Kick-Ass (2010.)
Jeste li se ikad zapitali zašto još nitko nije učinio ovakvo nešto? Uz sve te stripove i TV serije, čovjek bi pomislio da će barem jedan usamljeni ekscentrik… Okej, okej, cut the bullshit. Mark Millar, g*vno jedno prodano, nabijem te. [Oprez, bit će spoilera. I žuči. I ova recenzija, baš kao ni film, nije prikladna za mlađu publiku]
Prije nešto manje od dva mjeseca predstavili smo vam Kick-Ass, nezavisni film redatelja Matthewa Vaughna nastao po ideji škotskog autora stripova Marka Millara. Prava za film prodana su prije nego što je prvo izdanje stripa uopće izašlo na kioske, pa je sam scenarij zapravo dovršen i prije nego je stripovska priča o mladom wannabe borcu protiv kriminala došla do svog zadnjeg poglavlja.
Uzevši sve ovo u obzir, bilo je naivno za očekivati da će film biti u potpunosti vjeran Millarovoj viziji, no činjenica da je isti bio uključen u razvoj filma kao izvršni producent, te da je više puta isticao kako je zadovoljan konačnim proizvodom, davala je nemalu dozu optimizma nekima od onih koji su uživali u stripu i njegovoj pomaknutoj, turobno crnohumornoj atmosferi.
Da stvar bude bolja, u intervjuu što ga je pred desetak dana dao portalu craveonline.com, Milar je ponosno ustvrdio kako se ovdje radi o jednoj od najdoslovnijih strip adaptacija ikada, rame uz rame sa Watchmenima i 300. Heh, ako to nije bio dovoljan razlog za optimizam…
No dobro, da prijeđem na stvar. Sjedim ja lijepo sinoć u riječkom Cinestaru, u dvorani broj jedan ispunjenoj do možda jedne petine kapaciteta, sav pun entuzijazma i dobre volje. Kako i ne bih bio, pa vidjeli ste trailere. I krene film. Uvodni kadrovi preslikani iz stripa, neki armenski umobolnik skače sa zgrade odjeven u crveni kostim i slijeće na auto, ravno na glavu. “Nisam to ja,” kaže Dave Lizewski, glavni protagonist, te nam krene pričati svoju životnu priču, baš kao što je to bio slučaj i u stripu.
I prođe petnaestak minuta, sve je na mjestu. Prođe pola sata, i mislim si ja, to je to. Nicholas Cage je više nego solidan kao “pomalo” poremećeni Big Daddy, a četrnaestogodišnja Chloe Moretz doslovno razvaljuje kao njegova ubojita kćer Hit Girl. Zamislite djevojčicu koja u maniri Ume Thurman iz Kill Billa reže zlikovce kao da su od putra i još ih vrijeđa raznoraznim psovkama… Da, vrlo degutantno, no opet, vrlo efektno i totalno pomaknuto.
I kao što sam već rekao, sve teče na sasvim zadovoljavajući način, Dave dobiva batine, zbližava se sa djevojkom u koju je zaljubljen tako što se pravi da je gay, a njegov alter ego Kick-Ass izvojeva svoju prvu pravu superjunačku pobjedu. I to je vjerojatno najbolja scena u čitavom filmu, brutalna tučnjava u kojoj Kick-Ass brani žrtvu premlaćivanja uz zvukove Prodigyjeva hita The Omen. Vrlo naelektrizirano, vrlo efektno…
No nedugo nakon toga, prvi WTF trenutak. Ne znam zbog čega je pozadinska priča Big Daddyja i Hit Girl u cijelosti izmijenjena… Ne razumijem ni potrebu ni razlog da se takvo što napravi, osim da se potpuno upropasti karikirana poruka stripa koja nas upozorava da pretjerano čitanje stripova nije dobro za psihu i zdrav razum. Big Daddy u stripu ima paravan, njegova kći misli da joj je majka mrtva, a da je Frank D’Amico odgovoran za njenu smrt. U filmu je ta laž zapravo prava pozadinska priča, dok otac na kraju ispada pozitivac, a ne poremećeni otmičar vlastitog djeteta. Kao da im već nije bilo dovoljno što su ga vizualno reducirali na parodiju Batmana…
Zatim je tu “ljubavna priča.” Nazovimo ju ljubavnom. U stripu Dave na kraju biva odbijen i ponižen, kao što se to vidi na priloženoj sličici. Šta je drugo i trebao očekivati od cure kojoj mjesecima laže? U filmu – tipični patetični holivudski happily ever after u kojem heroj dobiva djevojku. Fuj.
No dobro, sad kad je film bio potpuno upropašten, preostalo mi je bilo vidjeti može li se još štogod ukenjati… Činilo se da ne, sve do trenutka kad se Kick-Ass pojavi na ekranu leteći pomoću jet-packa na leđima u maniri samog Iron Mana. Da je to bio prvi komad holivudskog proljeva u filmu, vjerojatno bih se uhvatio za glavu, no nakon svega ovoga se čovjek može samo nasmijati. Gorko i cinično… Scenu u kojoj Frank D’Amico leti nekih dvjestotinjak metara kroz zrak pogođen bazookom bolje da nit ne komentiram…
Eto, to je to… Čovjek bi rekao da će se jedan nezavisni film, snimljen bez konstantnog pritiska velikog studija oduprijeti klišejima i stereotipovima, ali ne… U biti, ona independent vibra (koja razlikuje nezavisne filmove od onih Universalovih, Paramountovih itd.) u filmu se jedva uopće osjeti.
Svaka ti čast Matthew Vaughn, posrao si se na koncept nezavisnog filma kao malo tko prije tebe. A Marku Millaru bih samo poručio da si ovaj film nabije znate već kamo. Fuj.
Uloge: Aaron Johnson, Nicholas Cage, Lyndsy Fonseca, Chloe Moretz, Christopher Mintz-Plasse, Mark Strong
Režija: Matthew Vaughn
Scenarij: Matthew Vaughn, Jane Goldman
Proizvodnja: Marv Films (LIonsgate), SAD, 2010.