Najskuplji NASA-ini promašaji

NASA, najpoznatija svemirska agencija na svijetu, osim svojih svijetlih trenutaka kao što je šetnja ljudi po Mjesecu, imala je i pregršt promašaja, od kojih su neki bili vrlo, vrlo skupi. Mi Vam donosimo popis misija koje su strahovito koštale (i to ne samo financijski – vidi prvog na popisu!) i zbog kojih su američki poreznici morali raditi prekovremeno.

Vanguard

Najupečatljiviji neuspjeh datira sa samog početka Svemirske utrke između SAD-a i SSSR-a. Nakon što su Sovjeti lansirali Sputnjik, oči cijelog svijeta bile su uprte u Ameriku. Administracija tadašnjeg predsjednika Eisenhowera, nevoljka da uopće sudjeluje u “ludoj avanturi u svemiru”, u prvi je plan gurnula projekt Vanguard čije se lansiranje dogodilo u prosincu 1957. godine uz prijenos uživo na TV-u i pred stotinama novinara. Ponos američke znanosti poletio je samo metar u zrak, nakon čega se srušio nazad na lansirnu rampu i eksplodirao pred očima cijelog svijeta.

Ranger

Ranger je ime programa sa početka 1960-ih koji je obuhvaćao ukupno devet sondi, a čija je svrha bila fotografiranje lunarne površine kao priprema za nadolazeće misije iz programa Apollo. Ranger je ujedno i program koji je zadao najviše glavobolje američkom svemirskom programu, jer niti jedna od prvih šest misija nije sletjela na Mjesec. Rezultat ovih promašaja bila je kongresna istraga i smjena cjelokupnog menadžmenta NASA-e. Tek su ove drastične mjere polučile rezultat, pa su posljednje tri misije bile u potpunosti uspješne.

Mars Climate Orbiter

Jedna od nevjerojatnijih pogrešaka dogodila se 1999. godine, kada se sonda Mars Climate Orbiter umjesto u Marsovu orbitu smjestila na Marsovu površinu. I to nimalo nježno. Razlog padu orbitera leži u nevjerojatnoj banalnosti: programeri na Zemlji poslali su orbiteru naredbe u imperijalnim jedinicama – stopama i inčima – dok ih je orbiter protumačio u jedinicama metričkog sustava za koje je bio programiran.

X-38

Iza američkih zrakoplova sa oznakom “X” kriju se eksperimentalne i tehnološki vrlo napredne letjelice, čiji je razvoj obično obavijen velom tajne. Jedna takva letjelica oznake X-38 trebala je biti nasljednica zastarjele flote svemirskih raketoplana. Futurističkog izgleda i sa mogućnošću da ponese sedam astronauta na Međunarodnu svemirsku postaju i vrati ih nazad, na papiru je obećavala kako će biti znatno isplativija od postojećih šatlova, koji su po misiji znali koštati i preko milijarde dolara. Međutim, nakon sedam godina razvoja i utučenih 1,3 milijarde dolara, izgrađene su tek minijaturne verzije za testiranja. Političarima – kada su shvatili da će i ovaj projekt biti super-skup – pao je mrak na oči i zavrnuli su pipu.

Teleskop Hubble

Neobično, ali istinito: najpoznatiji teleskop na svijetu zamalo je postao najpoznatiji komad smeća u svemiru. Nakon što je 1990. godine pompozno postavljen u orbitu, teleskop je otvorio svoje leće i na Zemlju poslao prve fotografije svemira, koje su se pokazale drastično lošijima no što se očekivalo. Nevjerojatno, ali pokazalo se da se prilikom proizvodnje glavnog zrcala potkrala greška, zbog koje je Hubble bio “kratkovidan”. Greška je ispravljena u misiji raketoplana Endeavour tek tri godine kasnije.

Mars Observer

Suočena sa sve tanjim budžetom, a želeći i dalje nesmanjenim tempom istraživati svemir, NASA se tijekom 1980-ih odlučila za izgradnju malenih, relativno jeftinih sondi za istraživanje planeta našeg sustava. Prva takva sonda zvala se Mars Observer i trebala je koštati relativno skromnih 212 milijuna dolara, što je pozdravljeno kao pametno ulaganje i raspolaganje novcem. Spletom različitih okolnosti razvoj sonde protegnuo se dvije godine duže od planiranog, a troškovi su se tijekom vremena popeli na vrtoglavih 813 milijuna dolara. NASA je zbog toga bila suočena sa snažnim kritikama kako iz Kongresa, tako i iz medija. Da stvar bude gora, kontakt sa sondom je izgubljen prije no što je uopće stigla do Marsa.

Galileo

Galileo je milijardu i pol dolara vrijedna sonda koju je NASA lansirala 1989. ka Jupiteru, kako bi se po dolasku na odredište saznalo kako ova ima neispravnu glavnu antenu. Srećom, sonda je imala i pričuvnu antenu, no sa 16 puta manjom propusnošću.

Zbog nemogućnosti da bude u stalnom kontaktu sa Zemljom, princip obrade podataka podrazumijevao je da sve što sonda registrira prvo snimi na vlastitu magnetsku vrpcu, a na Zemlju pošalje kad ova bude u dometu. Vrpca je radila po principu “drži vodu dok majstori odu”, pa se svako malo zaglavljivala. Kvar je napokon otklonjen nakon puno sati rada programera sa Zemlje, no uz cijenu gubitka svih podataka o Jupiterovim mjesecima Ilja i Europa. Dodatni problem predstavljala je snažna radijacija koja vlada u jovijanskom sustavu, a koja je u više navrata gasila i resetirala sustave na letjelici. Galileo je svim kvarovima unatoč izvršio oko 70% planiranih zadataka, a nakon što je potrošio svo gorivo i nakon sedam provedenih godina u orbiti, namjerno je srušen na Jupiter.

Vanguard je letio samo jedan metar