Ova recenzija potekla je iz pera Danijela Bogdanovića, sjajnog domaćeg pisca i autora hvaljene zbirke “Najveća igra u svemiru i šire”.
Kako spojiti nekoliko različitih žanrova, a da cjelina ne postane žanrovski sataraš kojega na okupu drži jedino činjenica da ga je skuhao jedan čovjek koji je razmišljao na sljedeći način: sataraš je fino jelo, sataraš ima cool ime, a ja sam satarašofil, ergo, idem ja bit taj neki pisac! Kako postići da takav amalgam ne samo da ima smisla, nego još usto bude i prokleto uzbudljiv za čitati? Jednostavno – potrebno je sjesti i napisati knjigu pod nazivom „Drum“.
Slavonskobrodski dvojac Ivan Lutz i Gordan Sundać su učinili upravo to. „Drum“ je, najkraće rečeno, akcijski religijsko-povijesni misteriozno-avanturistički horor-znanstveno-fantastični roman. Ne nužno tim redom i moguće uz još koji žanr plus. Na prvu zvuči kao sataraš, ali, dragi moji, ako je to sataraš, radi se o vraški ukusnom satarašu s pravom mjerom povrća i još pravijom mjerom začina! Radi se o satarašu za kakvoga bi bio grijeh da ga se ne kuša!
Radnja romana se odvija u nekoliko vremenskih razdoblja, u nekoliko europskih država, a sve ih povezuje jedno maleno selo zvano Bebrin i jedno veliko djelo.
Roman počinje povratkom izvjesnog mladića u svoje rodno selo koje nekako više nije ono što je bilo kad ga je napustio. Priča potom seli u Vatikan, gdje upoznajemo jednoga od tri glavna lika. Radi se o svećeniku Lukaszu Krollu kojemu stiže nešto neočekivano, na koje se vaš recenzent više puta vraćao kako se radnja romana razvijala, spajajući niti paukove mreže koju su nam autori ovdje spretno bacili pod noge. Uplićući u radnju svećenika iz 19. stoljeća, Laborianna Quinna (drugi glavni lik).
Kroll o svemu tome obavještava svoga prijatelja i suradnika Roberta Coxa (treći glavni lik), ateista i skeptika po uvjerenju, koji mu pomaže u rješavaju slučajeva za koje je potreban čist, racionalan um, neukaljan religijskim dogmama.
Otada počinjemo pratiti tri nelinearne radnje: Coxovu Odiseju po europskim gradovima u praćenju tragova koje je za sobom ostavio nepoznat netko, izuzetno filmičnu sekvencu koja me atmosferom podsjetila na Polanskova (Polanskijeva?) Deveta vrata, potom Krollov odlazak u misteriozni snijegom okovani Bebrin u kojemu istražuje ondašnje neobične i mučne događaje iz prošlosti i sadašnjosti, a s treće strane, napredovanje brata Laborianna i njegovih prijatelja u pokušaju ostvarivanja svoje misije. Međutim, ne valja zaboraviti i tajanstvenu organizaciju Riblje oko. Što ona želi, na što je sve spremna da dođe do toga što želi i mogu li se i ja učlaniti?
Zaplet romana je intrigantan i ne baš jednostavan, a nekoliko različitih rukavaca u kojima se priča razvija traži od čitatelja punu koncentraciju, jer mu autori polako, ali vješto dodaju komadiće slagalice koje onda on sâm mora ubaciti na pravo mjesto. Ovo nije knjiga koja se čita uz devetnaest drugih knjiga, kako prosječan čitatelj sf-a ima običaj, niti je knjiga koju se čita u krevetu prije spavanja, ako ste imali naporan dan. Vaš je recenzent počinio obje te pogreške na početku pa je morao utvrditi znanje ponavljanjem nekih poglavlja. Ovo je knjiga koja se čita sama i u koju se u potpunosti uranja.
Ono što mi se posebno svidjelo je što, iako je čitatelju dostupno nešto više informacija nego likovima (u određenim trenucima imate priliku vidjeti kako na zbivanja u knjizi reagiraju članovi Ribljeg oka), čitatelj svejedno zajedno s likovima otkriva radnju. Fascinira i ujednačenost stila u romanu (naravno, postoji razlika kada su događaji pisani u Laboriannovo vrijeme od zbivanja opisanih u Coxovo doba), jer koliko god se trudio, nisam uspio prepoznati koje je dijelove pisao jedan, a koje drugi autor. Što je, ako niste shvatili intenciju, dodatna pohvala. Rečenice su ovdje po potrebi kratke i efektne, a kad situacija to zahtijeva (pogotovo kod isječaka iz Quinnovih zapisa) duge, kićene i slikovite. Nema praznog hoda, a oni koji osim filmičnosti vole i dobru kritiku društva, a pogotovo religijskih institucija kakve nas danas okružuju, dobit će kritiku.
Ne sjećam se jesam li, a čini mi se da nisam, imao priliku čitati knjigu slične tematike i kompleksnosti koja je potekla iz pera domaćih autora što me iznimno raduje i pokazuje da nisu samo engleskogovoraši sposobni napisati nešto veliko i značajno, nego očito i mi imamo svoje konje za trku. Samo se trebamo usuditi. Lutz i Sundać su se, srećom, usudili.
Najbolje od svega je nagrada koju čitatelj dobiva kada se sve niti napokon isprepletu, kada svi komadići slagalice sjednu na svoje mjesto i kada napokon saznamo odgovore na ono univerzalno pitanje: tekazeka? (iliti u prijevodu, t-k-z-k: tko, kada, zašto i kako?).
Na to bih vam pitanje ovom prilikom rado dao odgovor, ali predosjećam da autori romana baš i ne bi skakali u zrak od sreće. Zato, da izbjegnem svoj eventualni linč, za sve daljnje detalje ostavit ću vas u mraku. Prekidač svjetla je vrlo blizu – eno ga na polici vama najbliže knjižare/knjižnice i na njemu crnim slovima piše riječ „Drum“.
Pročitajte, ne skitajte.
Naslovnica romana “Drum”
