Ono što smo svi uvijek voljeli u Zvjezdanim stazama (a oko toga će se složiti većina trekija i običnih gledatelja) uvijek je bila izražena istraživačka atmosfera, znatiželja koju smo zadovoljavali gledajući kako posade famoznih zvjezdanih brodova idu tamo gdje još nitko nije išao, tj. točnije tamo gdje mi još uvijek ne možemo ići. I to je, što se jedne serije tiče, funkcioniralo izvrsno, no kada se radi o filmovima, oni ipak moraju predstavljati nešto više, biti malo drugačiji. Logično je stoga da je najzabavniji i najbolji onaj film koji je istovremeno i najoriginalniji, a Putovanje kući je upravo to.
Ptica grabljivica se obračunava s drugom vrstom grabežljivacaZvjezdane staze 4: Putovanje kući počinje tamo gdje je Potraga za Spockom završila (ali tu, srećom, prestaje svaka sličnost sa prethodnim filmom). Posada Enterprisea nalazi se na Vulkanu gdje… Pogledajte prethodni film sami, da ne pretjerujem s predugim uvodom. I tako se naša ekipa, zajedno sa rehabilitiranom T’Pol, ovaj, ups… Spockom, zaputila ka Zemlji u klingonskoj grabljivici da snosi odgovornost za uništenje USS Enterprisea. No, da je sve išlo k’o po loju, ne bi ni bilo filma, a za to se pobrinula ultramoćna tuđinska sonda koja je, u nastojanju da uspostavi kontakt sa izumrlom vrstom zemaljskih grbavih kitova, dovela “plavu planetu” na, pazi sad, rub uništenja (zvuči poznato)? Što je drugo našim junacima činiti nego vratiti se kroz vrijeme, u doba dok su grbavi kitovi još plivali oceanima, u pretposljednju dekadu dvadesetog stoljeća, dekadu koju je (kako kažu dobri ljudi sa MTV-a) ukus potpuno zaboravio! Sjećate se osamdesetih? George Michael u svojoj pred-gay fazi, Boy George (ne Lucas) u svojoj ultra-gay fazi i slično. Ovaj autor je tada, na sreću, bio isuviše mlad. (S druge strane, bilo je to zlatno doba rocka, op. R.Č.) No, vratimo se filmu.
[one_third]
Za efekte oba palca gore, Industrial Light and Magic zna svoj posao.
[/one_third]
Kirk i Spock pronalaze par grbavih kitova u Oceanografskom institutu u San Franciscu, gdje se za za njiih brine doktorica Gillian Taylor (Catherine Hicks), koja, apsolutno logično, admiralu Kirku zapinje za oko (ne bi Jim bio Jim, eh). Što se dalje događalo, pogledajte sami.
Od samog slijetanja skrivene ptice grabljivice u jedan od parkova u San Franciscu, postalo je očito da će dominantna stvar u idućih četrdesetak minuta filma biti upravo humor. Zamislite grupu ljudi koja se odjednom nađe u sredini kakva ne postoji već stotinama godina, baš poput naših junaka koji su iz utopijskog društva 23. stoljeća završili u urnebesnom koncu 20. stoljeća, gdje ljudi još koriste novac, svijet je krcat predrasuda i “plemenskih sukoba oko prirodnih resursa”, kako je to u pilot epizodi TNG-a lijepo prikazao legendarni Q. Jasno je da se ta grupica osjećala kao na drugom planetu, a tako se i ponašala. Njihovo lutanje ulicama San Francisca rezultiralo je sa nekoliko legendarnih scena, zamislite samo zbunjenog Kirka i još zbunjenijeg Spocka (odjevenog poput junaka iz nekog trash kung-fu filma) kako, tek što su se ukrcali na nj, izlaze iz autobusa jer nisu imali točan iznos (na engleskom “exact change” doslovno znači “točna promjena”, čije pravo značenje čak ni pronicljivi Vulkanac nije shvatio). Osim izuzetno humorističnog duha, o ovom filmu nalazimo i brojne ekološke motive, kao što je naravno upozorenje da će grbavi kitovi u skorijoj budućosti izumrijeti zbog pretjeranog izlovljavanja, a uz to je još spomenuto i pitanje nuklearnom energijom pogonjenih ratnih brodova kao i samog nuklearnog naoružanja (ironično, drug Čehov potrebnu energiju za povratak u budućnost nalazi baš na nuklearnom brodu Enterprise).
Nakon dolaska u San Francisco, Kirk se svađa s taksistom na cestiŠto se same kvalitete filma tiče, ona je uvijek na visokoj razini ako redatelj (uz dobar scenarij) raspolaže i raspoloženim glumačkim ansamblom, kao što je to ovdje slučaj. Naime, sve glavne zvijezde djeluju kao da se izvrsno zabavljaju, pogotovo Shatner (a ako to nije bio slučaj, svaka im čast). Ovdje briljira i James Doohan, naročito u svom urnebesnom posjetu tvornici polimera. Uz standardnu ekipu iz Originalne serije, u filmu se tradicionalno pojavljuju i gostujuće zvijezde, a u ovom je to Catherine Hicks, koju se može vidjeti, između ostalog, u filmu Peggy Sue se udala, ex-Yu filmu Tajna manastirske rakije, kao Marilyn Monroe u televizijskoj verziji iz 1980., a vjerojatno je najpoznatija po ulozi u seriji Sedmo nebo gdje je nastupala uz Jessicu Biel i Stephena Collinsa koji je bio gostujuća zvijezda u prvom igranom filmu Zvjezdane staze (kapetan Will Decker).
Specijalni efekti? Pa uglavnom nema mnogo uočljivih efekata s obzirom da se glavnina radnje odvija u XX. stoljeću, ali vrijedi pohvaliti lijepu panoramu Vulkana (već viđenu u Potrazi za Spockom). Scena putovanja kroz vrijeme bila je, recimo, bez veze, ali nije bitno. Najdojmljiviji su svakako prizori razornog djelovanja tuđinske sonde na planetu Zemlju. Za efekte oba palca gore, Industrial Light and Magic zna svoj posao.
Soundtrack? Fenomenalan! Malo drugačiji, vedriji, što ne iznenađuje, s obzirom na cjelokupnu atmosferu i tematiku filma.
Za kraj, što reći nego obavezno pogledati ako već kojim slučajem niste, radi se o jednom od najboljih, a po našem mišljenju zapravo najboljem od svih igranih filmova Zvjezdanih staza.
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=YRjOBl8eNgg&w=520]
Uloge: William Shatner, Leonard Nimoy, DeForest Kelley, James Doohan, George Takei, Walter Koenig, Nichelle Nichols, Majel Barret (dr. Chapel), Catherine Hicks (Gillian Taylor), Mark Lenard (Sarek), Robin Curtis (Saavik)
Scenografija: Jack T. Collis
Kostimografija: Robert Fletcher
Montaža: Peter E. Berger
Glazba: Leonard Rosenman
Fotografija: Don Peterman, A.S.C.
Scenarij: Steve Meerson, Peter Krikes, Harve Bennett, Nicholas Meyer
Sinopsis: Leonard Nimoy i Harve Bennett
Režija: Leonard Nimoy
Produkcija: Harve Bennett
Trajanje: 119 minuta
Proizvodnja: Paramount, SAD, 1986.
