Published On: Ned, sij 12th, 2014

Pilaeus – Cyprid Marsh 1.

Screenshot_15

Vrlo vjerojatno nismo ni mogli ikada slutili na kakvu cemo se avanturu upustiti. Naravno u ovome mraku u kojem smo se nalazili nismo mogli procjeniti da li su price vezane za ovu sumu uistinu tocne. I tako dok smo besciljno lutali kroz sumu umor i dobra kapljica ucinili su svoje. Odlucili smo se za maleni predah. U sred sume u mrklome mraku mislili smo da smo odabrali pravo mjesto za odmor.

Drvo ispred kojeg je bio nekakav potok svojim zuborom jednostavno nas je uspavao. U svojim snovima vrtio sam san koji nikako nije vec nocima izlazio iz moje glave.
Sanjao sam da bjezim, da sam sam i da trcim kroz sumu. Trceci kroz sumu u glavi bi mi odzvanjao urlik… ne znam kako bi opisao taj zvuk. Zvuk koji odzvanja po svuda, koji bi jednostavno ledio krv u kostima. Odjednom nasao bi se na vrhu planine i gledao bi u ponor, zvuk bi postajao toliko jasan i glasan da bi me svaki put najezio. Sjecam se da se sa te planine vidio nekakav grad, obasjan suncevom svjetloscu. Nisam mogao zamisliti da jedan takav miran i predivan gradic sa ove visine moze biti ikako ugrozen i tada…. tada bi zacuo prasak, lomljavu i sljedeceg trenutka padao sam sa iste te planine…

Johny, Johny alooo….

Probudio me JJ. Cujes li ti to? Koje zapitao sam? Ovo pucketanje … pokusao sam ostati pribran i osluskivao sam da li cu ista cuti… nista … ali nije bilo ni Zvonzija. Mislio sam da Zvonzi zbija salu na nas racun pa sam to spomenuo i JJu koji se odmah slozio da nema sto drugo biti. Nase iscekivanje Zvonzija pretvorilo se u tisinu i strah je napravio svoje. Pitao sam JJa koliko smo dugo spavali na sto mi nije mogao dati odgovor obzirom da je u sumi i dalje bio mrkli mrak. Iako smo oboje pusaci najfinijeg Daloon’s-ovog duhana bili smo osudjeni na mrak. Kisa koja je padala toliko je nakvasila sve oko nas da jednostavno nismo mogli pronaci nista toliko suho da potpalimo vatricu ili slozimo nekakvu vrstu baklje. Ono sto smo vidjeli oko sebe nije nam davalo nikakvu vrstu pozitive u nasim glavama. Toliki boravak u tami pomogao je nasim ocima da vide nesto vise nego li je to normalno. Sva okolina poprimila je svoj oblik.

Iako naizgled nista strasno zastrasujuca je bila misao da je sve obraslo u visoko raslinje i siblje i da je samo jedan put vodio od ovog drveta i ovog potoka. Cak smo se i slozili da je nakon prespavanih par sati u ovoj sumi jednostavno najbolje da krenemo nazad putem kojim smo dosli. Predpostavili smo da se i Zvonzi vratio tim putem pa smo krenuli.

Ne mogu reci da se sjecam tog puta ali jednostavno smo bili ipak malo previse omamljeni kad smo ulazili u sumu da nismo ni gledali niti iskreno znali kojim putem ulazimo. Kako bilo, predpostavili smo da se vracamo istim putem.

Zanimljivo je bilo tumarati kroz sume bez i jedne rijeci sa ogromnom dozom straha u ocima i bez ikakvog oruzja da se obranimo od iceg sto nas moze docekati ispred nas. I tako dok sam vodio bitku sa strahom i uporno vrtio pozitivan film u glavi JJ je jednostavno stao kao ukopan i bez rijeci. Kad sam se nagnuo preko J-ovog ramena imao sam prizor koji se ne vidja cesto. U biti mozda je to prizor koji je normalan ali nama je bio potpuno stran.

Iako je J bio isklesan kao od planine ostao je bez teksta. Zenska osoba pocela se ustajati i laganim korakom krenula je prema nama. Ostrica koja je stajala u njezinoj ruci podsjecala me na trgovce sa kojima je moj otac cesto imao problema. Nisam imao vremena pretjerano razmisljati o tim trgovcima niti o takvim ostricama. Iskreno niti meni niti J-u nije bilo do price pa smo poceli trcati kroz sumu koliko nas noge nose. I opet u istoj veceri zujimo kroz sumu ne razmisljajuci kuda idemo skuzio sam da smo pobjegli ali tada je J opet zastao i rekao pogledaj ovo.

Ispred nas u sred sume nalazila se djevojcica koju su po svemu sudeci opkolili vukovi. Zamislih se u glavi pa na koji nacin!?!? WTF !?!?

Sto cemo upitao je J ?? Ne znam odgovorio sam. Taman kad je JJ rekao moramo joj pomoci ispred nas je izletila ona ista zenska osoba od koje smo pobjegli. Nismo se ni snasli a vukovi su se dali u bijeg. Naravno ono sto smo svojim ocima vidjeli nije moglo biti bolje opisano ni u najstrasnijim pricama koje su nam kao djeci ispricali stariji. Iako je ta zenska dohvatila jednog vuka svojom ostricom doslovno mu je skinula glavu a lijevom rukom zgrabila je curicu i povukla je duboko u sumu. Odlucili smo se strpiti koji trenutak a onda smo se dogovorili da krenemo za njom.

Poceli smo opet hodati kroz sumu i tada smo shvatili da smo izgubljeni u sumi medju zvjerima i bez ikakvog oruzja koje nam moze pomoci da se obranimo. Prizori koji su nam pred ocima ove veceri sjevali jednostavno nisam mogao zamisliti. Moj san od jednom je postao igra. Igra iz koje se budim a nocna mora pocela se pretvarati u moj svakodnevni zivot. Mozda je rijec svakodnevni preteska ali je dobar uvod u ono sto je te veceri uslijedilo. Oko nas pocelo se pojavljivati bljestavilo, igra svijetla okruzivala nas je u ovoj ogromnoj sumi sto nas je tjeralo da se sve brze probijamo dok se nismo pronasli na sablasnoj cistini sa nedorecenim prizorom.

Predpostavljao sam da je ovo neka vrsta groblja ili nekakvog sumskog svetista iako nista nije upucivalo na to, ipak izgled je davao takvu sliku. Gledajuci u taj prizor krv u zilama postala je hladna, znoj koji se slivao preko mog hladnog cela bio je tezi od bilo koje torbe koje sam kroz svoj zivot nosio. J je hrabro koracao prema tom po mojem misljenju svetistu dok je meni pogled otisao skroz na drugu stranu. Ne mogu reci da li je to bio sjever, jug ili zapad ali znam da sam daleko na nekoj uzvisini prepoznao Zvonzija.

Bio je nekako … cudan. Iako cudan to je bio on. Povikao sam Zvonzi !!! Zvonzi !! Zvonzi !! Jednostavno nije se obazirao na moj zov. Sutnuo sam J-a po ramenu i potrcao prema njemu. Trcao sam koliko me noge nose ali on nije niti obracao paznju na mene i J-a. Hvala Bogu vikao sam u sebi. Jos uvijek sam mislio da je ovo bio sam jos jedan grozan san. Dosao sam do Zvoneta a on je i dalje nepomicno zurio u nebo. Alo, Zvonzi jesi dobro !? Odgovora nije bilo. Zvonzi je bio u nekakvom transu.
Mozda bi Zvonzi jos uvijek bio u transu da mu J nije odvalio roditeljsku odgojnu. Bilo mu je drago jer smo kao klinci cesto gledali Puxija kako to radi pa je napokon dosao red i na njega. Zvonzi se trgnuo i zbunjeno gledao u nas dvojcu. Jesi dobro? – upitao sam ga. Valjda jesam rekao je. Gdje smo? Gledali smo oko sebe i niko nije mogao dati tocan odgovor. Sjeli smo i poceli pricati sto nam se sve izdogadjalo a kad smo pitali Zvoneta gdi je bio rekao je jednostavno samo: Tu! Pa gdje bi bio !? Pogledali smo se i shvatili da sa Zvonzijem nesto nije u redu ali nismo nista htjeli dalje komentirati.
Dogovorili smo se da cemo se vratiti prema tom svetistu ili sto vec je ali Zvone je zamolio da se odmorimo jos trenutak dva sto smo i ucinili …

STO JE BILO DALJE CITAJTE U NOVOM NASTAVKU !!!