Published On: Ned, lip 29th, 2014

Zašto se smijemo drugačijima (i zbog čega se oni mogu smijati nama)?

U ranijim tekstovima dotakla sam se nekih u društvu manje zastupljenih oblika religioznosti. Jeste li se zapitali zašto ih percipiramo krajnje bizarnima? Ako jeste, etnocentrizam je pojam kojeg trebate googlati. Najjednostavnije rečeno, etnocentrizam je promatranje druge kulture (i običaja, vjere, ponašanja) kroz naočale vlastite kulture. Radi bolje ilustracije, prikazat ćemo koliko groteskno kršćanstvo može djelovati u očima nekoga tko za kršćanske običaje nije nikad čuo, niti shvaća njihova značenja:
Saga počinje već dolaskom na svijet. Naime, ako vam je tek rođeno dijete u smrtnoj opasnosti, valja što žurnije pozvati muškarca u haljini (sa ili bez brade, ovisno o filijali kojoj pripadate) da smoči vašeg potomka vodom po glavi i pritom se obraća nevidljivom entitetu čiji je navodno posrednik. Ako je dijete rođeno zdravo, postupak se odgađa na nekoliko mjeseci, na sveopće veselje i ponos šire i uže obitelji, kvarta, možda i sela. Nakon ritualnog prskanja djeteta vodom i njegove (vjerojatno prve u životu) konzumacije soli, slijedi bogata gozba za uzvanike.
Negdje oko devete godine djetetovog života, nakon višegodišnjih pripremi, napokon mu/joj je dozvoljeno da iz ruke onog istog muškarca u haljini pojede okrugli komadić oblatne ili kruha (opet, ovisno o podružnici kojoj pripadate). Komad tijesta, uzgred budi rečeno, zapravo je tijelo Božjeg sina. Cijela uža i šira rodbina, kvart i selo opet oduševljeno promatraju svoj pomladak, ponos i diku obitelji, u njihovom prvom dodiru sa (simboličkim) kanibalizmom. Nakon konzumiranja mesa Boga, slijedi konzumiranje mesa neke domaće živine, obično janjeta. Jedenje Isusovine u načelu bi se trebalo ponavljati barem jednom nedjeljno plus na određene posebne dane u godini.
Neposredno prije prve degustacije Božjeg sina dijete ulazi u mračnu kutiju u kojoj lokalnom  ezoteričnom posredniku pripovjeda svoje nestašluke, a ovaj ih forvardira, ni manje ni više, nego Bogu samome. Bog šalje nazad poruku da je sad sve 5 i neka se više ne ponovi. A ponavlja se, stoga je u kutiju potrebno ući barem nekoliko puta godišnje.
Između djetetove četrnaeste i šesnaeste godine ono polijevanje vodom sa početka priče se potvrđuje mazanjem ulja po čelu. Međutim, taj komplicirani čin ne može vršiti bilo tko, već  samo barba u haljetku koji je stekao titulu koja mu, između ostalog, dozvoljava nošenje posebne kape na glavi.
Neobičnost krščanstva leži i u zaziranju od spolnih odnosa prije nego što Bog to odobri. U crkvi. Pred rodbinom i prijateljima. Javno obećanje na ljubav i plođenje i množenje dvaju supružnika slavi se do dugo u noć, iako ih barem polovica već pred oltar dođe „oplođena i razmnožena“. Ali sredili su s Bogom račune u mračnoj kutiji, pa je OK.
Za kraj, možda jedna od najvećih bizarnosti kršćanstva: povremeno muškarci odijenu bijele haljine i pelerine u boji te praćeni mnoštvom raspjevanih vjernika kroz gradske ulice nose otrgnute djelove tijela mrtvaca, takozvane relikvije.
etnoPrije no što mi inbox na Facebooku ili sekciju „Komentari“ ispod članka zatrpate apologetskim izljevima pravedničkog gnjeva, dozvolite mi da objasnim poantu napisanog. Ne, svrha nije vrijeđanje bilo čijih vjerskih osjećaja. Cilj nije bio omalovažiti ikoga, već pokazati kako apsolutno svi društveno konstruirani rituali djeluju smiješno, ako se u obzir ne uzmu značenja koja ti isti rituali imaju za određenu skupinu ljudi. Za kršćanina, sakrament euharistije ima duboko duhovno značenje i predstavlja važan element života. Nazivanje pričesti kanibalizmom smatra se bogohuljenjem. No, za etnocentrista i k tome nekršćanina, isti običaji doimaju se krajnje nakaradnima, jer ne pokušavaju razumjeti značenje određenih rituala drugih skupina.  Ovdje ujedno počiva odgovor na pitanje sa početka teksta- zašto nam se drugačija religijska uvjerenja čine urnebesnima? Kratko i jasno- jer ih promatramo sa stajališta vlastite kulture, ne uzimajući u obzir da sva uvjerenja imaju svoj smisao onima koji do njih drže. Scijentologu plaćanje novca da bi se riješio izvanzemaljskih implantanata ima dubokog smisla, kao što kršćanima ima dubokog smisla plaćati prskanje obiteljskog doma svetom vodom jednom godišnje. Da bismo taj smisao shvatili, potrebno je staviti se u tuđu kožu i pokušati razumjeti što određeni običaji za njega znače. Dvostruki kriteriji mogu poslužiti kao kratkoročna zabava na tuđi račun (u što ste se mogli uvjeriti u mojem prošlom članku), no kulturni relativizam nešto je čemu bismo kao ljudska vrsta trebali težiti.

Autor:
Selma Subotić