Prva stvar koju sam pomnije promotrio držeći u rukama novi Sirius B bila je naslovnica. Sirius B i inače ima vrlo dobre naslovnice, no ovu sam gledao s malo više koncentracije no inače: prvi puta ondje se našla domaća crtačica, Kristina Bilota aka Toxicpanda.
Moram reći da mi je ovaj broj bio pravi gušt čitati: dobre, jake priče poslije kojih se zapitam “zašto ja ne znam tako pisati?”.
Napravljeni su od mesa (Terry Bison) pogled je iz druge perspektive na našu civilizaciju. Od zore čovječanstva gledamo sami sebe kao centar svemira i dan-danas, silnim znanstvenim dostignućima unatoč, takvo se poimanje nije promijenilo. Eno NASA i ostale svemirske agencije žustro traže druge oblike života po svemiru, češljajući zvijezde Hubbleom i Keplerom i osluškujući radio-signale mrežom prijemnika rasprostrtih gotovo po cijelom globusu. Traže nešto slično nama samima, u sličnim frekvencijama i istovjetnim gradivnim blokovima. No svemir je čudno mjesto i u njemu su stvari najčešće potpuno drugačije od onog što očekujemo.
Siva krila (Karl Bunker) izvrstan je podsjetnik kako za odličan SF ne moraš imati diplomu iz fizike. Jako dobro ispričana priča u kojoj su u središtu ljudi. Brza i jasna, ostavlja za sobom pitanja koja traže teške odgovore.
Enola (Alastair Reynolds) priča je s najzanimljivijom premisom u zbirci. Pratimo djevojku koja je jedna od rijetkih predstavnika ljudskog roda nakon nuklearnog rata. Ona kroz snove polako odmata klupko svoje prošlosti i na neobičan način saznaje ulogu strojeva u bespoštednom ratu. Dobra priča, kojoj je minus nedovoljno razrađen glavni lik: čini se da je Reynolds više vodio brigu o igri riječima (Enola je anagram za Alone).
Ugodno me iznenadio Sklapajući Peking (Hao Jingfang): nisam često u prilici čitati, hm, egzotične autore? Izvrsna pripovijest o Pekingu budućnosti, gdje je populacijski bum natjerao gradsku administraciju na neka zaista inovativna rješenja tog problema. Da ne ostane sve na tehnikalijama pobrinuo se glavni lik, vodeći nas kroz svaki od Prostora i upoznavajući nas s fizički odvojenim klasama, od kojih je najnižoj onemogućen ne samo pristojan život, nego i danje svjetlo.
Pogon (James S. A. Corey) također je vrlo dobra priča i dolazi od dobro znanog autorskog dvojca. Nisam čitao (još) The Expanse kojem Pogon pripada, tako da nemam uvida u cjelokupnu sliku. Bazirajući mišljenje samo na ovoj priči, mogu reći kako me je snažno podsjetila na Heinleinov roman Luna je okrutna ljubavnica. Ne toliko samom radnjom – pobuna kažnjeničke kolonije i rad na poboljšanju rada motora svemirskog broda nisu baš bliske teme – koliko opisom krajolika, točnije podzemnih tunela i jama u kojima kolonisti na Marsu žive te političkim previranjima na relaciji Zemlja-Mars.
Na ovom mjestu Sirius B polako pada kvalitetom sadržaja. Republika Južnog Križa (Valerij Brjusov) predstavnik je politike časopisa kojom čitatelje upoznaje sa starim majstorima žanra. Ova je priča objavljena prije više od stotinu godina i to se vidi već nakon nekoliko rečenica. Teško je, jako teško naći nešto tako staro, a da u njemu još ima baruta. Pročitao sam je jer je tu: u svakom drugom slučaju zaobišao bih je.
Ticalo s Mura (Miha Remec) također nije najreprezentativniji izdanak. Imao sam dojam da je priču napisao kakav srednjoškolac: naivna i predvidiva, više pristaje u kakav pulp časopis iz sredine prošlog stoljeća.
Iz spomenutog pak razdoblja dolazi Momak koji je oženio Maxillovu malu (Ward Moore) i moram reći kako priča djeluje puno svježije od prethodne, koja je za više od tri desetljeća mlađa. Na jednu farmu u američkoj zabiti pristiže neobičan stranac, kojeg primaju u kuću bez puno pitanja. Ovaj ne zna pričati ili to čini na nekom stranom, nerazumljivom jeziku i isprva izaziva podsmijeh svojom pojavom. A tada počinje mijenjati farmu, njene stanovnike i cijelo susjedstvo.
Ova je pitka, jednostavna priča o prvom kontaktu napisana dok su sjećanja na Drugi svjetski rat bila još relativno svježa, a Hladni rat u punom jeku. Stoga je zanimljivo sresti i pročitati mišljenje koje se vjerojatno duboko razlikovalo od većine stanovništva ondašnje Amerike, trenirane za skrivanje ispod stolova kad se pojavi gljiva na horizontu i uplašene Sputnjicima koji su tih dana putovali iznad njihovih glava.
Broj se tradicionalno zatvara minijaturom, a ovog puta to je Princ (Toni Juričić). Moram priznati kako sam u par navrata pokušao napisati nešto u tim okvirima – ne ide. Kako god okrenem, sve završi na barem tri kartice.
