adresu nekog uređaja u mreži, dodjeljivanjem logičnog naziva “imena” tom uređaju, čovjek lakše može da razlikuje komponente lokalne mreže, ili uređaja na internetu. Svaka internet stranica ima određenu vanjsku IP adresu (adresu web servera), koja se uz pomoć DNS-a dalje proslijedi u obliku naziva domene za tu adresu. Web lokaciji pristupamo tako da unesemo naziv domene, a ne IP adresu te web stranice.

Mail server, ili E-mail server služi za primanje E-mail poruka, spremanje poruka i slanje na zahtjev korisnika. E-mail poruke se čuvaju na serveru, sve dok klijent aplikacija ne zatraži sinkroniziranje, odnosno preuzimanje novih poruka sa servera. Mail server se konfigurira prema potrebama, priključi u mrežu i pusti u rad. Na taj način imamo jedan uređaj koji čuvamo sigurnim, i koji stalno prima, sprema i šalje email poruke. Klijent računaloi, mobilni uređaji i svi drugi uređaji, nemaju potrebe za naprednim aplikacijama. Svaki klijent računalo, ili neki drugi uređaj, može se spojiti na E-mail server, sa podacima za pristup, da primi/šalje E-mail poruke.

Danas su najpoznatiji Web serveri, najčešći i zapravo neizbježni u kontekstu interneta i pretraživanja stranica na internetu. WEB server je jedna vrsta aplikacijskog servera koji na sebi čuva programe i podatke, koje može poslužiti korisnicima putem internet infrastrukture. Web serveri uslužuju klijente putem preglednika (browsera), koji su instalirani na klijent računalima, u obliku internet stranice, ili nekog internet servisa (video streaming, audio streaming isl…). Danas najčešće susrećemo web servere koji rade na aplikacijama Apache, Microsoft Internet Information Services i Nginx. Postoje i mnoge druge aplikacije, ali ove 3 spomenute aplikacije dominiraju u svijetu web servera.

Database server važan je dio mrežne infrastrukture svake veće kompanije koja ima potrebu da obradi, snimi i ima pristup velikoj količini podataka u određenom vremenu. Najčešće se database serveri koriste u srednjim i velikim poduzećima, sa mnogo klijent računala, sa kojih se pristupa bazi te izvode operacije nad podacima. Baza smještena na serveru lakše se održava, anulira potrebu za resursima na klijent računalima, i stabilna je u smislu da su podaci dostupni svim klijent računalima u svakom trenutku. Potreba za diskovnim prostorom odražava se samo na hardveru samog servera, a ne na hardveru ostalih računala u nekoj kompaniji. Bazi podataka se pristupa posebnim aplikacijama, među kojima možemo istaknuti Oracle, Microsoft SQL Server, DB2, MySQL, i druge…

Virtual server – Virtualni server, sve je popularnija vrsta servera, i preuzima dominaciju posebno u području web servera. Za razliku od klasičnih servera, gdje imamo OS instaliran na neki hardver, virtualni server je određen posebnim softverom koji zovemo Hypervisor. Jedan Hypervisor može da pokrene stotine, ili tisuće virtualnih servera odjednom, na jednom hardveru. Hypervisor možemo definirati kao hardver (virtualni hardver) nekog klasičnog servera. Virtualni server koristi virtualni hardver, dok će Hypervisor raditi korekcije i dodijeliti resurse tako da svaki virtualni server radi nesmetano.

Postoje još mnoge vrste servera, pa da ne opisujemo svaki od njih. Spomenut ćemo još Proxy server, koji služi kao točka između klijenta i nekog servera. Da bi se zaštitili, ili ostali anonimni na internetu, možemo koristiti proxy server. Proxy server na zahtjev klijenta traži sadržaj nekog servera na webu, i prosljeđuje ga klijentu. Na taj način klijent računalo (korisnik) ima “zaštitu” dok pristupa izvornom serveru.

Server OS

Ako pišemo o serveru kao Operacijskom Sustavu, možda je najbolja podjela na Microsoft Windows Server (2003, 2008, 2012, …) i Linux server (Red Hat Enterprise Linus, CentOS, Fedora, Ubuntu, …).

Sam OS nije uvjet da bi računalo bio server. Već smo spomenuli koje sve uloge ima server, pa je logično zaključiti na osobno računalo može preuzeti ulogu servera u kućnoj mreži, ili mreži nekog manjeg poduzeća. Ipak, kada se ozbiljno pristupa problemu, server treba da bude definiran hardverom i softverom. Oba ova uvjeta daju stabilnost i sigurnost, što je posebno važno u poslovnom svijetu.

Microsoft Windows Serveri imaju veliki udio u svijetu servera, ali jedan značajan dio servera “vrti” se na nekoj Linux distribuciji. Najpoznatiji Linux server je RHEL, koji je komercijalni OS, dok je njegova “slabija” besplatna verzija CentOS.

Server Hardver

Hardver servera se također razlikuje od hardvera osobnog računala. Kako zbog performansi, tako i radi pouzdanog i dugotrajnog rada, serveri imaju posebno konstruiran hardver. Samim tim su značajno skuplji, ali u poslovnom svijetu svakako su isplativ dio opreme.

Server Hardware

Osnovne razlike servera i osobnog računala su:

  • Server je primarno konstruiran za rad u serverskim prostorijama
  • Dizajnirani su da rade bez prestanka 24/7, čak i u slučaju da neki dio otkaže. Serveri koriste redundantne komponente (dvije napojne jedinice, tvrdi disk u RAID polju, dvije mrežne kartice…)
  • Serveri imaju posebno dizajniran sistem hlađenja
  • U pravilu, elektronske komponente, i druge komponente su kvalitetnije od komponenti koje koristimo u izradi osobnih računala. Zbog toga su serveri cijenom dosta skuplji od osobnih računala
  • Na matičnoj ploči u serveru imamo znatno više memorijskih slotova, CPU slotova, nego što je to slučaj kod matičnih ploča koje se koriste u osobnim računalima
  • Serveri ne trebaju grafičku ili zvučnu karticu, pa ih obično i nemaju u konfiguraciji. Za razliku od severa, kod osobnog računala te dvije komponente su must have

Što je SSH?

SSH je danas najpoznatiji protokol koji služi za sigurno povezivanje klijent mašine i servera. Svakodnevno je u upotrebi u gotovo svakom IT kompleksu ili nekom server centru. SSH koriste velike korporacije, ali i mali korisnici. Protokol koristi kriptiranu zaštitu prijenosa podataka, i služi za udaljeno povezivanje čak i putem nesigurnih mrežnih veza.

SSH povezivanje

Na gornjoj fotografiji možete vidjeti pojednostavljenu shemu SSH konekcije između klijent radne stanice i servera. Jednom kada se klijent uspije povezati na server, upravljanje serverom se odvija putem kriptirane veze, što znači da su podaci između klijent računala i servera zaštićeni.

Povijest SSH protokola i potreba za ovim standardom

SSH (Secure Shell protocol) je razvijen 1995.godine, nakon jednog hakerskog incidenta. Naime, u mrežnoj infrastrukturi jednog Finskog sveučilišta otkriven je zloćudni program koji je presretao komunikaciju između računala i servera, te “snimao” pristupne podatke. Dok je program otkriven, smatra se da je kompromitirano na tisuće korisničkih računa, među kojima su bili i podaci iz kompanije u vlasništvu Tatu Ylonena. Ovaj incident je potaknuo vlasnika kompanije da prouči mogućnosti kriptirane komunikacije, za sigurno povezivanje i komunikaciju između računala u nekoj mreži ili preko interneta. Prijatelji Tatu Ylonena su predložili još neke dodatne mogućnosti, a već 3 mjeseca kasnije (srpanj, 1995.godine) svijetu je predstavljena prva verzija otvorenog koda SSH (OpenSSH).

Pored otvorenog koda, Tatu Ylonen osniva komercijalnu verziju (poduzeće) SSH Communications Security Corp.

Danas se ovaj (otvoreni kod i komercijalni software) koriste za upravljanje u gotovo pola svjetskih servera i gotovo svakog Unix ili Linux računala.

Ovaj napredni protokol je kroz kratko vrijeme zamijenio alate i protokole poput: telnet, FTP, FTP/S, rlogin, rsh i rcp.

PuTTY, Terminal i CMD

SSH konekcija Windows na Ubuntu

Na gornjem GIF-u smo pokazali SSH povezivanje sa Windows 10 klijent računala, koristeći CMD, na Linux Ubuntu 18 server.

Kako se vidi iz gornjeg primjera, za povezivanje smo koristili naredbu ssh root@IP.AD.RE.SA koja traži odobravanje javnog server ključa, i na kraju login podatke root korisnika za taj Ubuntu OS.

Nakon uspješnog povezivanja korisnik ima potpunu kontrolu nad serverom, posebno ako se povezuje sa administrator korisničkim računom. Da bi se server zaštitio, postoje mnogi koraci koji se poduzimaju, a neki od osnovnih su:

  • Promjena default porta za SSH konekciju
  • Zabrana povezivanju administratorskog računa
  • Firewall postavke
  • Jaka lozinka za prijavu korisnika

Donedavno najpoznatiji alat za SSH povezivanje između Microsoft OS-a i nekog Linux/Unix servera bio je PuTTY. Koliko dobar ili loš bio, najviše je korišten zbog činjenice što Microsoft nije imao svoje rješenje za situacije kada se javi potreba povezivanja MS operacijskog sustava sa nekim Linux ili Unix OS-om.

PuTTY je bio “most” između spomenutih sustava, da bi unazad godinu dana ovaj alat doživio svojevrsni krah, nakon što je Microsoft u svoj OS ugradio rješenje za povezivanje putem SSH protokola. Windows 10 ima u sebi ugrađen SSH putem komandne linije, i nije potrebno da instaliramo neki dodatni alat za povezivanje na udaljeni server.

Za razliku od komandne linije Windows sustava, Linux/Unix sustavi još od pojave SSH protokola imaju taj alat ugrađen u svoju komandnu liniju (Terminal).

Naredba za SSH konekciju ista je bez obzira sa kojeg OS-a se pokreće, a jednom kada se korisnik spoji, on koristi naredbe sustava na koji sa kojim se povezao. Na našem primjeru (GIF gore iznad) možete vidjeti korištenje naredbi Ubuntu OS-a.

Što je Windows?

Microsoft Windows je najviše zastupljen OS još od 90-tih godina prošlog stoljeća. Pisanjem o Linuxu spomenuli smo Windows kao konkurentni Operacijski Sustav, što on i jeste, pa ćemo sada opisati MS Windows i njegove glavne karakteristike, Windows izdanja kroz povijest i način na koji radi.

Prvi MS Windows je nosio oznaku 1.0, a svjetlo dana je ugledao 1985.godine. Zanimljivo je spomenuti da je nastao u vrijeme kada je Microsoft surađivao sa tvrtkom Apple, te je za njih dizajnirao Macintosh GUI platformu. Možda je pojam GUI u to vrijeme dobio pravo značenje, kada je i započela utrka za što boljim Grafičkim sučeljem za korisnika.

Microsoft Windows 1.0 je nudio grafički prikaz i kontrole u 16-bitnom multitasking okruženju, koji je radio na MS-DOS instalaciji. Korisniku su bile dostupne grafičke aplikacije dizajnirane posebno za rad u Windowsu, ili u postojećem MS-DOS modu. MS-DOS, zajedno sa MS Windowsom, proširio se i bio dostupan svima zahvaljujući osnivaču kompanije Bill Gates-u. Danas smo svi čuli za njega, posebno iz poslovnih medija, kada ga se iz godine u godinu proglašava za najbogatijeg čovjeka na svijetu.

Usprkos činjenici da je GUI u to doba bio nešto revolucionarno u svijetu Operacijskih Sustava, MS Windows 1.0 je primio mnoge negativne kritike. Ipak, te kritike nisu obeshrabrile Gatesa, i programere koji su radili na tom novom OS-u, nego su dale poticaja za daljnji rad i napredak. Mnoge kontroverze su pratile uspon kompanije, sudske tužbe, optužbe i dodatne negativne kritike, ali je Microsoft danas jedna globalna korporacija, i dobro kotira u svijetu osobnih računala, servera, uredskih alata i svih podkategorija u kojima Microsoft vidi dobru priliku. U svojim početcima, Bill Gates je surađivao sa IBM kompanijom, koja je u to vrijeme već bila poznata na tržištu. Stvari nisu išle glatko, pa je uslijedio raskid suradnje. Iz tog raskola, Bill Gates izlazi kao pobjednik (nakon sudske rasprave), i nastavlja sa OS-om, koji je već imao dovoljnog utjecaja na kasniji razvoj osobnih računala.

Windows 1.02 je prva verzija OS-a puštena u prodaju na svjetsko tržište, godine 1986. Te iste godine slijedi Windows 1.03 verzija, koja je imala opcije (drivere) za Europu (tipkovnicu za neke Europske zemlje), poboljšane drivere za štampače i druge detalje.

Microsoft Windows 95

Preskočit ćemo detalje iz perioda kasnih 80-tih i ranih 90-tih, pa započinjemo priču o prvom možda “pravom” Windowsu – Windows 95. U prodaji se pojavio, kako iz naziva možemo zaključiti, 1995.godine, a potisnuo je do tada korišteni Windows 3.1x.

Microsoft Windows je Operacijski Sustav zatvorenog koda, što znači da Microsoft kompanija ima pristup source kodu, i nitko drugi. U toj činjenici i jest sva politika i moć ove kompanije. Kasnije ćemo se dotaknuti na tu temu.

Windows 95 imao je kodno ime Chicago, i bio je dizajniran za krajnjeg korisnika. Ova verzija Windowsa donijela je mnoga poboljšanja u kontekstu GUI-a, te neke pojednostavljene plug-and-play opcije. Plug And Play je pojam koji se odnosi na periferne uređaje, odnosno drivere i mogućnost spajanja određenog hardvera koji će OS automatski, sam da instalira. Windows 95 je imao poboljšanja u kontekstu multitaskinga, jer je dotadašnja 16-bitna arhitektura izrasla u novu 32-bitnu. Microsoft je u svom novom Windowsu nudio još neke zanimljive stvari, poput: taskbara, i Start dugmića. Obje inovacije koristimo i danas 2019.godine, u najnovijem Windowsu 10.

Windows 98

1998.godine MS predstavlja svijetu novi OS – Windows 98. Kodno ime novog sustava je Memphis, a koristio je kao i prethodnik MS-DOS kao podlogu. Windows 98 je Operacijski Sustav usmjeren na Web tehnologije koje su u to vrijeme doživjele veliki uspon. Ostale promjene bile su više kozmetičke prirode, ipak dovoljno dobre da OS doživi marketinški boom. Poboljšanja su bila značajna za kontrolu nad USB konektorima, koji su u to vrijeme također bili nova tehnologija. Također, Windows 98 je imao poboljšanja nad radom i kontrolom optičkih uređaja, posebno DVD čitača. Neke značajne novosti, koje se i danas koriste su: Disk Cleanup, Windows Update, Multi Monitor support, te Internet Connection Sharing. 1999.godine dolazi Windows 2000, poznat i kao Windows 2k, koji nije ostavio velikog značaja. Windows 2000 je naslijedio do unazad desetak godina i najpoznatiji Windows XP sustav.

Windows XP

Windows XP je izašao u prodaju 2001.godine, i možemo kazati da je taj OS ostavio najvećeg traga u svijetu osobnih računala. Gotovo smo sigurni da ga i danas možemo pronaći u radnom stanju, na mnogim računalima diljem svijeta. Windows XP je hrabro predstavljen sa potpunim redizajniranim GUI sučeljem, desktop okruženjem sa novim bojama i mnogim novim opcijama “ispod haube”. Imao je poboljšanu podršku za hardver, proširene mogućnosti za multimediju, i novi preglednik.

Windows XP

Windows XP dobio je nasljednika Windows Vista, koji se i danas smatra promašenim Operacijskim Sustavom. Windows Vista nije zaživjela, jednim dijelom zbog dobrog i pouzdanog rada Windows XP sustava, a drugim dijelom što se odmah na početku vidjelo da Vista nije OS koji će raditi stabilno i biti dostojna zamjena prethodniku.

Windows 7

Nakon Windows Vista sustava Microsoft je predstavio Windows 7. Ovo je izdanje Windowsa došlo u pravom trenutku, da zauvijek zaboravimo na Vista sustav, i lagano sa Windows XP prijeđemo na nešto novije i bolje. Windows 7 je predstavljen 2009.godine, te je u svom radnom periodu zavladao tržištem. Neke novosti koje smo upoznali na sedmici su: redizajnirani taskbar (koji je omogućio dodavanjem prečica za aplikacije), nove opcije za upravljanje mrežom „Homegroup“, novi “Action Center” dodatak koji je nadgledao sigurnost sustava i davao informacije o održavanju OS-a. 2012.godine predstavljen je Windows 8, još jedan “Vista” pokušaj koji je kratko trajao.

Microsoft Windows 10

Microsoft je 2015.godine predstavio Windows 10. Ovaj OS i danas koristimo, i jedan je od glavnih (najviše zastupljenih) sustava u svijetu osobnih računala. OS redovno prima nadogradnje, a neke od najznačajnijih promjena koje donosi su: podrška za univerzalne aplikacije, novo metro sučelje, Edge Web pretraživač, Start izbornik sa metro dizajniranim ikonicama.

Windows 10

Nove opcije dolaze kako se sustav nadograđuje, što je još jedna novost: nadogradnje se ne mogu isključiti. Moguće je samo odgoditi nadogradnju sustava, no ne i u potpunosti isključiti. Windows 10 je zamišljen kao OS koji će dobro raditi na svim uređajima. Dolazi sa podrškom za ekran na dodir, i za rad sa više spojenih monitora.

Microsoft je kompanija koja se bavi IT rješenjima, posebno Operacijskim Sustavima, Serverskim sustavima i naravno uredskim alatima. Danas je gotovo nemoguće pronaći neki ured, koji ne koristi Microsoft Windows i Microsoft Office paket.

Da bi koristili neki proizvod, potrebno ga je licencirati. Postupak licenciranja ovisi od proizvoda do proizvoda, te drugih faktora, ponajviše do poslovnog modela u koji se kupac uklapa. Za osobnu upotrebu, potrebno je kupiti licencu „ključ“ kojom se aktivira Windows 10, ili već neki proizvod koji ste kupili. Da bi bili sigurni u kupovinu licence za neki Microsoft proizvod, najbolje je licencu kupiti kod ovlaštenog Microsoft partnera za prodaju licenci.