Kakvo je stanje prevoditeljske struke u Hrvatskoj danas, kakvo je bilo tijekom devedesetih, a kakvo prije devedesetih? Koliko se cijeni vaš rad?
Očaj, jad i bijeda. Naime općenito stanje u Hrvatskoj odražava se i na prevođenje. Uostalom, nismo mi iznimka. U čemu je u Hrvatskoj glavni problem? Pa upravo u tome da se u ovoj zemlji svi bave najviše onim o čemu nemaju pojma. Zato nam jest tako kako nam jest. No, kad je tomu tako, onda je vrlo teško razlučiti tko je u biti nesposoban. U ovoj zemlji, kao i svugdje, stanje u politici i gospodarstvu odražava se na sve ostalo. Pa krenimo redom. Političari su nam nesposobni, osim kada treba “muljati” i krasti. Gospodarstvo je tamo gdje jest (neću reći gdje, želim ostati koliko-toliko pristojan). U kakvome je stanju kultura općenito? Tko se brine o jeziku? Nitko. Ministarstvo kulture tvrdi da nije nadležno. Oni se bave zaštitom rijetkih vrsta gljiva i “tuku” velike projekte gdje su i provizije velike. Ministarstvo prosvjete eksperimentira. HAZU se bavi ezoterijom. Imate nekoliko društva pisaca, koju se među sobom mrze.
S druge strane imate doista šaku ljudi koji se pisanjem i prevođenjem bave iz ljubavi i iz želje da čitatelju ili publici pruži nešto pošteno. S druge strane, utrka za bogaćenjem natjerala je najveću većinu izdavača i distributera da koriste ljude koji za prevođenje uopće nisu kvalificirani. Bitno je jedino da traže niski honorar. I tako imate gomilu “prevodilaca” koji ne poznaju hrvatski, nemaju nikakvu opću kulturu, ne poznaju jezik s kojega prevode. Ali su jeftini. Profesionalne prevoditelje koriste rijetki izdavači. No oni s druge strane imaju vrlo malo posla. I tako imate cijelu gomilu ljudi koji se prevođenjem bave isključivo stoga što su jeftini. To nisu prevoditelji. Smislite sami najbolji termin.
Kako je bilo prije? Prvo da vam nešto kažem. Moj je otac jedan od sastavljača Deklaracije o hrvatskoj jeziku 1967. Ja sam jedan od hrvatskih branitelja. Nisam nikakav Jugo-nostalgičar, daleko od toga. Juga neka ostane tamo gdje je bila. Ali prije hrvatske samostalnosti, prevodilački posao nije mogao dobiti nitko tko u tome nije bio debeli stručnjak. Ne samo to. Pogledajte kakvi su bili voditelji na tadašnjoj Televiziji Zagreb. Pogledajte kakvi su bili novinari. Ne govorim o direktorima poduzeća i političkim drmatorima koji su odlučivali o tome hoće li se graditi unaprijed propale tvornice. Govorim poglavito o ljudima koji su radili u kulturi. Jasno, politički “ispravno” obojeni imali su prednost. Ali nisu mogli biti nesposobni i neobrazovani. Danas je to pravilo u svim sferama djelatnosti u Hrvatskoj, pa tako i u prevođenju. Zašto? To je tema za neku drugu raspravu. No stanje je na svim razinama katastrofalno i doista “u banani”.
Koje je vaše mišljenje o vašim kolegama prevoditeljima? Primjerice, HRT ima cijelu jezičnu službu i njihovi prijevodi se vrlo čvrsto drže jezičnih pravila, dok su RTL i Nova u svojim prijevodima nešto opušteniji. Koliko smatrate bitnim jezični purizam, i je li, po Vašem mišljenju, nužan?
Sad ću taknuti u osinje gnijezdo. No bez toga ne ide. O mojim kolegama koji su dobri imam visoko mišljenje. One koji nisu dobri uopće ne smatram kolegama i o njima imam izuzetno loše mišljenje. Oni kaljaju profesiju i svima nam nanose ogromnu štetu. Ali to nije tako samo u prevođenju, je li? O HRT-u nemam uopće visoko mišljenje. U njihovim titlovima redovito stoji gomila gluposti i krivih prijevoda koji su plod neznanja. Neko smo vrijeme neki moje kolege i ja redovito bilježili katastrofalne gluposti iz titlova serija i filmova HRT-a. Kad smo ispunili gomilu bilježnica, prestali smo uvidjevši da za sve to više nema nikakvog smisla. Komično je postalo tragično. Ne kažem da su tamo baš svi totalni nesposobnjakovići. Ali ni HRT kao ni ostali nisu cijepljeni protiv gluposti i krivih postupaka. Nažalost, umjesto da su to iznimke, to je postalo pravilo.
Što se pak tiče ostalih TV-postaja, oni se povode istom politikom kao i većina distributera i izdavača u Hrvatskoj – čim jeftinije, tim bolje, ne mareći pritom za kvalitet. Nije tu riječ ni o kakvoj “opuštenosti”. Radi se o nepismenosti i gluposti koje prolaze iz jeftinoće. Nije to samo moje mišljenje. Evo, gledam danas na RTL-u prvi nastavak filma o Hulku (24. svibanj 2009.). Neću ići u detalje. Spomenut ću tek dvije stvari kako bih zorno prokazao što točno mislim, a zbile su se u rasponu od svega 5 minuta.
Prvi primjer: “May Day”. To je glupost broj jedan. Netko pametan uopće nije preveo “May Day”, nego je u titlu ostavio… “May Day”. U biti, svi znamo da je to međunarodni poziv u pomoć. Međutim, je li njemu mjesto u titlu? A kako je do njega došlo? Pa jednostavno. Ne žive glupani samo u Hrvatskoj. Neka je budala u Americi ili Engleskoj uzela francusku riječ “m’aider”, što u hrvatskome lijepo prevodimo s “upomoć”. A to bi trebao znati svatko tko se bavi prevođenjem – profesionalno. A u Hrvatskoj je takvih jako, jako malo. Ovo “m'” znači “me”, dakle “meni”, dočim je “aider” francuski glagol pomoći. Dakle “pomozite mi” ili “upomoć”. Neki je bedak na engleskome to pretopio u “May Day” vjerojatno zato što mu je zvučalo slično. No zamislite tek koliki bedak čovjek mora biti da bi englesku bedastoću preuzeo i stavio u hrvatski titl u Hulku! Jest, istina, danas se tom rječju služite bilo gdje ako ste u opasnosti na moru, u zraku, ali to je nešto posve drugo od slučaja kad netko prevodi film. Staviti “May Day” u titl za mene je totalna glupost.
No kad smo kod Hulka i gluparija u tom prijevodu RTL-a, ima ih još. Evo… leti borbeni zrakoplov i pilot kaže da će uključiti “afterburn”. Pametni prevoditelj preveo je to s “uključit ću mlaznice”. Bože moj, kakva glupost! Kao, avion je dotad letio pomoću čega, parnih motora? Prevoditelj, i to mu još tepam tim nazivom, nije se ni potrudio (potrudila) da dozna što je “afterburn”. Trebao se barem raspitati. U hrvatskoj borbenoj avijaciji imamo francuski termin “forsaž”. To je postupak kada pilot, da bi u trenutku dobio veliko ubrzanje, otvori dotok kerozina u mlazni motor bez dodatne mješavine zraka. U biti dođe do eksplozije koja doslovce “gurne” borbeni zrakoplov naprijed. Ta dva primjera koji nipošto ne bih nazvao “opuštanjem”. To je najočitiji primjer gluposti i neznanja.
No te su stvari poprimile toliko maha, da se nedavno pri Saboru počelo ozbiljno promišljati, i to u međustranačkim krugovima, dakle bez “partijaških” boja, o izuzetnom problemu koji se pojavio upravo stoga što se trend širi uzlaznom putanjom upravo vrtoglavo. Ne samo u prevođenju filmova, nego općenito u prevođenju knjiga, u pisanju u tisku i drugdje. Pa vi danas čak na HRT-u imate reklame filmova u kojima spiker kaže doslovce “Od redatelja tog i tog”. To je stvar koja se uči u osnovnoj školi (tko ju je pohađao). Ne može biti “film od redatelja”. Ne može biti “knjiga od pisca”. Može biti “stol od drva”, “sok od jabuke”. Ali je “film redatelja” ili “knjiga tog i tog pisca”. Danas na HRT-u svakodnevno imate primjere da neuki ljudi jednostavno prenesu kompletnu englesku sintaksu i samo zamijene neke riječi. To čine isključivo stoga što ne poznaju dovoljno hrvatski, a samo zato što ih je postavio netko povodeći se za niskom cijenom usluge ili zato što su nekome rod. I pritom se svi ponašaju kao da je to normalno i kao da je to posve u redu. Ali vi prije na Televiziji Zagreb niste mogli biti spiker ako niste imali završenu književnost, fonetiku i još štošta. Nema to veze s purizmom. To ima veze s postavljenim kriterijima i onima koji ih postavljaju. Može li tvrtkom upravljati netko tko nema znanja? Može u Hrvatskoj i to isključivo zato što mu je tu tvrtku netko dao za 1 kunu i što sada taj plaća radnike sramotno jeftino, ucjenjujući pritom dobavljače i plaćajući u naturi s odgodom od nekoliko mjeseci. Zvuči poznato? Hrvatski princip uspješnosti.
U normalnim zemljama to je nemoguće. Zamislite da na BBC-u ili ORF-u ili RAI-u imate nepismenu telad i prijevode kakvi su Hrvatskoj pravilo. No, nažalost, to je samo odraz sveukupnih odnosa u hrvatskom društvu. Imali smo sjajnu priliku devedesetih. No umjesto da se okupilo sposobne, okupilo se nesposobne koji su se jedino znali busati u prsa u trenutku kad su bile uključene kamere.
Mi smo Hrvati zato što govorimo hrvatskim jezikom, ne zato što živimo u Hrvatskoj. U Hrvatskoj žive i Česi, Mađari, Nijemci, Romi, Rusini, Slovenci, Srbi, Talijani (neka mi oproste oni koje nisam nabrojao), ali nisu Hrvati time što tu žive. Oni svi imaju svoj jezik. A kad narod izgubi svoj jezik, onda više ne postoji. Da ponovim, nisam za “purizam”. Ali sam u prvome redu da raspravimo o tome što “purizam” uopće znači i da definiciju potom svi prihvatimo jednoglasno. Potom možemo nastaviti raspravljati.
Dobivate li često kritike ili pohvale za vaš rad? Kako su ljudi općenito nastrojeni?
Pohvale dobivam uglavnom od ljudi iz svog posla, koji prate moj rad, jasno osim pohvala koje sam naveo na početku ovoga razgovora. No pohvala je općenito vrlo malo u ovome poslu. No moram priznati da je i kritika strašno malo. Cijeli ovaj “cirkus” sa “Zvjezdanim stazama” možda je četvrta ili peta kritika u mom svekolikom radu na filmu tijekom 25 godina. Što je vrlo dobro, zar ne? A od svih kritika, dajem Vam svoju časnu riječ, sve su dosadašnje redovito završavale tako da bi mi moji “kritičari” rekli nešto u stilu “dobro, sad shvaćam zašto ste to tako napravili”. Ljudi općenito nemaju nikakvu predodžbu o tome što znači prevesti film. U uvjetima koje imamo u Hrvatskoj, to je izuzetno naporan i težak posao. A ne treba ni spominjati da biste uvijek trebali biti vrhunski kreativno raspoloženi.
Treći i posljednji dio intervjua pročitajte ovdje.
