Published On: Pon, srp 28th, 2014

Što škola ima sa socijalnom (ne)jednakošću?

Share This
Tags

Što škola ima sa socijalnom (ne)jednakošću?
Još od samih početaka civilizacije i filozofije ljudi promišljaju o problemu društvene nejednakosti. Davnih je dana Aristotel u svojoj ‘Politici’ rekao kako su ljudi po svojoj prirodi slobodni. Nešto kasnije pojavio se i drugi filozofski stav za kojeg su se zalagali ponajviše sofisti, a koji govori kako su svi ljudi po prirodi ne samo slobodni već i jednaki.

Mit o jednakosti šansi
Unatoč nominalnim jednakostima obrazovnih šansi, i dalje postoji postoji podjela na bogate i siromašne, ugledne i one manje ugledne. Ljudi neurotično trče za diplomama i zvanjima, zaboravljajući pritom da je dio društvenih uloga ipak već odavno pripisan nekima, bilo zbog reputacije njihovih roditelja, bilo zbog poznanstava.
Ne smijemo zaboraviti ni da škola nije jedini agens socijalizacije i obrazovanja. Supkulturne razlike, jezični kodovi, kulturni kapital, intelektualne sposobnosti, i različiti društveni preduvjeti s obzirom na klasu, dohodak, religijska uvjerenja ukazuju na činjenicu da jednake šanse znače neku vrstu utrke u kojoj svi učenici ne kreću s istog položaja, već neki u startu imaju značajnu prednost. Primjerice, neka su djeca odgajana u obiteljima koje im nisu omogućile dovoljno predznanja, jer i sami njihovi roditelji nisu napredovali dalje od nižeg stupnja obrazovanja. Djeca takvog podrijetla nerijetko se teško prilagođavaju školi i teže prate nastavni program. Djeca čiji su roditelji elokventniji i obrazovaniji, usvajaju tzv. ”razrađeni jezični kod” i puno se lakše snalaze tijekom obrazovanja od onih koji od roditelja usvajaju ”nerazrađeni jezični kod.” To ne znači da djeca iz radničke klase usvajaju inferioran načina govora ili da su njihovi jezični kodovi nečega lišeni. Način njihovog govora jednostavno se sukobljava sa akademskom kulturom u školi.
U neoliberalnim krugovima popularno je shvaćanje obrazovanja kao procesa selekcije i alokacije na radna mjesta, pri čemu oni najsposobniji popunjavaju najbolje uloge. No, društvo nije meritokratsko. Jednakost šansi samo je privid, iluzija kojom se obmanjuje masu. Prava istina je da neki još uvijek imaju više šansi za napredovanjem od drugih, unatoč besplatnom pristupu obrazovnom sustavu. Čemu državi služi privid jednakosti? Naime, stvarajući mitove kako se obrazovni uspjeh temelji na zasluzi, baš kao i nagrade u zanimanju te probitak u svijetu rada, država zapravo uvjerava masu kako je raspodjela društvenih uloga pravedna, da svi oni koji su na vrhu tu titulu i zaslužuju. Onima koji su na samom dnu ovako ne preostaje ništa drugo no kriviti sebe same za vlastiti neuspjeh. Na ovaj način uspješno se prikriva činjenica kako se ekonomski uspjeh nasljeđuje iz generacije u generaciju unutar obitelji.

Skriveni nastavni program
Osim što sakriva i uljepšava društvenu stvarnost, školstvo kao institucija u kapitalističkom uređenju putem ”skrivenog nastavnog programa”  stvara klasu kakva joj je potrebna- a to su marljivi, prilagodljivi, poslušni i motivirani radnici.
Prema teoriji korespondencije, odnosi u školi sukladni su odnosima na radnom mjestu. Pomoću skrivenog  nastavnog programa oblikuje se buduća radna snaga. Školski sistem, tako potiče na nekritičnost, pasivnost i poslušnost. Primjera radi, u studiji na uzorku od 237 maturanata u New Yorku ovi sociolozi došli su do rezultata kako neovisni i kreativni učenici imaju niske ocjene, a oni najuspješniji posjeduju vrline upornosti, pouzdanosti i točnosti. Dakle, obrazovni sustav ne ispunjava liberalne ideje o samoaktualizaciji, već samo proizvodi nemaštovitu i pokornu radničku klasu.

socijalnapravdaNadalje, skriveni nastavni program uči prihvaćanju hijerarhije- nastavnik naređuje, a učenici se pokoravaju i nemaju utjecaja na izbor sadržaja koje im sustav nameće. Time se učenici pripremaju za buduće radne odnose gdje će se bez pobune pokoravati autoritetu poslodavca. Učenike ne motivira želja za znanjem, već za ocjenama, nagradom. Suhoparan i loše izložen školski program djeca bez pogovora prihvaćaju upravo zbog spoznaje da im svjedodžba- nagrada pri završetku školovanja, nudi bolje zaposlenje. Time ih se zapravo uči da jednog dana na radnom mjestu budu spremni obavljati isto tako dosadne poslove koji ih ne ispunjavaju, a sve to opet u zamjenu za nagradu, ovaj puta novčanu nadnicu.
Predmete djeca slušaju fragmentirano. I to je dio skrivenog nastavnog programa. Tijekom jednog dana učenici kreću od biologije preko filozofije i raznih drugih predmeta, pa sve do matematike. Na isti taj način poslovi u tvornicama su rascjepkani i podijeljeni, pa baš kao u školi, ni ovdje pojedinac nema uvid u ukupnost obrazovnog, odnosno proizvodnog  procesa. To državi koristi, jer je fragmentiranu radnu klasu puno lakše kontrolirati i tako spriječiti njihovo ujedinjavanje i pobune.
Uz znanja se u školama prenose i ideologije. Država je važan čimbenik održanja postojećih odnosa u društvu, a to čini obavljajući društvenu kontrolu preko represivnog (policija, vojska, sudstvo)  i ideološkog (obitelj, religija, masovni mediji itd.) aparata. Škola je najvažniji ideološki aparat države, upravo zato što prenosi i ideologije. Osnovna svrha prenošenja ideologije putem škola jest uvjeriti buduće radnike u kapitalističkom društvu da je njihov položaj prirodan, nepromjenjiv i opravdan. Na taj se način, prema Althusseru, radna snaga nužna za kapitalističku ekonomiju reproducira i u pogledu kvalifikacija, kao i u pogledu vrijednosti i stavova vladajuće ideologije. U školi se budući radnici pripremaju da budu točni, disciplinirani i poslušni, tako da ne ugroze postojeći sustav proizvodnje i organizacije društva u cjelini.

Što napraviti?

Za mnoge škola kroz prošlost nije označavala samo oruđe općeg kulturnog uzdizanja već i sredstvo poboljšanja društva. Brojni reformatori došli su do zaključka kako nije dovoljno stvoriti što veći broj škola, već je potrebno da te škole pridonesu rješavanju društvenih problema. Sve metode uvođene kroz povijest školskih reformi pokazale su kako je nemoguće približiti školu djetetu, što sve dovodi do ponovnog uvođenja prakse selektivnosti, samo u jednom prerušenom obliku. Neuspjeh svih reformi možemo smatrati čak i dvostrukim: škola, osim što nije uspjela dovesti do općeg poboljšanja društva, dovela je do razočaranja u društvene reforme uopće.
Upravo takva jedna reakcija lako dovodi do ideje o  odbacivanju škola- ako se škola ne može izmijeniti, može se lako doći do zaključka kako je na suvišna i štetna institucija. Umjesto razvijanja kreativnih ličnosti, ona ubija nezavisnost i originalnost i vodi ka intelektualnom samoubojstvu.
Još je prošloga stoljeća Ivan Illich došao do zaključka kako je stanje u školstvu daleko od poželjnog. Škole, prema njegovom mišljenju, čine da ljudi više cijene ocjenu i diplomu, nego znanje koje stoji iza njih.On, stoga,  predlaže ukidanje školstva i umjesto toga uvođenje obrazovnih mreža u kojem će resursi za obrazovanje biti dostupni svima i u kojima će ljudi koji imaju iste interese međusobno razmjenjivati informacije. Predlaže i učenje u kojem bi instruktor podučavao ostale onoj vještini kojom se i sam svakodnevno bavi.
Kada učenici kažu da mrze školu, to uglavnom znači kako mrze kad se od njih traži da rade nešto što ne zadovoljava njihove osobne potrebe. Glasser zato u svojoj „Kvalitetnoj školi“ iznosi zamisao kako sadašnji elitistički sustav u školama, kojeg karakterizira tek mali broj učenika uključen u kvalitetan rad, valja zamijeniti sustavom u kojem bi svakom učeniku bilo omogućeno raditi kvalitetno. Kada se to dogodi, svaki učenik bi doživio osobno ispunjenje.

Autor: Selma Subotić