Aktualni Sirius B pročitao sam za dva dana. Nakon urednikove kolumne naletio sam na nekoliko jako, jako dobrih priča koje su me tjerale da slobodno vrijeme posvetim isključivo njima.
Otvaranje je povjereno Evi Ullerud, spisateljici koja je osvojila drugo mjesto na ovogodišnjem švedskom natječaju za najbolju neobjavljenu priču. Ona, kako je ime ove nagrađene priče, govori o neobičnoj djevojčici koju njena okolina ne shvaća pretjerano ozbiljno. Djevojčica je, naime, prilično trapava. Smotana. Događaju joj se čudne nezgode, iz kojih izlazi s brojnim modricama i ogrebotinama. No ova djevojčica nije samo nespretna nego i nesretna, jer postoji razlog, ozbiljan razlog zašto joj se događaju čudne stvari.
Švede prije svega poznamo po krimićima: Larsson, Nesbø, Sjöwall i Wahlöö imena su koja odzvanjaju; sad smo dobili priliku iskusiti i nešto s njihova horor repertoara. Kao što rekoh, riječ je o nagrađenoj priči, no meni je Ona, pohvalama unatoč, najslabija u ovom broju. Možda zato što sam već pročitao nešto slično ili možda zato što sam već u uvodu naslutio kraj, svejedno; ovaj Sirius B ima puno jačih aduta.
Pričom Prolaznost Zemlje časopis naglo kreće uzbrdo i taj će trend zadržati do kraja. Michael Swanwick poigrao se idejom prvog kontakta koji nam na prag dovodi vrstu nimalo nalik našoj. Golemi, crvoliki vanzemaljci stradali su prilikom rušenja njihova broda u Tihi ocean, pri čemu je jedan od stradalih završio na autopsiji kod patologa. Priča koja je počela kao rasvjetljavanje alienskog organizma ubrzo se pretvara u skokove kroz sjećanja, tražeći od čitatelja da se uključi u zbivanja i sam donese zaključke. Izvrsna, pametna i brza priča, s krajem koji vas ostavlja u nedoumici i tjera na razmišljanje.
U sličnom ritmu piše Ed Barol, predstavljajući svijet koji je došao do svoga kraja. Bijela promenada vodi nas u civilizaciju koja očajnički želi preživjeti, a pri tom ne čini ništa da bi želju sprovela u djelo. Napola anarhično društvo drži se za slamku spasa koja je stigla iz budućnosti, pa na račun buduće dobiti i dalje nemilice troši resurse i ono malo ljudskosti što je preostalo.
Lijepo je naići na domaću priču u stranoj konkurenciji, a koja kvalitetom nimalo ne zaostaje za razvikanim kolegama preko grane (Swanwick ima čitavu paletu Hugoa i Nebula i inih žanrovskih điđa). Barol je u postapokalipsu lijepo upakovao kritiku konzumerizma i ljudske prirode, potvrđujući onu Hobbesovu Homo homini lupus est.
Ukoliko ste čitali, odnosno gledali Expanse Jamesa S. A. Coreya, onda znate tko je krvnik s postaje Anderson. Spomenuti autorski dvojac tu i tamo proširi taj svemir odgovarajućom pričom, a one pak završe u Siriusu B (Pogon, Sirius B br. 20). Notorni Fred Johnson, ubojica kolonista i rudara koji su samo tražili bolje životne uvjete dolazi u samo srce Pojasa, postaju Ceres. Svi znaju tko je on; svi od njega zaziru. Ipak, neka pitanja moraju biti postavljena i Fred će uskoro dobiti društvo željno odgovora.
I sada dolazimo do Nunc Dimitts, najbolje priče u ovom broju. Autorica je Tanith Lee, ugledna britanska spisateljica, koja je tijekom svog dugogodišnjeg rada dobila niz prestižnih nagrada.
Stari, umorni sluga na kraju je svog puta. Njegova gospodarica iz drevne loze vampira zaslužuje nekog tko će nastaviti brinuti o njoj, stoga će sluga svoje posljednje dane provesti u traženju adekvatne zamjene za sebe sama.
Nominalno horor, Nunc Dimitts tek se može svrstati na rub te kategorije. Ovo je prije priča o odanosti, boli i ljubavi, koju vam najtoplije preporučam.
Sirius B iz dubina prošlosti donosi Neobičan osjet, priču Hala Clementa napisanu davne 1945. godine. Vremešnosti unatoč, riječ je o iznenađujuće dobroj priči – ukoliko zanemarimo neke neizbježne anakronizme, dakako – gdje ćete naći vrlo zanimljive ideje, poprilično napredne za doba iz kojeg potječe.
Sve ovo gore navedeno još jednom je pretresao Zdeslav Benzon u svojoj kolumni, uz svu silu drugih informacija. Istaknuo bih crtice vezane za SF glazbu, što me potaklo da pročačkam Youtube u potrazi za istima.
Ovaj broj sam nahvalio, jer zaista je jako dobar. Ipak, Sirius B se zatvara na isti način kako je i počeo: slabom pričom. Oruđe poslano od Boga ne pruža niti približnu kvalitetu kakva se protegla kroz prethodne stranice. Dobru minijaturu teško je napisati i u Siriusu B ima ih više loših no dobrih (od ovih potonjih na pamet mi pada Kasna večera iz broja 7). Minijatura Rive Zmajoki to, nažalost, nije.
