Published On: Sub, tra 18th, 2015

Čega se bojite?

Biti bolestan je svakodnevna i uobičajena stvar. Cijeli život prolazimo kroz prehlade, upale grla, tu i tamo koju ozbiljniju bolest koju brzo prebrodimo. Bolest doživljavamo kao nešto prirodno, pa čak i u određenim razinama zdravo. Nažalost, postoje ljudi koji se sa svojim teškim bolestima muče cijeli svoj život i mi kao zajdnica ljudi smo svjesnim naporima uspjeli stvoriti nebrojene sustave podrške i pomoći ljudima oboljelima od raznih teških kroničnih bolesti. Ako kašljete, poći ćete doktoru, ako vas muči srce nazvat ćete hitnu pomoć, ali ako razmišljate o samoubojstvu, tresete se od iracionalnih strahova ili doživljavate nadapaj panike – držat ćete jezik za zubima i trpjeti, jer ne želite biti proglašeni za luđaka.

Kakav je osjećaj patiti od anskioznosti, odnosno tjeskobe? Pa, dozvolite da vam kažem iz osobne perspektive. Kao prvo, osjećaš se kao da je netko oteo tvoj um i počeo ga puniti raznim idejama, iracionalnim mislima i pitanjima. Zbog navedenog, počneš se opsesivno brinuto oko svega, od brige oko zdravlja (boli me glava. Da li možda imam tumor na mozgu? O bože, što ako imam tumor na mozgu? Što ako umrem za pola godine? Isuse, pa ja imam tumor. Sto posto ga imam. Imam tumor na mozgu i umrijet ću. Nadam se da će netko moći hraniti mačku kad me ne bude bilo.. Bila je to dobra mačka. Prava prijateljica.) do običnih briga oko izlaska vani (što ako padnem i spotaknem se negdje? Što ako dođem u kafić i ne budem znao/la što naručiti?) koje rastu do te mjere da te nekim danima postane strah uopće izaći iz kreveta. Ovdje govorim samo o psihičkim simptomima. Uza sve to, istovremeno se počneš intenzivno znojiti, hiperventilirati, počnu te stezati prsa (Isuse, pa ja sam usred srčano napada!), srce ti ide otprilike 120 na sat, magli ti se pred očima i počinje vrtiti u glavi (zbog hiperventilacije) i osjećaš trnce u rukama i nogama. Ako doživljavaš napad panike, to traje otprilike 10-30 minuta i simptomi su nekoliko desetaka puta intenzivniji. Ako si kao ja i patiš od tzv. generalnog anksioznog poremećaja (eng. GAD), to može potrajati danima. Tjednima. Mjesecima. Svaki božji dan. Dakle, govorimo samo o anskioznosti, bolesti koja se često smatra uvertirom jednoj od najtežih i najopasnijiih bolesti čovječanstva – depresiji.

psihijatarMada je stotine milijuna ljudi u svijetu barem jednom u životu imalo poteškoća sa nekim oblikom blažeg psihičkog poremećaja (npr. anksioznost, depresija, OCD ), iz nekog razloga te vrste bolesti nikad nisu upjele doći na jednaku razinu kao i sve ostale bolesti na fizičkoj bazi i u velikom broju slučajeva osoba koja pati od takve bolesti se susretala sa stigmom, neprihvaćenosti, nerazumijevanjem, pa čak i strahom ili mržnjom. Depresija je, na primjer, apsolutno najučestalija mentalna bolest u ljudi te je također jedna od najopasnijih za pacijenta koja nečesto završava vrlo tragično, no to je također i mentalna bolest koja sa sobom nosi gotovo najviše (jednako opasne) stigme. Osoba koja pati od depresije, pa čak i tokom uspješnog liječenja, vrlo je često shvaćena kao nepouzdana, nestabilna i mahom neuračunjiva osoba i postupno postaje otuđena. Postoje mnogi slučajevi u kojim a su ljudi bili diskriminirani u svakodnevnom životu ili na radnom mjestu samo zbog povijesti depresije u životu. U sad već notornom primjeru kopilota Andreasa Lubitza koji je srušio zrakoplov u švicarske alpe dokazuje se opće mnijenje da su depresivne osobe također sklone ubojstvu (što je u biti u prosjeku netočno), što također stavlja bolesnika u izrazito nepovoljan i diskriminatoran položaj. Znajući kakvo je generalno stanje svijesti prema ljudima sa depresijom i prema duševnim bolestima općenito, mnogi ljudi se boje priznati da pate od te bolesti i nisu skloni potražiti stručnu pomoć, time pogoršavajući svoje mentalno zdravlje i na koncu ugrožavajući svoj život.

Gotovo jednako kao pretjerivanje, podcjenjivanje ozbiljnosti i nerazumijevanje same bolesti može biti jednako destruktivno za osobu koja se bori s time. Dok se ozbiljnim kroničnim mentalnim bolestima kao što su šizofrenija ili razne druge psihoze pristupa sa svom ozbiljnošću koju zaslužuju, “benignije” duševne bolesti kao anksiozost, depresija i slične se često gleda kao urbani mit ili legendu, izmišljotinu društva ili izliku za bijeg od svakodnevnog života ili obaveza. Ponašanje kao da “to nije ništa” je postalo toliko uvriježeno čak i u općoj medicini da u određenim slučajevima (kao u slučaju autorice), liječnik opće prakse odbija poslati pacijenta psihijatru jer ne vjeruje da je to realna i ozbiljna bolest. Takav stav može biti katastrofalan za bolesnika. Za razliku od brojnih programa podrške i pomoći ljudima sa kroničnim bolestima, za ljude oboljele od depresije takvi programi uglavnom (čast izuzecima!) ne postoje u našim područjima. Da bi pomogli bližnjima koji pate od takve bolesti, izrazito je bitno razumijeti njih i stanje svijesti u kojem se nalaze te shodno reagirati, ali prije svega prihvatiti činjenicu da su anksioznost, depresija i slične duševne bolesti jednako normalne bolesti kao i bronhitis ili upala grla i zaslužuju jednako pažljiv tretman.

Kao i svako ljudsko biće na ovoj planeti, osobe koje pate od menalne bolesti na ovaj ili onaj način traže prihvaćanje, utjehu i podršku od svojih bližnjih, no ako ih se ne proglasi za manijakalnim luđacima, često će im se reći da ili pretjeruju, traže pažnju ili će odmahivati težinu bolesti govoreći kako se osoba “samo mora razvedriti” ili “samo prestati toliko brinuti”. Dok su pokušaji ohrabrivanja, dizanja raspoloženja ili smirivanja anksiozne/depresivne osobe uvijek dobro došli i znak su pažnje i brige bližnje osobe, podcjenjivanje same bolesti i nishodljivi komentari mogu osobu još samo dublje potjerati u njihov osobni pakao te će im biti još teže da se iz njega na kraju iskopaju. Ono što mnogi ljudi ne znaju (ili ne pokušavaju saznati) o depresiji i tjeskobnom poremećaju je to da oni dolaze same od sebe i da je vrlo teško, a ponekad i nemoguće utjecati na njihovo djelovanje u psihi i tijelu. Zbog toga oni vrlo teško mogu kontrolirati svoje osjećaje, a pogotovo misli te osjećaju veliku nemoć pri tome, znajući da su to simptomi bolesti na koje ne mogu utjecati. Anksiozna osoba je apsolutno svjesna da je njen ogroman strah od odlaska u trgovinu iracionalan i nema veze sa normalnim ponašanjem ali će ona svejedno vrlo vjerojatno osjećati strah do te mjere da će se početi tresti, znojiti se, osjećati mučninu i vrlo vjerojatno dobiti i napad panike. Depresivna osoba zna da život ima smisla, da postoje lijepe stvari u životu i da smrt nije izlaz iz postojećih problema, ali zbog stanja svijesti u kojem se nalazi, ona jednostavno ne može vidjeti svijet i svoju okolicu na način na koji je mi ostali gledamo.

Ono što bi trebali upitati sebe je naslovno pitanje – čega se bojite? Što je to što izaziva u nama strah od onoga što ne možemo vidjeti? Samo zato jer ne možemo pokazati na mjesto koje nas boli jer to mjesto nije opipljivo, ne mora značiti da bol nije stvarna ili da nismo bolesni. Zar zaista postoji bitna razlika između psihičke i fizičke bolesti, te zašto bi se liječenje jedne gledalo kao dobrodošlo a druge kao sramotno, nepoželjno ili znak slabosti? Koji je to razlog zbog kojeg bi osoba sa duševnom bolesti trebala biti tretirana išta drukčije od one sa, na primjer, upalom pluća?

Uistinu, nevidljivog neprijatelja je najteže pobjediti.

Autor:
Hana Ivković