Published On: Pon, tra 21st, 2014

Na kavi sa ….

 

Koliko smo svjesni kolicine potencijala nase drzave? Mislim, jako malo! Bombardiraju nas svakodnevno negativnim informacijama. Toliko smo se uzivili vise u tu negativu , da i sami kako koga sretnemo prvo izlozimo negativni aspekt naseg zivota, zaboravljajuci na onaj pozitivan. Sljepi smo pred ljepotom, a uocavamo i zatvorenih ociju negativnost.

 

Moj cilj je prenjeti Vam informaciju do koje mi je posebno stalo : potencijal lezi u svima nama i u svakom od nasih gradova!!! Ma koliko neke informacije vezane za ekonomsku globalnu krizu, politicku muljazu i nepostojecu meritokraciju, postoje. Ipak pojedinci (a ima ih stvarno jako puno) koji svakodnevno cine ovaj svijet lijepsim i boljim, te ostvaruju ogromne pozitivne rezultate, ne odustaju. Razlikuju se od neke, nazovimo, vecine (ijako nemam realan podatak u vezi toga koliki je postotak pesimistickih osoba prisutno u nasoj drzavi) samo u tome sto vjeruju u svoju viziju i u sami sebe, jer vole to sto rade. Vec sam najavila na samom pocetku da ce moje iznosenje neke moje vizije ove nase svakidasnjice, biti potkrepljeno informacijama, pa eto i ovaj put zelim stajati iza date rijeci.
Zelim Vam pricati o sportu. Da li stvarno znamo danas sta je to? Ili samo sljedimo neku trenutacnu modu koja nas tjera da pomaknemo straznjice jer nam se povisuje postotak pretilnosti? Kako god razmisljali, bitno je da se bavite necime radi bolje kvalitete zivota, ne samo gledajuci zdravlje vec i duh. U zelji za otkrivanjem sta moj teritorij nudi u tom pogledu, imala sam izvanrednu cast i srecu upoznati trenera STK Pula: Bogdan Djekic, ’69.-te rodjen u Puli, gdje je i proveo veci dio svog zivota. O cemu se radi? Pa evo on ce Vam to osobno objasniti:

 

”Prvo da ti pricam o klubu s obzirom da nam je ovo 40.-ta godina od zasnivanja. Povijest kluba pod imenom STK Pula, pocinje 1974.-te godine u prostorima Doma sportova”Mate Parlov”. Ijako se stolni tenis u Puli igrao i prije, ali kao stolnoteniske sekcije brodogradilista Uljanik, tvornice Siporexa itd. Tada se igralo po mjesnim zajednicama Sijana, Stoja i sl. Trenera nije bilo. Prvi trener profesionalac u klubu je bio slovenac Peter Vitez, koji je dosao u klub krajem sedamdesetih i sa njim su poceli prvi ozbiljniji rezultati na nivou Hrvatske i bivse Jugoslavije, a sa tim su rasle i klupske ambicije. Medjutim, iako smo imali jako talentirane igrace i neka pojacanja iz drugih dijelova Jugoslavije, nikako se nismo uspjeli plasirati kao ekipa u 2. Jugoslovensku ligu. Krajem osamdesetih godina poceo je razlaz tadasnjih prvotimaca po prvoligaskim klubovima iz Vinkovaca i Osijeka, odlaskom u vojsku i u inozemstvo, te je i trener Vitez, napustio klub, pa je na njegovo mjesto dosao pokojni Fridjes Nadj, koji je bio jednu sezonu u klubu. Nakon njega su treneri bili neki od igraca. Tako da se moze reci da je krajem osamdesetih poceo prvi pad rezultata u klubu. Onda je uslijedio rat. Klub je i u tim teskim uvjetima radio i natjecao se u 2.Hrvatskoj ligi. 1992.-ge godine u Pulu dolazi Fikret Fazlic sa kadetskom reprezentacijom Bih na pripreme za kadetsko Europsko prvenstvo, te tu i ostaje do 1997.-te i postavlja temelje kluba u ovim okvirima u kojim ga imamo sada. Fazlic je napravio dobru selekciju 7-8 mladih igraca, koju je povratkom iz Luxemburga iste godine, preuzeo Danijel Rojnic. Sa tom generacijom hara Hrvatskim stolnim tenisom u mladjim kategorijama, te uvodi musku ekipu 2002.-ge godine u 1. ligu, gdje se nalazimo i danas. Rojnic je tih godina bio i trener kadetske i juniorske reprezentacije Hrvatske.  2004.godine odlazi u Kobe (Japan), sa parom Zubcic-Gacina te osvajaju broncanu medalju u paru. Sto je jedina Hrvatska medalja u juniorskim kategorijama na svjetskom prvenstu. Te godine je bio proglasen za najboljeg trenera u Istarskoj zupaniji. Uzastopno tih godina, radu kluba se prikljucio i Darko Splajt, te sa zenskom ekipom ( ZSTK ) ulazi u 1. Hrvatsku ligu. Nakon dvije godine djevojke ispadaju i vracaju se u 1. ligu dva puta, da bi 2006.-te dosao ja i vratio ih u 1.ligu gdje se i dalje nalazimo. Tesko je nabrojati sve ekipne i pojedinacne uspjehe koje su postigli ovi treneri sa svojim igracima i igracicama. U grubim brojkama, mislim da imamo oko 35-40 titula prvaka Hrvatske u pojedinacnim, parovima i ekipnim takmicenjima u kadetskim i juniorskim kategorijama zenskog i muskog tima.
Valjalo bi tu spomenuti jos neke ljude koji su svojim nesebicnim trudom pomogli da bi klub bio ovakav kakav je danas. Franc Zirovnik, Franko Pulic, pok. Branko Sironic, Kazimir Popovic. Od igraca Igor i Suzana Zirovnik, Robert Borina, Alen Ukalovic, Alen Tafra, Kristijan Cinkopan, pok.Ante Pulic, Suzana Djurica, Goran Liveric, Leo Radolovic, Vladimir Milosavljevic, Stana Smuk, Arlena Kontosic, Tomislav Marakovic, Dino Horvat, Ivanka Bilobrk, Tina Kupinic, Anita Babic i dugi niz pojedinaca, i njihovih roditelja, koji su svojom dobrom voljom i nesebicnoscu dali obol ovim klubovima koji su u samom vrhu stolnog tenisa u Hrvatskoj, pa mogu slobodno reci i sire.”

Reci mi, molim te, kako je ovaj sport postao tvoj posao? – ”Povratkom Rojnica u klub pocinje procvat kluba. Tako i sastavljanje tima ljudi koji ce mu pomoci u radu. Neki razgovori izmedju nas poceli su jos dok sam ja bio u Italiji, cca 2000.-te godine. Povratkom iz Italije prikljucio sam se radu kluba u radu sa mladjim kategorijama, a kasnije (2006.te) vodjenjem prve zenske ekipe (ZSTK). Stolni tenis ili volis i zivis ga ili ne. Tako da je mene to privuklo. Ipak sam ja dijete ovog kluba u kojem sam poceo trenirati sa 9 godina! 35 godina sam dio ovog kluba sa kracim prekidima. Prvo kao natjecatelj u mladjim kategorijama, nesto kasnije i kao ligaski igrac, a sa pocetkom novog stoljeca kao trener i clan I.O, tajnik itd. Ovo mi je i posao i zadovoljstvo! Ipak vidjeti kako ti klinci napreduju iz dana u dan, kako osvajaju medalje, pehare, kako odrastaju u ljude…. za mene nema cijenu! Tako da bi unatoc svim poteskocama koje nosi ovaj posao ipak mogu reci da ovo radim iz zadovoljstva i sretan sam zbog toga.”
Kakav je osjecaj biti trener reprezentacije? – ”Biti trener reprezentacije je cilj svakog trenera, jer to je najvise sto se moze napredovati u trenerskom poslu. Ja sam u kadetskim reprezentacijama Hrvatske od 2009.-te godine. Nije lako pratiti program kluba i reprezentacije, jer kad sam sa reprezentacijom, onda moj dio posla mora odraditi netko drugi, sto nije uvijek i najbolje rijesenje. To je isto jedno veliko odricanje, ali i zadovoljstvo – obuci dres i trenerku sa grbom je neopisiv osjecaj!”
Da li si dosao do maksimuma i ostvario sve svoje ciljeve ili imas jos koju zelju? – ”Mislim da u Puli ne mogu vise napredovati od ovoga. Dakle trebao bi napustiti Pulu jer bi se dosta toga ovdje moralo promjeniti i posloziti da bi se islo naprijed. Osobno jos imam zelje za ucenjem i napretkom.”
Cesto smo spominjali kroz razgovor kako danasnja mladez, a i odrasli, nemaju sportsku kulturu. Sta pod time zelis reci? – ”E to je po meni jako duboka tema i o kojoj bi se trebalo pisati samoj za sebe! Probat cu ti docarati u kratkim crtama: utakmica bilo kojeg kluba u bilo kojoj ligi bi trebao biti praznik sporta, gdje bi dosla cijela familija navijati za klub koji voli i sport koji voli! Kad si vidjela da se to u Puli dogodilo? Ja ne pamtim i ne vjerujem da sam to vidio, osim prisustva roditelja….tragicno!! Koliko ima igralista u Puli? Prazna su! Tragicno! Dvorane? Zjape poluprazne! Tragicno! A di su nam djeca? Najvazniji dio drustva, nasa buducnost? Doma pred racunalima! Tko je na igralistima? Par ljudi….! Ok,ima krivice i u klubovima. Naplate ulaznicu, koja btw je simbolicna. Ali sta nude?? Uzmimo prvoligasa nekog npr. evo rukomet : 7 igraca, od toga ih je 5 sa strane. Mene osobno to ne zanima! Volio bi vidjeti 5 igraca iz Pule da startaju u utakmicu….to je prvi problem! Nemam nista protiv igraca iz drugih gradova koji su nesumnjivo kvalitetni, ali zasto nasi klinci moraju visiti po ulicama umjesto da igraju u toj utakmici?! Drugi problem: organizacija utakmice! Ekipe Istre, zagriju se. Dodju suci, zazvizde tri puta i gotova utakmica….a ja umro od dosade! Gdje je zabava? Muzika, plesna grupa, nesto? Hocu pojesti kokice, popiti kolu, dignuti se i povikati ”ajmooooo!!” a da me ne pogledaju kao ludjaka sa pitanjem ”sta hoce ovaj?” . Da li organiziramo neka natjecanja i dovedemo djecu da to pogledaju? Ne! Kad sam ja otisao pogledati turnir u judu? Nikad! Zasto! Jer ga nema ili nema reklame za njega, pa bude isto kao da ga nema! Onda , dotaknimo se medija! O cemu se pise ? 90% o nogometu! I o trecoj ligi gdje lokalni pijanci sa skembama, zaradjuju ozbiljne novce, da bi sucima ….bali mater. Pa napale rulju koja ce tog suca cekati da ga lincuje, ako dodje do kraja utakmice! Da bi skupina klinaca, problematicnih, dobila gajbu piva od uprave nekog kluba, kako bi otisli negdje na utakmicu tog kluba, usput demolirajuci neki ducan i pokrali ga, ili kako bi se potukli sa navijacima drugog kluba, jer oni mrze njihov klub i grad? Pa di mi zivimo? Plemenska zajednica? Eto malo o nasoj kulturi sporta! A sport bi trebao imati sasvim drugi zadatak!”
Kako se ti u svom sportu zalazes u odgoju tvojih igraca/ica i njohovih obitelji? Znam da pocetkom svakog rujna imate u klubu skolu stolnog tenisa. Te da minimalno jednom godisnje organizirate skupa sa tvrtkom ”CIV savjetovanje” medjunarodnu akademiju – visednevne kampove diljem Lijepe nase, u toku kojih medjunarodni vrhunski treneri, ukljucujuci i tebe, poducavaju igrace novim tehnikama i pristupima treninzima i natjecanjima. Da li cinis nesto kroz svoj sport da se vandalizam o kojem si govorio, potisne i smanji? – ” Da, direktnim odgojem djece, na nulti stupanj tolerancije o nasilju, to ne toleriram. Tesko je djelovati na roditelje jer imaju svoj neki stav koji nije uvijek u suglasnosti sa sportskim. A kao drustvo bi trebali promijeniti svijest o sportu, a ne imati misljenje da je sport najlaksi nacin za zaraditi novac. Rad svih trenera koji su svaki dan u tom poslu bi trebao biti odlican primjer mladima i starijima: svaki dan postoji neki trud u osmisljavanju treninga kako bi bio zanimljiv, kako bi djeca voljela doci u dvoranu; kako organizirati putovanja, pa animirati roditelje, da danas u ovoj besparici, financiraju ono sto je zdravo za njihovu djecu i sto djeca vole i za sta se naporno trude. Ponosan sam na svoje seniorke koje su odlicni studenti na fakultetima, rade i naporno treniraju. To su uzori o kojima se danas ne govori, a trebalo bi!”
Vratimo se treninzima. Jedan student me zamolio da te pitam: kako prepoznas talent u ovom sportu? – ”Brzina, brzina reakcije, anticipacija, eksplozivnost…samo su neke od pocetnih stavki koje su bitne za talentiranog stolnotenisaca, a kasnije dolazi ostalo. Ipak je najvazniji talent, onaj za rad i upornost . Bez tog nema bas puno mogucnosti za napredak.”
Ja sam roditelj i moj sin me ne moze nikako razocarati, pa cak i kada ne uspije u necemu iz prvih pokusaja. Ti kao trener kako dozivljavas to kada igrac ne ostvari tvoja ocekivanja ili ono za sto ste se pripremali? ”Kad se za nesto spremas, tome moras posvetiti neko vrijeme, uloziti neki trud. Tada normalno da imas i neka ocekivanja i ako ne ispunis neki cilj, onda dodje do nekog razocarenja. Ali mene, dapace to motivira. Kad radim plan za nekakav cilj gledat cu da ni najmanju sitnicu ne prepustim slucaju. Ako to uspijem napraviti onda rezultat nece izostati, a i ako izostane, onda cu biti miran. Jer znam da sam napravio sve da uspijem. Na kraju, pa to je sport! To mora biti zabava i nesto u cemu uzivas. Pa cak i u porazima, jer oni ce te motivirati za dalje, za napretkom….
Kakav odnos se stvara izmedju trenera i igraca: prijateljski ili striktno profesionalan? – ”U stolnom tenisu ne moze biti profesionalan. Jer ovo nije sport koji se igra samo zbog novca! Tako da u svakom dijelu razvoja igraca, postoji neka granica koja se pomice. Danas, sa mojim igracima i igracicama imam prijateljski odnos, ipak do odredjene granice. Jer netko mora snositi odgovornost za rezultate. Radi se o reprezentaciji koju netko ipak financira i ocekuje nekakve rezultate.”
Vjerujem da je ozbiljnost i predanost jako vazna u cijeloj ovoj prici. Da li se ipak i zabavljate izmedju priprema? – ”Naravno da se za vrijeme putovanja i priprema opustamo i zabavljamo. Ipak to je povezano. Ovo nije samo posao i nije surovi profesionalizam. Trudim se da i kad dodjemo na neku utakmicu, ako ima vremena, da malo prosetamo po tom gradu, negdje odemo na veceru i upoznamo ta mjesta i gradove gdje nastupamo.”

 

Bilo bi tu jos toga za dodati. Ali, u nekoj drugoj prilici u nekom drugom sportu. Da li i Vasi gradovi imaju ovakve problematike drustvenog i organizacijskog tipa? Ijako sam na samom pocetku govorila o tome kako duboko vjerujem u potencijal svakoga individualca i grada/ mjesta, tesko je ne spomenuti ovakve tematike. Bilo bi i pogresno zaobici ih. Zato Vas pozivam da ne odmahujete glavom ili rukom, zatvarajuci oci i usi pred onim stvarima u kojima doista mozete napraviti nesto na jednostavan nacin. Nije bas sve na mladima! Pa mi smo isto ta mladez koja zapisuje povijest i putanju prema buducnosti. Da li se zalazemo ili odlazemo nekome drugome da obavi nas dio posla?