Philip Kindred Dick – psihodelična inspiracija

Philip K. Dick rođen je 16. prosinca 1928. godine uz sestru blizanku Jane Charlotte čija je smrt dva tjedna kasnije stvorila vječitu inspiraciju ‘fantomskog blizanca’ koju je ovaj autor koristio kroz svoja djela. Riječ je o legendarnom piscu novela i kratkih priča znanstvene fantastike čiji je rad ne samo konceptualna znanost već suptilno zadiranje u tabu teme poput psihodelika, droga, korporatizma ili totalitarizma učahurenog u sustav demokracije.

Kirurški precizno uočio je veliki jaz između religije i vjere, dogme i istine, kao i između repetitivnih rituala i stvarne duhovnosti zakrabuljene duboko u ljudskoj podsvijesti. Njegova vizija stvarnosti bila je možda naoko bliska kontrakulturalnom hippie pokretu, no isto tako svojom je dubinom uz neprikosnoveni sarkazam ipak odudarala od banalnosti i plitke filozofije ‘djece cvijeća’.

Izmišljao sam svjetove u svojim djelima – čisto jer svijet u kojem živimo ne zadovoljava moje standarde, tipična je njegova misao kroz izrazito plodnu karijeru u kojoj je napisao 44 novele uz 121 kratku priču.

SF kroz vlastito iskustvo

Smatrao je da ovaj svemir možda nije stvaran, nego je samo plod nečije mašte, kao i mi koji predstavljamo njegove svjedoke i aktere – time je aspekt hologramskog postojanja izražavao kao jednu od mogućnosti ‘dekodiranja Matrice’, bliske psihodeličnim iskustvima. U pop kulturi najpoznatiji je po ekranizacijama svojih djela, a Blade Runner (Sanjaju li androidi električne ovce), Potpuno sjećanje (We Can Remember It for You Wholesale), Minority Report, Paycheck, Next (The Golden Man), Čovjek u visokom dvorcu, The Adjustment Bureau (Adjustment Team) i meni izrazito drag film genijalca Richarda Linklatera Čitač tmine (A Scanner Darkly) samo su neki od uspješnih projekata. Zanimljivo, unatoč svoj toj sili naslova Dick je živio na rubu siromaštva, a u onim rijetkim trenucima kada je dolazio do novca, isti bi dijelio sa svojom živopisnom ekipom u vlastitom hedonističkom raju.

I baš ta zbilja ono je što ga razlikuje od čitave plejade SF genijalaca – njegova fantastika bila je usko vezana uz okruženje, život i iskustvo. Droge, psihodelici i lijekovi autentična su fantazmagorijska obilježja literature koja unatoč svojoj ekscentričnosti koketira s prilično realnom alegorijom sadašnjosti, makar ta današnjica bila opisivana prije četrdeset i više godina. Njegov literarni rad može se podijeliti u dva dijela – onaj do 1971. gdine i onaj poslije.

Zašto baš ta godina? Tada se naime razveo od supruge Nancy (četvrti od pet brakova), što je bio neposredni povod za masovno korištenje amfetamina (najčešće speeda), te psihodelika u vlastitoj kući koju je pretvorio u azil za besplatne seanse uživanja u zabranjenim supstancama. Tijekom prilično nerazjašnjene veze s Kanađankom Janis počinje njegova neuravnotežena faza koja vrhunac doseže 23. ožujka 1972. kada je zabilježen pokušaj samoubojstva kalijevim bromidom, snažnim sedativom i antiepileptikom. Te tri godine nije pisao ništa i bio je rehabilitant X-Kalay programa u Kanadi. Cijelo iskustvo postaje inspiracija za već spomenuti roman A Scanner Darkly.

Sve što u tekstu možete pročitati vidio sam svojim očima, tvrdio je Dick i dodao da je problem nastao rastavom i socijalizacijom s velikim brojem uličara u prevelikoj kući. Zbog amfetamina bio sam u stanju napisati do 68 stranica dnevno, čuvena je autorova izjava koja dočarava kreativni deterministički kaos u kojem je živio. Jedan raniji roman magazin Rolling Stone proglasio je bezvremenskim LSD klasikom. Riječ je o Tri stigmate Palmera Eldritcha, a kuriozitet je što je Dick bez dlake na jeziku ustvrdio da do te 1965. još nije niti probao psihoaktivne supstance. Ono što dvije novele povezuje egzotične su droge zvane Chew-Z i Substance-D – autor je kasnije naveo kako je najzapaženije opise psihoefekta pisao isključivo proučavajući tuđa iskustva s psihodelicima dok je vlastita čuvao za sebe: Pobogu, pa ne možete pisati dok ste na Acidu. Doduše, napisao sam jednu stranicu na tripu i pisao sam je na kombinaciji latinskog i sanskrta – nema tržišta za takva štiva. Stranica ni ne spada u moja objavljena djela. Čak sam i Martian Time-Slip radio znatno ranije prije prvog LSD iskustva.

Apstinencija i ulazak u mainstream

Nisam se baš svakog jutra budio i gutao Acid. Nekoć bih mislio da su takvi eksperimenti služili za otkriće prave stvarnosti ponad ovih iluzija, no danas vidim kako sam samo ulazio u vizije iz kojih sam promptno poželio pobjeći – činile su se iluzorne kao i sve ostalo. Analiza njegovog rada govori da je psihodelike i amfetamine izuzetno hvalio dok je bio u kreativnoj fazi. No, nakon životnog brodoloma i rehabilitacije prilično je oštro razmatrao tematiku, a neki kritičari smatraju kako je nakon 1974. godine postao ono što je ranije bjesomučno izbjegavao – dio društva i stvarnosti koju je nastojao razotkriti kao iluziju.

Efekt zvani Flashback ga je užasavao do te mjere da je godinama nakon prestanka uzimanja LSD-a govorio kako je ultimativni horor činjenica da kad se skinete s halucinogena i vratite u stvarni svijet uvijek postoji mogućnost pojave monstruoznog objekta iz onog svijeta zbog kojeg biste shvatili da ste i dalje zarobljeni. Dok je Palmer Eldritch nastao u fascinaciji svijetom psihodelije, Bob Arctor je posljednji vapaj psihotičnog ovisnika k možebitnim ljubiteljima njegovih ranijih djela. Acid nije direktno napisao taj roman niti je utjecao na tako intenzivan način.

Postoji i razmišljanje da je doba dekadencije naprasno prekinuo tim velikim posrtajem i da je odjednom uvidio kako je postao globalno poznati autor bez prebijenog centa u džepu. Na taj način nastojao se ograditi od ogromnih kritika čuvara društvenog morala, a opet je stajao iza svog rada i iskustva. Njegov široki fandom zvani Dickheads dolazio je ponajviše iz europskih zemalja gdje hippie pokret nije narastao u toj mjeri kao u SAD-u, pa je samim time fascinacija psihoaktivnim supstancama dosezala razinu kulta.

Desetak godina ranije, početkom šezdesetih, takav status imao je u svojoj matičnoj Kaliforniji gdje je postao ‘kontrakulturalni guru’ – ovisnik o speedu, a kasnije meskalinu i PCP-u. Kritika njegov opus naziva spektakularnim i raznolikim pogledom na pravu prirodu stvarnosti. I to sve je Dicka držalo u kreativnom momentu do te famozne 1971. godine, kada mu osim rastave netko provaljuje u kuću i krade jedan dio osobnih stvari i napisanog sadržaja. Drugi pogled na njegov odmak od psihodelije uključuje novonastalu paranoju – Dick je i ranije koketirao s teorijama zavjere, no ovaj put otvoreno proziva desničarske religijske ekstremiste, CIA-u i tajnu službu, pa čak i Richarda Nixona za provalu. Tako bi takav strah mogao uzrokovati i kasniju relativizaciju svojih inspiracija i životnih navika kao nečega vrlo negativnog i nepreporučljivog.

Halucinacije i zbližavanje s religijom

Iako se ograđuje od Arctora u nekom najintimnijem spektru, ne čudi da se ovaj akter paralelno bavi infiltracijom i državnom službom – pravi identitet se rasipa na više slojeva, baš kao i Dickov, te iza svega stoji ‘zlouporaba psihoaktivnih supstanci’ dok Dick duboko u sebi smatra kako je u pitanju hipnoza ili kontrola uma od strane dijabolične Vlade. I onda se događa ključan događaj u njegovom životu, ništa manje bizaran od ranijih. 20. veljače 1974. dan je prekretnice kada u jeku djelovanja sedativa nakon vađenja zuba kultni ekscentrik doživljava viziju crnokose djevojke koja oko vrata nosi poznati simbol vesica piscis.

Sunce se odbija o taj znamen ranih kršćana i pretvara se u ‘roznu zraku’ koja ga je momentalno očarala u tolikoj mjeri da je počeo doživljavati proročanske vizije među kojima je bila i bolest njegovog tek rođenog sina. Dick počinje razbijati stvarnost na ‘geometrijske forme’, živi trijeznu psihodeliju i javno govori kako paralelno živi u dvije različite povijesne ere – kao Philip K. Dick i Thomas, kršćanin progonjen od strane Rimljana tijekom prvog stoljeća. Obuzeo ga je duh proroka Ilije koji mu je Duha Svetoga imenovao kao Valis. Dick tako postaje praktični vjernik i psihodelike počinje stigmatizirati zbog dogmatske religijske osude. S druge strane, kontrakulturalni pokret simbolike buja pod fuzijom mistike, religije i psihodelije, najčešće kroz meskalin i pejotl.

Opsjednutost Valisom počinje romanom Radio Free Albemuth, a nastavlja se trilogijom VALIS koja započinje istoimenim romanom, prolongira se s The Divine Invasion, a završava nedovršenom novelom The Owl in Daylight. Glavni junak Horselover Fat je bivši ovisnik i luđak koji upoznaje Boga. Ova djela dovode ga u simboličku domenu koju je ranije filmski pokrenuo Alejandro Jodorowsky i vidi se veliki utjecaj gnosticizma, Junga i Freuda, apokrifnih evanđelja, budizma, Sokrata, Goethea i Wagnera dok priča govori i o ‘Sirius poveznici’ – navodnom vanzemaljskom kanaliziranju iz dubokog svemira koji je nešto kasnije poslužio kao okosnica izgradnje New Age pokreta. U nastavcima novele u priču ulaze Yah i Belial kao arhetipi dobra i zla, lucidni snovi, paralelni svemiri, vanzemaljski šamanizam… I tko nakon svega nabrojanog doista vjeruje da je Dick preko noći jednostavno prestao koristiti psihodelične supstance i iste javno osudio?

Novela The Transmigration of Timothy Archer došla je i korak dalje pa je u igru ubacio i reinkarnaciju, ciklus života, čudotvorna izlječenja, izgubljene magijske spise, astrologiju, shizofreniju i velikog filozofa Allana Wattsa. Naziv ‘Jahve’ rezervirao je za drevni vanzemaljski satelit koji je ‘čuvao’ drevne židove, te da je iluziju proteklog vremena stvorio ‘kralj iluzija Satan’. Prilično bizarno zvuči činjenica da je unatoč ovom potpunom zaokretu u razmišljanju pri kraju karijere bio daleko cjenjeniji i prihvaćeniji u društvu nego u vrijeme kada je otvoreno proklamirao rekreativno drogiranje. S obzirom na širinu njegovog intelekta – taj zaokret je sasvim moguće bio posve insceniran i promišljen.

Smrt i naslijeđe

U posljednjem intervjuu tako djeluje daleko lucidnije nego ikada prije iako su njegove tvrdnje u potpunosti nadmašile bilo koji segment dotadašnjeg stvaralaštva. Transcendentalnu teoriju voditelj intervjua uspio je okrenuti k možda i ponajboljem filmu svih vremena. VALIS je eksperimentalni SF. Timothy Archer pak niti nije SF. Androidi i električne ovce posebno su ga smetale. Nisam htio napraviti jeftinu novelizaciju Blade Runnera jer bi me to artistički uništilo unatoč doživotnim financijskim blagodatima – agent ne razumije da ću živjeti daleko duže … Ridley Scott je vizualni umjetnik, ne i narativni. Nakon što je vizualac objavio film, Dick je ostao zapanjen specijalnim efektima i vizijom svoje novele – razvoj likova nije mu do kraja sjeo, ali je film pohvalio kao opravdanost svog životnog djela. Time kao da je naslutio da će svega četiri mjeseca od premijere doživjeti dvostruki moždani udar od kojeg se nije uspio oporaviti te je iskopčan s aparata 2. ožujka 1982.

Umro je upravo na način kako je i živio, tvrdoglavo i svojeglavo kada je nakon navedenog intervjua odbio hitan odlazak u bolnicu zbog gubitka vida. Veliki genij ugasio se u 53. godini života i njegov otac je doživjevši ono što niti jedan roditelj ne bi iskusiti smio ispoštovao njegovu vječitu želju – pepeo je zakopao u grob pored fantomske životne suputnice i najbolje prijateljice – sestre blizanke Jane. Čovjek koji je iza sebe ostavio novelu Ubik kao jednu od sto ponajboljih novela napisanih na engleskom jeziku u 20. stoljeću svojim preranim odlaskom potpuno je šokirao SF kolege i fandom – godinu nakon smrti osnovana je Philip K. Dick Award koja je i danas jedna od najčuvenijih nagrada u žanrovskom svijetu.

Mnogi današnji velikani Dicka smatraju svojim uzorom – Ursula K. Le Guin, David Lynch, braća Wachowski, David Cronenberg – dok su i maestralni filmski uradci nastali na njegovom nasljeđu: Vječiti sjaj nepobjedivog uma, Trumanov Show, Gattaca, 12 majmuna, Mulholland Drive, Klub boraca, Pi, Donnie Darko, Memento, Inception i brojni drugi.

Iza sebe nije ostavio vojsku velikih prijatelja, ali je riječi hvale nosio za kolegu Heinleina – riječi koje eksplicitno pokazuju način života kojim je živio: Kada sam bio jako bolestan, Heinlein mi je ponudio pomoć, bilo kakvu – iako se nikad nismo ni upoznali. Zvao me je da me razveseli i vidi kako sam. Kupio mi je električnu pisaću mašinu, Bog ga blagoslovio! Kada nisam imao novca, posudio mi je – do beskraja zahvaljujem njemu i supruzi, posvetio sam im i knjigu.

Iako je za mnoge bio čudak i osobenjak, nikada se nije prodao za holivudski novac, a ono što je imao podijelio je svima oko sebe. Dickov vječiti interes bila su izmijenjena stanja svijesti – od psihodelije do kliničkih dijagnoza poput shizofrenije (Martian Time-Slip) ili manije (Clans of the Alphane Moon).

Na taj način imao je jedinstven pogled k uporabi droge koju je prezentirao kao bijeg od društvenih normi, no isto tako i prilično primamljivu ovisnost. Kada sve rezimiramo, dobivamo zanimljivu usporedbu – Ono što je Aldous Huxley za psihodeliju, Julian Huxley za kiberdeliju, George Orwell za Novi svjetski poredak, Philip K. Dick je za konceptualnu sociologiju i društveni inženjering.

Psihodelična inspiracija služila mu je kao medij kroz koji je shvaćao dubinu čovjeka i čovječanstva u cjelini, sve ono što čini interijer i eksterijer, te je shvaćao kako je naša stvarnost samo jedna od mnogih, s velikim upitnikom na to je li stvarnost uopće toliko stvarna i ovisi li njezina realnost jedino o našoj percepciji iste. Philip K. Dick je napravio nevjerojatne stvari za žanr, za psihodeliju, za kontrakulturu i za književnost. No njegovo najvažnije naslijeđe je to da nas nije indoktrinirao, već nas je učio kako kritizirati, razmišljati i promišljati, od društva, politike, pa do filozofije i znanosti. Jedina dogma za njega bila je i ostala kreativnost.

Philip K. Dick (16.12.1928., Chicago – 2.3.1982, Santa Ana)