Većina vas vjerojatno se sjeća one apsolutno ogavne posljednje epizode posljednjeg Star Trek serijala. “Enterprise” ne samo što je “likvidiran” prije svog vremena, nego nikad nije imao priliku dobiti finale kakvo zaslužuje. Tog kobnog svibnja 2005. Trekiji širom svijeta ostali su razočarani i ljuti, kao da ukidanje, tj. televizijska smrt Star Treka, nije bila dovoljna. Velikim dijelom zbog toga, spisateljski dvojac Andy Mangels / Michael A. Martin poslužio nam je knjigu koja ispravlja mnoge nepravde. (Spoilera ima ko’ u priči – upozoreni ste!)
Ah, ta nostalgija…
Teče već treća godina otkako je potraga za “konačnom granicom” napustila tv-ekrane. Istina, “Zvjezdane staze” još uvijek žive u neuglednim repriznim terminima tv-postaja širom svijeta (naših također), no činjenica je da je svibanj 2005. označio kraj jednog nevjerojatnog razdoblja dugog punih osamnaest godina. Razdoblja u kojem su kapetani i kapetanice, prvi časnici, strojari i doktorice bacali čitave armije benignih geekova u potpuni delirij, ili ih pak činili bijesnima do pakla i natrag, pa tako još par puta.
Prije Enterprisea – “Enterprise”
Priču o prvom zemaljskom Warp-V svemirskom brodu poklonici SF-a zasigurno dobro znaju. Slavni dvojac; Rick Berman / Brannon Braga (kojemu se kasnije pridružio “spasitelj” Manny Cotto) kroz niz ponekad spektakularnih, a ponekad u najgorem slučaju solidnih epizoda predstavio nam je svojeglavog kapetana, čudnovatog alienskog doktora, jednu briljantnu komunikacijsku časnicu, uglađenog šefa osiguranja, šarmantnog južnjačkog zapovjednika strojarnice, jednu posrnulu Vulkanku i jednog pokaznog Afroamerikanca za kormilom (koji po sistemu “vozi i šuti” nije imao previše teksta za izgovoriti).
Nakon dvije solidne sezone, već spomenuti Manny Cotto pridružio se (ne)slavnom dvojcu i pomogao im da ponovno uhvate (kako se činilo) izgubljeni “mojo.”
Sezona br. 3 bila je sjajna, i to malo tko može osporiti. Prožeta mračnom atmosferom, emocionalnim pričama, osobnim tragedijama i brojnim (olakšavajućim) trenucima prijateljstva i intimnosti, no kriminalno potcijenjena, prvenstveno od strane vlastite produkcijske kuće. Serija je ipak dogurala do četvrte sezone, za koju su čak i optimističniji gledatelji znali da će biti posljednja. Djelom baš i zbog toga, Cotto je u njoj “Enterprise” vratio izvornim “Star Trek” korijenima.
U dvadeset i jednoj epizodi pod Cottovom palicom, brod slavnog imena odveo nas je do nekih od najslavnijih lokacija iz Trek – univerzuma; u famozni San Francisco, glavni grad ujedinjenog čovječanstva, na legendarni planet Vulkan sa svojim pustinjama, jezerima lave i mističnim pećinama, ledenu Andoriju i njene spektakularne podzemne gradove itd, da bi se sve na kraju vratilo gdje je i počelo – na Zemlju. Sezona za pamćenje, i dostojan oproštaj od voljene franšize i naravno – voljenih likova. Barem se tako činilo, do te famozne 22. epizode.
And now the good stuff :
“THESE ARE THE VOYAGES” iliti “Pljuni Trekiju u lice”
(Alternativni podnaslov bio bi “Daj Trekiju gov** i nazovi ga čestitkom za Valentinovo”)
“Valentine for the fans” – tako su svoju finalnu epizodu “Enterprisea”, nostalgično nazvanu “These Are The Voyages” opisali Berman i Braga prije nego što je ista premijerno prikazana na malim ekranima. Ono što je tada servirano vjernim poklonicima koji su posljednja četiri desetljeća održavali Zvjezdane staze u kolektivnoj svijesti svih ostalih gledatelja, moglo bi se opisati kao 45 minuta čistog, u potpunosti degutantnog (eh, kulturno rečeno) – izmeta. Da tu nešto neće štimat’ postalo je jasno kad je (podosta prije prikazivanja) Jolene Blalock (T’Pol) finalnu epizodu nazvala “odvratnom.” Sve je to još dodatno zapaprio sam Manny Cotto rekavši kako je bijesan na Ricka i Brannona zbog “onog što su učinili.”
A što su to Rick i Brannon toliko loše učinili da su među fanovima izazvali kolektivno gnušanje kakvo se jednostavno ne pamti? Što je to stvarno bilo toliko loše da su se dvije godine kasnije dva SF autora osjetila dužnima napisati jednu od najdužih utješnih priča ikad ispričanih? “The good that men do” Andy Mangelsa i Michaela A. Martina može se shvatiti i kao isprika, knjiga koja napokon vraća na mjesto neke stvari koje nikada nisu smjele biti pomaknute. Iako se načelno “Star Trek” knjige ne smatraju canonom, one su, kako je netko rekao “stvarne onoliko koliko čitatelj to želi.” S tim u vidu, Mangels i Martin nude nam alternativnu priču, tj. prezentiraju nam ono “što se stvarno dogodilo.”
And now the REALLY good stuff:
“THE GOOD THAT MEN DO” iliti “Pljuni Bermanu i Bragi u lice”
Za mnoge fanove “Enterprise” je završio predzadnjom epizodom (“Terra Prime”) u kojoj kapetan Archer i ekipa spase buduću “Koaliciju Planeta” od ksenofobičnog pokreta koji se zalaže za izolaciju Zemlje i protjerivanje svih izvanzemaljaca iz Sunčeva sustava. Kako bi što učinkovitije pokazali kako Zemljanima nije mjesto da se “miješaju” s drugim rasama, kloniranjem su stvorili djevojčicu vulkansko – ljudskog porijekla, koristivši DNA Charlesa “Tripa” Tuckera, i Vulkanke T’Pol. Zbog namjerne genetske greške djevojčica umire, ostavivši nesuđene roditelje u očaju. Posljednji kadrovi ove epizode dali bi se svrstati među najemocionalnije trenutke Zvjezdanih staza uopće.
Šest godina nakon ovih događaja, gore propisno popljuvana epizoda priča nam priču o Willu Rikeru koji igra holo-igricu sa Enterprise-ovm likovima, koji se uglavnom ponašaju kao kakvi debili, ne previše zainteresirani za svari koje se oko njih zbivaju. U jednom trenutku nekakvi banditi provaljuju na Enterprise (na koji očito može bilo tko upast kad kod to poželi), i u nekoj čudnoj manifestaciji suicidalnog nagona Trip Tucker žrtvuje svoj život kako bi spasio kapetana na sasvim bezvezan način. Par minuta kasnije, svi se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, na ceremoniji osnivanja Federacije Travis, Malcolm i Hoshi žale se kako su dobili loša sjedeća mjesta, a Tripa se više nitko ni ne sjeća…
“The Good That Men Do” funkcionira na sličnom principu kao “These Are The Voyages,” ali priča priču na sasvim drugačiji način. Umijesto Rikera i Troi, kroz “povijesne” događaje nas vode DS9 heroji; Jake Sisko i njegov najbolji prijatelj, Ferengi Nog.
Na početku priče smještene u rano XXV. stoljeće već vremešni Nog posjećuje svog starog prijatelja u njegovom domu u Luisianni, te mu donosi nedavno otpečaćene holografske zapise, koji su do tada bili klasificirani kao strogo povjerljivi, a prepričavaju stvarnu sudbinu Charlesa Anthonija Tuckera III.
Zapisi nam otkrivaju kako se većina događaja smještenih u 2161. godinu zapravo zbilo 2155. u vrijeme potpisivanja prvog koalicijskog sporazuma između pet planeta čiji će savez kasnije prerasti u Federaciju. Nakon uvodnih dijaloga između starih znanaca sa DS9-a, knjiga nas prebacuje u XXII. stoljeće i vodi nas daleko iza buduće “Neutralne Zone”, na koloniju Romulanskog Carstva gdje naši dobri stari negativci vrše pokuse na prototipu Warp-7 pogona, čije bi dovršavanje Romulancima donijelo enormnu stratešku prednost pred praktički svim potencijalnim neprijateljima Carstva, prvenstveno pred Koalicijom pet planeta. Na čelu Warp-7 projekta je doktor Ehrehin, briljantni znanstvenik u poznim godinama, čiji Warp eksperiment završava katastrofom koju preživljava jedino on i još poneki član njegova tima.
U međuvremenu, osramoćeni admiral Valdore, koji čeka pogubljenje, iznenađujuće dobiva drugu priliku, te biva vraćen na dužnost i ponovno pokreće projekt korištenja telepatski upravljanih ratnih brodova. U namjeri da nabavi pilote za te brodove, Valdore unajmljuje Orionce koji dolaze na Andoriju i otimaju veću skupinu telepatskih albino Andorijanaca – Aenara. Sve se to zbiva pred očima dobro nam znanog Shrana, koji potom odlazi kod Kapetana Archera na Enterprise po pomoć.
Nakon što Archer ne uspijeva dobiti službeno dopuštenje od admirala Gardnera za potjeru jer dokaza da iza otmice Aenara stoje Romulanci zapravo nema, Tucker, vidno uznemiren admiralovim nerazumijevanjem romulanske prijetnje, ali i još duboko potresen smrću kćeri Elizabeth, odlučuje, uz pomoć Archera, Dr. Phloxa i Malcolma inscenirati vlastitu smrt i postati agent u službi tajnovitog Odjela 31. Nakon što to učini, Trip (kirurški izmjenjen da izgleda kao Romulanac) odlazi duboko u romulanski dio svemira s misijom da sabotira njihov Warp-7 program.
Namjera da se poništi tragikomičan efekt prouzročen ruglom zvanim “These Are The Voyages,” očit je od samog početka. Naravno, događaj iz neslavne epizode koji je fanove nedvojbeno najviše pogodio je smrt Tripa Tuckera, vjerojatno najpopularnijeg člana Archerove posade. Tripova pogibija ne samo da je bila nespretno izvedena, već je u epizodi izostala bilo kakva emocionalna reakcija Tripovih kolega. Gledajući unazad u prijašnje Star Trek serije, smrt važnijih likova (Spock, Tasha Yar, Jadzia Dax, Data) uvijek je bila emocionalni vrhunac epizode / filma, dok je Tripova smrt prikazana kao nešto usputno, pri čemu je sam Tripov lik istrivijaliziran do banalnosti. Ne samo da ga je njegov najbolji prijatelj Malcolm okarakterizirao kao “seljačinu,” nego nam je uz to preko Hoshi servirana apsurdna priča kako je Trip zapravo samouki strojar koji nikad nije pohađao višu školu, nego je o Warp pogonima učio na brodovima. Jer stručnjak za warp polja, energetske krivulje itd. je u srži zapravo najobičniji mehaničar (u ovom trenutku, slabije informirani gledatelj zapitao bi se jesu li scenaristi ikad prije uopće gledali Zvjezdane staze, a kamo li radili na njima godinama).
Mangels i Martin u ovoj Knjizi relativno vješto kombiniraju i prilagođavaju prizore i dijaloge iz finalne epizode, i to na način da isti čak dobivaju i smisao. Gotovo indiferentno ponašanje Archera i Reeda naspram Tripove pogibije u ovoj se knjizi primjerice lako da objasniti činjenicom da oni ionako znaju da Trip nije mrtav.
Jedan od najzanimljivijih aspekata knjige, način je na koji se autori izruguju Bermanu i Bragi. Neću tvrditi da je namjerno, ali činjenice svakako na to ukazuju. Između ostalog, vrijedi izdvojiti komentar Jakea Siska u vezi Tripove pogibije – ako sve to nije lažirano, tada kapetan Archer ispada potpuno nespreman, a brodsko osiguranje ispada potpuno komično.
Još jedna, prilično bitna tema koje se autori dodiruju u knjizi je nikad u potpunosti zaključen odnos između Tripa i T’Pol, romansa koja se, počevši polovicom treće sezone, rastegla tijekom cijele četvrte, te dodatno zakomplicirala i nikad nije dočekala zadovoljavajući rasplet. Njihovo prvo pojavljivanje u knjizi odvija se na Vulkanu, za vrijeme sprovoda malene Elizabeth u utočištu T’Karath. Prizor je to izrazito nabijen emocijama, čak i pretjerano, jer na kraju krajeva, postavlja se pitanje do koje se mjere dvoje ljudi može vezati za dijete koje praktički i nije njihovo, već je samo klonirano pomoću njihove DNA. Trip i T’Pol proveli su sa djevojčicom izrazito malo vremena, pre malo da bi njena smrt prouzročila baš toliko boli. Ovo je naravno gledano iz ljudskog kuta pa se odnosi na Tripa. T’Pol je Vulkanka, a oni na te stvari valjda drugačije gledaju.
Nakon sprovoda, njihova romantična veza naizgled je završena, no pažljiviji gledatelji znaju da T’Pol i Trip dijele telepatsku povezanost (inače tipičnu za vulkanske parove, nešto što su Berman i Braga potpuno zanemarili), nastalu kao rezultat njihove emocionalne i fizičke intimnosti. Ta veze će kasnije dobiti još više na težini, a što se trekijevskih “šipera” tiče, pa samo ću reći da oni za sad mogu odahnuti. Romantična komponenta i te kako je prisutna u knjizi, nije prenaglašena, već je ima taman onoliko koliko je u Zvjezdanim stazama i treba biti.
“The Good That Men Do” zasigurno nije književno remek djelo, baš kao ni većina ostalih Star Trek romana, ali ovaj je u mnogočemu uspješan. Uspijeva barem donekle isprati gorčinu uzrokovanu finalnom epizodom, uspijeva kao akcijska priča, a uspijeva i u znanstveno – fantastičnom smislu.
Lijepo je vidjeti da je Enterprise još uvijek prisutan, makar i u pisanom obliku. Mangels i Martin pokazali su kako potpuno shvaćaju likove o kojima pišu, pa preostaje samo preporuka ove knjige svakome tko voli lagano i zabavno štivo.
