B kao Bradbury
U srijedu 6. lipnja u 91. godini života otišao je jedan od velikana znanstvene fantastike. Punim imenom Raymond Douglas Bradbury svojim radom zadužio generacije čitatelja i autora, uz trojac Clarke–Asimov–Heinlein označio je “Zlatno doba” znanstvene fantastike.
Širokoj publici je najpoznatiji kao autor romana “Fahrenheit 451.” Roman pri temperaturi na kojoj papir počinje gorjeti bavi se cenzurom i sustavnim gušenjem misli i slobode govora od strane super-države, dok je autorova tvrdnja kako se zapravo bavi utjecajem medija poput televizije i radija na gušenje misli. “Fahrenheit 451” sastavni je dio obavezne lektire u američkim školama, dok je istoimeni film iz 1966. doveo je Bradburija u žarište svjetskog zanimanja, a film se i dan danas ponekad može vidjeti na našim dalekovidnicama.
Žanrovski su “Marsovske kronike” možda i još značajnije djelo. Na nagovor urednika sa svih strana sakupljene priče o dolasku čovjeka na Mars najviše i opisuju Bradburijev rad: kratke priče što na svaki način nadrastaju žanrovske okvire, pretvaraju svaku rečenicu u čudesno iskustvo i svakog lika u nezaboravan doživljaj. Čak je i sam Bradbury oduvijek tvrdio kako nije pisao znanstveno fantastiku u najstrožem smislu, dok je cijeli niz vrhunskih “glanostrujaških” priznanja to samo i potvrdio. Možda i najznačajnije: čak četiri puta su njegovi tekstovi dospjeli u Zbirke najbolje američke kratke priče. Slijedeći uvodni odlomak je sa jednog od prvih poglavlja “Marsovskih kronika“:
“They had a house of crystal pillars on the planet Mars by the edge of an empty sea, and every morning you could see Mrs. K eating the golden fruits that grew from the crystal walls, or cleaning the house with handfuls of magnetic dust which, taking all dirt with it, blew away on the hot wind. Afternoons, when the fossil sea was warm and motionless, and the wine trees stood stiff in the yard, and the little distant Martian bone town was all enclosed, and no one drifted out their doors, you could see Mr. K himself in his room, reading from a metal book with raised hieroglyphs over which he brushed his hand, as one might play a harp. And from the book, as his fingers stroked, a voice sang, a soft ancient voice, which told tales of when the sea was red steam on the shore and ancient men had carried clouds of metal insects and electric spiders into battle.”
Bradbury je nepovratno izmijenio znanstvenu fantastiku. Svakoj temi kojom se bavio pridodao je dozu bliskosti, uključio je u ono što ona nama i danas i ovdje znači, pretvorio je u zbivanje značajno u svakom odlasku do posla ili promatranju zalaska sunca. Priča “A Sound of Thunder” govori o grupi vremenskih turista i možda najbolje ovo ocrtava – prije odlaska turisti se upoznaju sa slijedećim upozorenjem:
TIME SAFARI, INC.
SAFARIS TO ANY YEAR IN THE PAST.
YOU NAME THE ANIMAL.
WE TAKE YOU THERE.
YOU SHOOT IT.
Nakon nesretnog i zanemarivog skretanja sa obavezne staze u priči, odnosno upoznavanja Bradburijevog doživljaja znanstvene fantastike, sve te priče o osvajanjima galaksija i borbi protiv zla pomoću laserskih pištolja počinju izgledati ovako:
TYME SEFARI INC.
SEFARIS TU ANY YEER EN THE PAST.
YU NAIM THE ANIMALL.
WEE TAEK YU THAIR.
YU SHOOT ITT.
Glavni protagonisti naglo shvaćaju da se nešto izmijenilo, poprimilo novu vrijednost i dimenziju.
Čitanje Bradburija jedinstveno je iskustvo. Bilo da priča o dječaku koji je ugledao par tenisica u izlogu, tenisica koje su najvažnija stvar na svijetu jer ljeto upravo počinje, ili ako se radi o okusu jeseni koja nailazi ili o mnoštvu likova iz bajki koji bježe na Mars jer ih na Zemlji više nitko ne želi, njegove priče zauvijek će ostati jedinstveno iskustvo. Za kraj sam ostavio jednu sasvim osobnu poruku (privatizacija etera – zašto ne?), kao i uvodni odlomak iz priče “The Fog Horn“:
Onome tko je ukrao sve moje misli, precrtao sve moje radnje i opjevao sve moje likove, samo pola stoljeća prije nego što sam ja uspio izgovoriti riječi SAJENS FIKŠN. Raymond Douglas Bradbury, hvala ti.
“Out there in the cold water, far from land, we waited every night for the coming of the fog, and it came, and we oiled the brass machinery and lit the fog light up in the stone tower. Feeling like two birds in the grey sky, McDunn and I sent the light touching out, red, then white, then red again, to eye the lonely ships. And if they did not see our light, then there was always our Voice, the great deep cry of our Fog Horn shuddering through the rags of mist to startle the gulls away like decks of scattered cards and make the waves turn high and foam.”