Stiglo je doba zmaja: kineski svemirski brodovi

Za razliku od Rusije (odnosno bivšeg SSSR-a) i Sjedinjenih Američkih Država, čiji su svemirski programi započeli sredinom 1950-ih godina i kontinuirano traju i danas, Kina je imala trnovit put k zvijezdama. Do sada je izgradila i koristila tek jednu generaciju svemirskih brodova (Rusija i SAD po četiri generacije, a obje zemlje trenutno razvijaju petu) i to prije svega zahvaljujući političkim previranjima u vlastitom dvorištu.

Prvi kineski pokušaj slanja čovjeka u svemir vuče korijene još s kraja 1960-ih godina, kada je cijeli svijet pozorno pratio svemirsku utrku između Sjedinjenih Američkih Država i SSSR-a.

Mao Ce Tung, predsjednik kineske Komunističke partije, odlučio je kako Kina nikako ne smije zaostati za njima. Pokrenut je sveobuhvatan svemirski program pod nazivom Šuguang (službene oznake Projekt 714), čiji je prvi plod bio satelit Dong Fang Hong 1, lansiran 1970. godine.

Replika prvog kineskog satelita (Izvor: Wikiwand.com)

Već sljedeće godine izabrano je devetnaest astronauta (Kinezi svoje astronaute zovu “taikonauti”, no mi ćemo ostati kod udomaćenog naziva jednostavnosti radi), od kojih bi jedan poletio u svemir već 1973. godine. Na nesreću, “blagodati” Kulturne revolucije uskoro su zahvatile svemirski program pa je daljnji razvoj otkazan, a spomenuta devetnaestorica ostala su čvrsto na Zemlji.

Program Šenčou

Svemirski je program svoju revitalizaciju dočekao 1992.godine, pod oznakom Projekt 921 (kasnije preimenovan u Šenčou). Kako Kina nije imala iskustva u svemirskom letu s posadama, otkupila ga je 1994. godine od Rusije. Rusi, još ošamućeni od raspada SSSR-a i financijskog kraha koji je uslijedio, rado su ustupili Sojuzovu tehnologiju u zamjenu za američke dolare. U trampu su bila uključena i svemirska odijela te obuka dvojice kineskih astronauta u Rusiji.

Na temelju prodanih im Sojuza Kinezi su napravili vlastitu letjelicu, koju su nazvali Šenčou. Iako slična ruskom originalu, kineska se verzija razlikuje prvenstveno u veličini – 13% je veća, što upućuje da će možda u budućnosti polijetati i s četiri astronauta umjesto s tri, koliko stane u Sojuz.

Jang Livej

Letjelica Šenčou se, kao i Sojuz, sastoji od tri dijela: orbitalnog modula (prostor namijenjen eksperimentima tijekom leta), modula za povratak (nalazi se između orbitalnog i servisnog modula, u njemu astronauti borave prilikom uzlijetanja i slijetanja) te servisnog modula (sadrži sustave za održavanje života i drugu opremu važnu za funkcioniranje letjelice).

Prvi Kinez u svemiru

U sklopu programa Šenčou poletjelo je ukupno deset brodova, od kojih je polovica bila s posadom. Premijerni, bespilotni let ovog aparata dogodio se krajem 1999. godine, nakon čega su uslijedili dodatni letovi bez posade, kojima su testirani različiti sustavi kako kapsule, tako i rakete-nosača.

Nakon što su se uvjerili kako cijeli sustav funkcionira besprijekorno, u listopadu 2003. godine u svemir je poslan brod Šenčou 5 u kojem se nalazio Jang Livej, prvi Kinez u svemiru. Ovim je letom Kina stala uz bok Rusiji i SAD-u kao tek treća zemlja svijeta koja je samostalno poslala čovjeka u svemir. Kinezi su pružili podatak o cijeni spomenute misije: riječ je o iznosu od 120 milijuna američkih dolara, dok je cjelokupni program Šenčou do tog trenutka koštao 2,2 milijarde dolara.

Dvije godine potom uslijedio je Šenčou 6, posadu kojeg su činila dva astronauta, Fei Đunglong i Nie Haišeng. Zanimljivo, imena astronauta objavljena su tek pet sati prije lansiranja. Ova je praksa svejedno bolja od sovjetske iz vremena Hladnog rata, kada se za kozmonaute – i misiju uopće – saznalo tek ako bi ova uspješno dospjela u orbitu. U slučaju nesreće prilikom lansiranja – pojeo vuk magare.

Prvi Kinez u svemirskoj šetnji

Treća kineska misija s posadom, Šenčou 7, predstavljala je novi iskorak njihova svemirskog programa, budući da je tijekom nje Di Žigang izašao u otvoreni svemir, čime je ponovio poduhvate koje su Sovjeti i Amerikanci učinili još davne 1965. godine.

Tom je prilikom Kineska državna novinska agencija pokazala kako je u dobrim odnosima s dr. Emmettom Brownom i povremeno posuđuje njegov DeLorean: 25. rujna 2008. godine, prije nego je Šenčou 7 uopće lansiran, na njihovim se internetskim stranicama pojavila vijest od 27. rujna (dakle, dva dana u budućnosti!), u kojoj se u detalje opisuje lansiranje, prijenos podataka s kapsule pratećim sustavima na Zemlji te dijalog između astronauta u svemiru i zemaljske kontrole. Vijest je ubrzo uklonjena.

Prva Kineskinja u svemiru

U rujnu 2011. godine u svemir je poslana svemirska postaja Tiangong-1, s primarnom namjenom uvježbavanja spajanja letjelica u orbiti te sekundarnom zadaćom da posluži kao platforma za vršenje laboratorijskih eksperimenata.

Raketa-nosač misije Šenčou 9 pred lansiranje (Izvor: The Verge)

Prva letjelica koja se spojila s Tiangongom-1 bio je bespilotni Šenčou 8, testirajući sustave za spajanje obje letjelice. U lipnju 2012. na postaju je pristao Šenčou 9 noseći tri astronauta, među kojima je bila i Liu Jang, prva Kineskinja u svemiru. Za potrebe tv-prijenosa s Tiangonga-1, Liu Jang je bilo dopušteno (možda i savjetovano) ponijeti nešto kozmetike sa sobom u svemir. Zanimljivo, lansiranje ove misije dogodilo se točno 49 godina nakon što je Valentina Terješkova, leteći brodom Vostok 6, postala prva žena u svemiru.

Liu Jang je tijekom boravka na postaji Tiangong-1 imala posebnu kabinu za higijenu, zvučno izoliranu od ostatka postaje. Ista je bila opremljena s većom zalihom vode od one namijenjene muškom dijelu posade, što je u skladu s međunarodnim konvencijama koje definiraju potrebe spolova u svemiru.

Uslijedio je Šenčou 10, čime je završena početna faza kineskih putovanja u svemir. Spomenuti je brod među posadom imao Vang Japing, drugu Kineskinju u svemiru, koja je tijekom misije održala predavanje iz fizike studentima na Zemlji.

Pogled u budućnost

Dugoročni planovi Kineske svemirske agencije podrazumijevaju izgradnju nove, veće svemirske postaje koja bi trebala biti postavljena u Zemljinu orbitu do 2020. godine. Odlučni dostići Sjedinjene Američke Države i Rusiju – Kinezi osvajanje svemira drže prvorazrednim nacionalnim interesom kojim će podići svoj ugled u svijetu – krajem sljedećeg desetljeća poslat će svoje posade na Mjesec te uspostaviti trajnu bazu ondje.

U prosincu 2013. na Mjesec je sletio rover Jutu (Credit: NBC News)

Istovremeno će slati robotske misije prvenstveno na Mars, koji je u središtu zanimanja međunarodne znanstvene zajednice kao potencijalni novi dom ljudske rase. Osim prema bliskom susjedstvu, sonde će se zaputiti i u dubine svemira, istražujući tajne Sunčeva sustava.

A osim nacionalnog, pronađen je i financijski interes: šuška se kako Kina radi na razvoju komercijalne letjelice koja će u svemir moći ponijeti do 20 ljudi, odreda turista. Cijena? Prava sitnica. Za 200.000 dolara bit ćete lansirani u suborbitalni let i doživjeti između dvije i četiri minute bestežinskog stanja.

Skica budućeg komercijalnog svemirskog broda (Credit: New Scientist)