Superman (1978.)

Koja je najbolja filmska adaptacija nekog stripa ikad snimljena? Postoji li uopće taj jedan jedini film kojeg bi se moglo okruniti ovakvom titulom? Fanovi Franka Millera mogli bi odmah agitirati za Snyderov 300 ili Rodriguezov Sin City (oba filma maksimalno vjerna izvornom materijalu). I ljubitelji Batmana bi sigurno imali što reći, bilo da se radi o poklonicima Burtonove mračne, nazovimo “goth” vizije, ili fanovima Christophera Nolana, perfekcionista koji teži maksimalnom mogućem bijegu iz standardnih stripovskih okvira u one striktno filmske. Marvelove uspješnice poput Raimieva Spider-Mana, Singerovih X-Mena ili recentnije Iron Mana također se mogu uvrstiti u gornji dom comic book žanra, no jedan je film oduševio publiku davno prije svih ovih navedenih, glavnog glumca učinio besmrtnom ikonom, te postavio standarde s kojima se filmovi o superjunacima i danas moraju nositi.

Kada je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastala ideja o prenošenju Supermana na veliki ekran, iz nje se izrodio jedan od najambicioznijih filmskih projekata do tad viđenih. Producentski tim predvođen braćom Salkind (Ilya i Alexander) u redateljsku je stolicu prvotno želio posjesti Stevena Spielberga, no ogroman honorar koji je ovaj tražio natjerao ih je da posegnu za alternativama. Prva im je bila Guy Hamilton (veteranski redatelj filmova o Jamesu Bondu) s kojim je bio postignut i dogovor, no nakon što je snimanje zbog financijskih razloga iz Italije preseljeno u Englesku, Hamilton je bio prisiljen odustati. Palica je na koncu pala u ruke Richardu Donneru, tada poznatom po kultnom Predskazanju (The Omen, 1976.).

Donner nije bio zainteresiran za snimanje nekakvog djetinjastog filma o čovjeku s crvenim plaštom koji leti naokolo i spašava ljude, već je, kako sam kaže, inzistirao na epskom spektaklu u tri čina. Milijuni dolara već potrošenih na pretprodukciju otišli su u vjetar kad je Donner, nezadovoljan dotad izgrađenim setovima i produkcijskim skicama zatražio da sve krene ispočetka, a svog prijatelja Toma Mankiewitza doveo da preradi scenarij kojeg, među ostalima potpisuje i slavni Mario Puzo (trilogija Kum). Ubrzo su počele trzavice na relaciji Donner/braća Salkind, ponajviše zbog Donnerove rastrošnosti, iako će ovaj krivnju sigurno svaliti na Salkindove (nedostatak kreativne vizije itd.). Pridodajmo tu i pozamašan honorar Marlona Branda (dovedenog da svojim zvjezdanim statusom privuče gledatelje), te Warner Bros. Pictures koji im je puhao za vratom pa brzo postaje jasno na kakvom su se tankom ledu producenti nalazili u tom trenutku.

No usprkos svemu, Donnerov spektakl u tri čina doživio je dovršenje. Supermana nije utjelovio Sylvester Stallone (ne, niste krivo pročitali, nit sam ja krivo napisao), jer Brando (koji je vukao mnoge konce) nije htio ni čuti za njega, ni Warren Beatty, ni Robert Redford, a bogami ni Arnold Schwarzenegger. Vjerovali ili ne, svi oni bili su razmatrani za naslovnu ulogu, no kako to nerijetko biva, na kraju ju je dobio potpuni anonimus, čovjek koji će kasnije praktički postati sinonim za super junaka, te simbol neuništivosti ljudskog duha.

Ubrzo se pokazalo kako je Christopher Reeve uistinu bio rođen za ulogu Clarka Kenta/Supermana, što se vidjelo već u prvoj sceni letenja, onoj u kojoj Superman po prvi puta napušta utvrdu samoće. Njegova je prirodnost, kako sam Donner kaže, oduševila i razriješila sumnji sve one koji su se tada našli na setu.

ČIN I: KRYPTON

Sjećate li se početka? Tko bi zaboravio. Sama uvodna sekvenca koštala je više nego većina dotadašnjih filmova u cijelosti, no sjetite se samo one glazbene teme koja prati zapanjujuće kadrove Supermanova rodnog planeta i morati ćete priznati da je svaki cent bio opravdan. Već u tim prvim trenutcima John Williams nam je pokazao svu raskoš svoga skladateljskog genija. Ne znam za vas ostale, ali mene prolaze trnci čak i dok ovo pišem Ako netko kojim slučajem nema pojma o čemu ja to ovdje laprdam, potražite na YouTube, odmah! Skladba se zove “The Planet Krypton”, lako se nađe.

Marlona Branda nema mnogo u filmu, njegov lik, Jor-El (Supermanov biološki otac) prisutan je samo u ovom prvom činu (te nešto malo kasnije u obliku holografskog zapisa u utvrdi samoće), no i to je sasvim dovoljno da nam čovjek demonstrira elementarno značenje narodskog pojma bad-ass… Da, Brandov astronomski ego isijava iz svake scene u kojoj se pojavljuje, no… To je Marlon Brando, mamicu mu! U redu, pristran sam, tužite me…

ČIN II: ODRASTANJE

Meni osobno ovo je zapravo najdraži dio filma. Moglo bi se reći da se čitava TV serija Smallville temelji na ovih dvadesetak minuta koji prikazuju mladog Clarka, njegovo otkrivanje svojih nadljudskih moći, spoznaju da nikada neće u potpunosti biti jedan od ljudi među kojima živi te naposljetku realizaciju da je njemu namijenjena jedna mnogo veća sudbina. Clark kojega tu upoznajemo u srcu je običan teenager, zaokupljen svim onim tipičnim stvarima kojima su zaokupljeni svi njegovi vršnjaci. Kad obiteljsku idilu Kentovih prekine tragična smrt njegova (zemaljskog) oca, Clark odlučuje napustiti dom u potrazi za samootkrivenjem.

Clark i Martha Kent nakon sprovoda oca Jonathana
Još jedan u nizu onih prizora zbog kojih svakom pravom fanu srce preskoči nekoliko otkucaja. John Williams je ovdje ponovno nadmašio samoga sebe (skladba se zove “Leaving Home”).

ČIN III: METROPOLIS

Izbor Margot Kidder za ulogu svojeglave novinarke Lois Lane nije odmah izazvao kolektivno oduševljenje među publikom, vjerojatno iz razloga što nije bila pretjerano ugodna oku (standardno holivudski), barem ne na način na koji se to očekivalo od žene zbog koje će jednog dana čovjek od čelika vratiti vrijeme unatrag, samo zato jer mu je život bez nje nezamisliv. No Kidder je pokazala zavidnu količinu osobnosti i duhovitosti, u potpunosti udahnuvši život u lik koji je igrala. Njena interakcija sa Christopherom Reeveom (ne volim riječ “kemija,” no nju se najčešće koristi u ovom kontekstu) sigurno je bio jedan od glavnih razloga što je uloga pripala njoj, a ne jednoj Anne Archer ili Lesley Ann Warren.

S druge strane, izbor Genea Hackmana za ulogu Lexa Luthora, kriminalnog genija i Supermanova najvećeg neprijatelja činio se (i još uvijek se čini) sasvim logičnim. Luthor je u stripovima prikazivan na različite načine (u nekima je bio i predsjednik SAD-a), a onaj Hackmanov sadržavao je odmjerenu dozu cinizma i sarkazma, te nezaobilazne egomanije.

U ovom trećem činu fim postaje upravo ono što se u startu i očekuje od jednog super-hero filma, mnogo kostimirane akcije i spektakularnih eksplozija, nešto romanse, nešto patetike i veličanstven klimaks. Ono što je ovdje možda i najzanimljivije je Reeveovo balansiranje između šeprtljavog Clarka Kenta i bogolikog Supermana.

U stripu su često naočale jedini način da se razlikuju te dvije strane iste osobe, no ovdje to nije tako. Reeve je vrlo uspješno dočarao tu dualnost i značajno otežao zadatak svakom slijedećem glumcu koji bi se odlučio navući plave tajice i crveni plašt.

Njegovo najveće životno dostignuće ipak nije ono glumačko, nažalost. O tragediji koja ga je zadesila manje više svi sve znaju, no ono po čemu će ga se još dugo pamtiti je volja za životom i nada koju je ulio tisućama unesrećenih. Iako sam više nikada nije stao na noge, mnogima koji jesu bio je nemjerljiva inspiracija. Naposljetku, govorimo o čovjeku koji nas barem nakratko uvjerio da ništa nije nemoguće, pa tako ni letenje.

Uloge: Marlon Brando, Christopher Reeve, Gene Hackman, Margot Kidder, Ned Beaty.
Scenarij: Mario Puzo, David Newman, Leslie Newman, Robert Benton i Tom Mankiewicz (nije kreditiran)
Režija: Richard Donner
Proizvodnja: Warner Bros. Pictures, SAD / Velika Britanija, 1978.