Planine Like, Hrvatska, 1219. godina. Na povratku iz križarskog rata u rodnu Akvitaniju vitez templar Hugrin od Palliana odsjeda u samostanu svetog Stjepana u Lici. Visoko u planini i mećavama izoliran od ostatka svijeta, u samostanu životari tek nekolicina ostarjelih, izgladnjelih i pomalo tajanstvenih benediktinaca. Već prve noći Hugrin svjedoči misterioznom ubojstvu jednog od redovnika.
Dok ostali opati nedjelo pripisuju demonskom djelovanju, događaj u templaru prizivaju mučna sjećanja iz Svete Zemlje. Nakon čitavog niza neobjašnjivih ubojstava, netom pridošli Hugrin, teško ranjeni benediktinac Lucijan i samostanski prior Martin preostaju jedini preživjeli stanovnici u opatiji. Kako bi opstali, oni ubrzo shvaćaju kako im preostaje grčevita borba na život i smrt, protiv gladi, bolesti i – povrh svega – proždrljivih bića koji počinju opsjedati njihov samostan.
Upravo ste pročitali sinopsis upravo objavljenog romana ‘Zemlja vukova’, kojeg je napisao domaći autor Krešimir Čorak. Ovo je njegov prvi roman, mada je ljubiteljima spekulativne fikcije poznat već godinama. Čorak, naime, redovno i često piše kratke priče za domaće i regionalne zbirke i časopise, pri čemu se ističe originalnim idejama s elementima horora, koje vješto uklapa u naizgled običnu, dosadnu svakodnevicu. ‘Zemlja vukova’ također je horor, smješten u Liku iz 13. stoljeća. Budući da je Čorak
živio u Lici, a po struci je profesor povijesti, možemo očekivati autentičan ugođaj s pregršt detalja iz bogate povijesti tog kraja.
Zanimljiviji od samoga romana je način na koji je on uopće ugledao svjetlo dana. ‘Zemlju vukova’ objavio je Alienus, malo izdavaštvo u sklopu udruge Marsonikon iz Slavonskog Broda. U potpunosti su neprofitni, dakle sva dobit od prodaje romana ulaže se u izdavanje novih djela. Sav posao oko objave (uredništvo, lektura, prijelom) odrađeni su pro bono. ‘Zemlja vukova’ je tako uzletjela na krilima uspjeha njihovog prvog objavljenog romana ‘0,001: Novi poredak’, čije je prvo izdanje u potpunosti rasprodano. Kao što možete primijetiti, o uspjehu ‘Zemlje vukova’ ovisit će stvaranje nove karike u lancu, a to može biti i vaš roman. Za više informacija skočite na Facebook stranicu Alienusa, gdje možete kupiti ovaj roman za 60 kuna (poštarina je besplatna do kraja trećeg mjeseca!) te ujedno stupiti u kontakt s uredništvom ako imate svog asa u rukavu. U nastavku pročitajte intervju s Krešimirom Čorkom, autorom ‘Zemlje vukova’.
Intervju: Krešimir Čorak
Diplomirani povjesničar, rođen 1982. godine u Zagrebu. Poslije završene gimnazije upisuje studij jednopredmetne povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te radi kao profesor povijesti i asistent u nastavi. Sudjeluje kao vanjski suradnik u nekoliko znanstvenih projekata koji se tiču povijesti Like i Velebitskog podgorja. 2012. godine dobitnik je nagrade za najbolju kratku horor priču Glas što je ujedno njegov prvi autorski iskorak u javnosti. Priče su mu redovno objavljivane u domaćim i regionalnim žanrovskim časopisima. Živi i stvara u Zagrebu gdje uživa u dobroj literaturi, muzici, pub-kvizovima i šalici kave. ‘Zemlja Vukova’ njegov je prvi objavljeni roman.
SF Centar: Prije svega čestitke na objavljenoj knjizi, jer objaviti knjigu kod nas nije mala stvar. Ovo je povijesni horor smješten u Liku. Otkuda inspiracija za ovaj hrvatski kraj i o kojem povijesnom razdoblju govoriš u romanu?
Hvala na čestitkama! Priče koje pišem uvijek počinju nekim izmaštanim prizorom. ‘Zemlja Vukova’ je u početku bila tek sličica dvojice vitezova koji jašu kroz snijeg. Kada sam tu scenu poželio uobličiti u nešto više, dakle roman, odabir se nametnuo sam po sebi. Poslovično snjegovita Lika je prostor u kojem sam proveo najranije djetinjstvo i za kojeg me još uvijek veže duboka, pomalo romantičarska nostalgija. Likom sam se bavio i kao povjesničar. I srednji je vijek bio nekako prirodan odabir za vrijeme u koje ću smjestiti radnju svog romana. Ponekad zaboravljamo da je Lika u doba antike i srednjeg vijeka bila visoko civiliziran prostor, snažno ekonomski i kulturno razvijen. Nažalost, tragovi tog postojanja sada su debelo pod slojevima zemlje, zapušteni i neistraženi. Osjetio sam dužnost da malo zakopam u to blago, barem u beletrističkom smislu. Osim toga, mislim kako bi se mogli složiti kako su vijavicama opkoljeni obronci Velebita i mračni srednjovjekovni samostani savršena scenografija za horor.
SF Centar: O tome se ne govori jer svaki čitatelj bi trebao pronaći neke svoje odgovore, ali postoji li neka opća poruka koju si pokušao uglaviti u cijelu priču? Nešto što bi možda usmjerilo čitatelja prema tvom načinu razmišljanja?
Osnovna je ideja bila dočarati lika, veterana krvavih križarskih pohoda, koji se mora pomiriti sa svojim tragičnim iskustvom rata. Zapravo, priča je to o PTSP-u, a ima podlogu u mojim vlastitim nedaćama, traumama i konstantnim unutarnjim borbama. U načelu, ne volim pisati o stvarima koje ne poznam, tako da su likovi čvrsto ukorijenjeni u moja vlastita iskustva. Također, s vremenom su se u romanu nametnule neke univerzalne teme – borba čovjeka protiv prirode i strah od smrti, kao i one aktualne – degradacija ljudskosti, depopulacija i demografski krah jednog određenog prostora. Lika je dobar primjer toga. Nažalost, to su vječite priče, bilo da je riječ o društvu 13. stoljeća, ili onoga u kojem živimo danas. I ne vrijede samo za Liku, već za Hrvatsku i svijet uopće. Neke su ljudske autodestruktivne navike, čini se, povijesna konstanta.
SF Centar: U najavama za ‘Zemlju Vukova’, a piše i na koricama, okarakteriziran si kao pisac velikog fonda riječi, što je lijepo za čuti jer to govori o tome da puno čitaš. Što čita pisac horora smještenog u planine Like?
Kao klinac, srednjoškolac i student zaista sam puno čitao. Nažalost, u posljednje vrijeme imam toliko obveza da sve manje stižem uživati u dobroj literaturi. Zna se dogoditi da ne čitam mjesec ili dva. A onda dođe faza kada čitam po 5, 6 knjiga odjednom. Na svu sreću, sada sam ponovno u naletu. Kod kuće upravo jezdim kroz sve ‘Harry Pottere’ (s kojima se još nikada nisam uhvatio u koštac), a u gradskom prijevozu (ili gdje-god već stignem) utvrđujem Saramagov ‘Ogled o sljepoći’, naizmjence s biografijom Lemmy Kilmistera i Kazantzakisovim ‘Grkom Zorbom’.
SF Centar: Novi si autor neprofitnog izdavaštva Alienus iz Slavonskog Broda. Kako je uopće došlo do te suradnje?
Suradnja je plod sad već dugogodišnjeg prijateljevanja s momcima iz Slavonskog Broda na čiju konvenciju Marsonikon rado dolazim. Oni su već neko vrijeme pratili moj rad na knjizi, čitali je u raznim fazama nastanka, savjetovali me i usmjeravali. Kada je pred kraj prošle godine pokrenuta spomenuta izdavačka kuća i kada se pojavila opcija da roman bude objavljen u njoj, nisam nimalo dvojio. Pošto sam se već osvjedočio s kojim entuzijazmom i usredotočenošću uređuju, sastavljaju i promoviraju svoj časopis Marsonic, znao sam da ću rukopis proslijediti u prave ruke. S njihove strane roman je dobio svu potrebnu pažnju, što je danas sasvim rijetka pojava u hrvatskom izdavaštvu. Piscima su djela poput djece. A takva pažnja od ljudi iz Broda upućena prema mom djetetu neopisivo mi znače.
SF Centar: Kakva su tvoja razmišljanja oko ovakvog koncepta izdavaštva, pionirskog na našoj sceni? Znamo da se od pisanja ne može zarađivati, pogotovo u žanru fantastike. Možda se nešto s vremenom promijeni, jer pisci su „zadnja rupa na svirali“ u procesu objave knjiga. Postoji li možda druga strana medalje na kojoj eventualni pisci ne žele svu svoju financijsku dobit kolegijalno prepustiti onima koji dolaze za njima? Teško pitanje?
Ne bih rekao da je teško pitanje. Baš naprotiv. Naravno da godi kad je knjiga izdana i kad pred sobom možeš imati publiku s kojom ćeš podijeliti svoje djelo i još na tome zaraditi. Međutim, u Hrvatskoj gotovo da ne postoji književnik koji se može pohvaliti činjenicom da živi od svog pisanja, da može reći da je profesionalac. To je sudbina s kojom se, za sada, moramo pomiriti. A ako se i radi o nekoj zaradi, svote su tragikomične. Nisam stoga nimalo dvojio kada sam se upoznao s Alienusovim projektom neprofitnog izdavaštva. Dvojiti između toga da se ušićari neka mizerna svotica kroz konvencionalno izdavaštvo… Ili opcije da tvoja knjiga može stvoriti mogućnost nekom drugom autoru da bude objavljen? Mislim kako je odgovor jasan.
SF Centar: Dobro je objaviti knjigu, ali još bolje ju je prodati čitateljima i da ona zaživi kod publike. Dojma smo da dosadašnji romani fantastike u nas nisu marketinški uopće eksponirani i malo ljudi zna za autore fantastike. Što je potrebno da bi roman došao pred ljude, koji općenito sve manje i manje čitaju?
Po tom pitanju nisam baš pametan. Mislim da je to kompliciran problem koji uključuje sve dionike u procesu stvaranja književnosti. Društvo je u cjelini sve manje zainteresirano za literaturu, pa tako i onu žanrovsku. Ponekad imam osjećaj kako svi mi što smo se vezali uz književnost polagano postajemo relikt nekog davno prohujalog vremena. Knjiga sve teže opstaje u svijetu gdje je naglasak na hiperprodukciji upitne kvalitete i gdje su instant rješenja norma. Pisanje, čitanje i izdavanje u samoj svojoj srži ne mogu biti takvi. Baviti se književnošću iziskuje mnogo uloženog napora i vremena. Današnje društvo nije naklono takvom procesu. Nažalost, stvari se moraju stubokom promijeniti u svim društvenim segmentima, školstvu ponajprije. Život nije trka. Mislim kako bi svi trebali naučiti kako je dobro katkad malo usporiti. I pročitati neku dobru knjigu.
SF Centar: Što Krešimir Čorak priprema sljedeće?
Prva je priča za sljedeći Marsonic. Što ste tiče novog romana, sve sam više sklon distopiji. Baš kao kod svake priče, pred očima mi ponovno stoji izmaštani prizor: srednjovjekovni doktor za kugu nalik na antropomorfnu vranu. I liječi zaražene u lazaretima. Bio bi to roman u stilu legendarnog filma ‘Planet majmuna’. Samo što će umjesto majmuna biti – naravno – evoluirane, antropomorfne vrane.
SF Centar: Promocija knjige će se održati na konvenciji Marsonikon 2020. No, postoji li dogovor da se u tvom rodnom Zagrebu dogodi promocija prije toga?
Bez ikakve sumnje. Imam dosta širok krug poznanika i prijatelja u Zagrebu, a dobar dio njih željno je iščekivao objavljivanje ‘Zemlje Vukova’. Gotovo kao i ja. Volio bih sa svima njima proslaviti rođenje svog prvog književnog djeteta.
SF Centar: Imaš li poruku za pisce koji bi eventualno slali svoje radove Alienusu? Kakav je bio urednički dio posla, suradnja i koliko se dugo radilo na knjizi. Sve želimo znati.
Roman sam poslao na Alienusov natječaj krajem prošle godine. Svidio im se, stoga smo počeli na njemu intenzivno raditi sve do sada. Čuli smo se gotovo svakodnevno i nema dijela rukopisa kojeg zajedno nismo prošli. Besprijekorno su odradili svoj dio posla, uvelike pomogavši da knjiga postane još bolja. Dakle, uložen je golem trud na pripremi ‘Zemlje Vukova’, a takav tretman pisac u Hrvatskoj rijetko može očekivati. Mislim da bi to trebao biti i više nego dovoljan motiv piscima da šalju svoje rukopise u Alienus. Kvaliteta je uvijek prioritet, a ako želite da vaš roman dobije svu pažnju koju zaslužuje, onda je spomenuto izdavaštvo definitivno pravi izbor za vas. Ja sam presretan sa suradnjom i konačnom verzijom svog romana.
