Akira (1988): distopijski anime koji ne stari

Znate li koja je velika prednost animacije pred igranim filmom? Animacija ne stari. Neki su animirani filmovi, zapravo, kao vino: što su stariji, to su bolji. Kad danas usporedimo Disneyeve crtiće od prije pedesetak i više godina s, primjerice, Snježnim kraljevstvom, čini se da Bambi ili Snjeguljica imaju kudikamo više duše i topline nego Elsa, Ana ili Olaf.

Kao klinac jako sam volio anime. Početkom ’90-ih pratio sam što se kod nas dalo uhvatiti. Izbor nije bio velik, ali je bio pravi: Voltron i Granzort činili su, koliko se sjećam, jedinu ponudu. Uvodne godine desetljeća pamtim(o) i po nekim drugim stvarima, zbog kojih sam jedno vrijeme živio u Njemačkoj. Ondje sam se susreo s čudom neviđenim zvanim stotine tv-kanala, gdje sam naletio na još jedan biser koji mi se urezao u sjećanje: Starcom. Tih je par crtića zauvijek učvrstilo moju ljubav prema animiranom znanstveno-fantastičnom svijetu.

Kao srednjoškolac, opet nazad u Hrvatskoj, počeo sam tražiti anime po videotekama. Izbor se uglavnom svodio na par filmova za odrasle, koji su, to me baš tada začudilo, stalno bili iznajmljeni. Jedini anime koji na naslovnici nije imao gole ženske grudi bio je Akira. Očistio sam prašinu s kutije i odnio je vlasniku videoteke. “Aha”, kaže on, “znao sam da negdje imam tako štogod…”.

Film je već tada bio gotovo deset godina star i nisam puno očekivao; gledao sam na njega kao na kakav SF akcić B klase, kakvih je u tadašnjim videotekama bilo na bacanje (TC 2000, anyone?). E, to je bila zabluda.

Akira počinje predivno: eksplozijom atomske bombe iznad Tokija. Jedini film koji je na mene ostavio tako upečatljiv dojam bio je Robocop: kako ne voljeti film u kojem na samom početku smaknu glavnog glumca?

Nakon otrovne gljive, radnja se seli trideset godina u distopijsku budućnost. Tokio je opet blještav i sjajan i podignut iz ruševina, ali nema predivnih izuma koji život čine lakšim: nema “internetova”, nema čudesnih lijekova i izlječenja. Postoji tek ona praktična tehnologija i ona koja služi za brze užitke. Ona koja donosi pristojan bang for a buck. Sve je tmurno, zagađeno i prljavo. Ljudski je duh potonuo u radioaktivni pepeo i u ovome ga filmu nećete naći: ljudi su divlji, nasilni i cijepljeni od empatije.

Neo-Tokio (grad se sada tako zove) nalazi se pod strogim režimom, jer korumpirani politički moćnici (a kakvi drugi?) na sve načine pokušavaju stati na kraj teroristima koji ih pokušavaju zbaciti s vlasti. Silnoj kontroli unatoč, društvo je prepušteno samo sebi i trulo je u temelju. Centrom grada patroliraju vojnici i policajci, dok periferijom to isto čine motociklističke bande, krojeći vlastite zakone i norme.

Iz tog perverznog klupka moderne tehnologije i moralne truleži strši skupina vojnih znanstvenika, koja u tajnom laboratoriju uzgaja espere, djecu s telekinetičkim sposobnostima. Jedno takvo dijete, Takaši, bježi iz laboratorija samo da bi uletjelo u sukob bandi na motorima. Tetsuo Šima, član jedne od bandi, zabija se u njega i teško stradava. Ovu nesreću koristi vojska koja ponovno zarobljava Takašija, a Tetsuo, teško ozlijeđen, završava u bolnici.

Ondje je pod strogim nadzorom znanstvenika, koji žele saznati je li se dogodilo štogod više prilikom susreta Tetsua i Takašija. Utvrđuju kako i Tetsuo ima telekinetičke sposobnosti, a susret s drugim esperom poslužio je kao okidač za njihov brzi razvoj. Ispostavlja se da su Tetsuove mogućnosti toliko velike, da će se, ukoliko se razviju do punog potencijala, biti na razini koju je imao Akira, esper odgovoran za uništenje Tokija od prije 30 godina. Vojska i znanstvenici donose odluku: Tetsuo mora umrijeti, kako se povijest ne bi ponovila. Tetsuo se s time, dakako, ne slaže i svoje novostečene moći koristi kako bi obračunao sa svima koji mu stanu na put.

Akira nije film kojeg je jednostavno ispričati. Kad bih ga morao opisati u jednoj rečenici, vjerojatno bih rekao nešto kao: vladin eksperiment koji je bajkera pretvorio u suludog manijaka s telekinetičkim sposobnostima koji uništava Tokio. Ovime bih vam rekao sve, a opet ne bih niti zagrebao po sadržaju. Nije ni čudo: Akira je adaptacija mange od cca. 2000 stranica, koju je njen autor Katsuhiro Otomo pretočio u dvosatni film. U njemu ćete naći apsolutno sve asocijacije na japanski film i anime: lasere, eksplozije, goleme količine krvi i neumjereni masakr. I to izgleda jako dobro.

Budžet filma bio je zaprepašćujuć za to vrijeme: preko deset milijuna dolara koštala je proizvodnja Akire. No rezultat je zato prvorazredan: iznimno detaljne scene i živi likovi – odreda ručno crtani – donijeli su revoluciju u tadašnji anime. Kritika ga je gotovo jednoglasno proglasila najboljim animeom do tada te se smatra najutjecajnijim japanskim animiranim filmom. U više je navrata biran na različite top-ljestvice sedme umjetnosti: magazin Empire ga je u dva navrata birao među 500 najvećih filmova u povijesti.

Njegov utjecaj ne staje samo na animiranoj sceni: Matrix vuče ideju izravno od Akire i Ghost in the Shell (o njemu drugom prilikom), a na listi dužnika nalaze se Minority Report, Dark City, Inception i još niz drugih filmova.

Neki od najslavnijih filmova SF-a današnjim klincima djeluju smiješno: Nova nada (1977.) ili Terminator (1984.) teško da bi pobudili jednak žar kad bi se u originalnom izdanju pojavili u današnjem IMAX svijetu. Ove godine (2015.) Akira je dočekao 27. rođendan. Na njemu se ni najmanje ne primijeti: izdašan proračun kojim je raspolagao i  izvrsni crtači koji su ga stvarali još ga čine aktualnim. Pogledajte ga.