Svemir

Pogled u zvijezde s dna gravitacijskog bunara

Saljut 7

Saljut 7 (DOS-6) bila je posljednja svemirska postaja iz ove klase, lansirana u svemir 1982. godine s kozmodroma Bajkonur. Gotovo identična prethodniku, Saljutu 6 (bila je, zapravo, njegova rezervna varijanta), mogla je udomiti dva do šest kozmonauta.

Na postaju su u dva navrata pristale bespilotne letjelice Kosmos (zapravo preimenovani TKS originalno namijenjen programu Almaz), čime je radni prostor proširen sa standardnih 90 na čak 140 kubičnih metara. Manja, ali svejedno bitna poboljšanja kao što su hladnjak za svježu hranu sa Zemlje, ultraljubičasta svjetla za eliminaciju plijesni, stalna mogućnost korištenja tople vode (na predhodnim postajama kozmonauti su imali ograničenu uporabu iste) te bolja rasvjeta činili su boravak na stanici znatno ugodnijim iskustvom.

Već je prva posada, Anatolij Berezovoj i Valentin Lebedev, 1982. godine postavila novi rekord u dužini boravka u svemiru, boraveći na stanici 211 dana. Ondje je boravilo i nekoliko kozmonauta programa Interkosmos, a prvi među njima bio je Jean-Loup Chrétien, također i prvi Francuz u svemiru. Saljut 7 je udomio i Svetlanu Savickaju, drugu ženu u svemiru, koja je dva puta boravila ondje. Tijekom svog drugog posjeta postaji u srpnju 1984. godine izašla je u svemirsku šetnju, postavši tako prva žena koja je to učinila.

Fokus znanstvenih istraživanja bio je na medicini. Sve duži boravak u svemiru (najduže su na Saljutu 7 boravili Kizim, Solavjov i Atkov, 236 dana) omogućio je sjajan uvid u ponašanje ljudskog organizma u bestežinskom stanju te razvoj odgovarajućih mjera za suzbijanje štetnih učinaka istog. Kao i prethodnici, Saljut 7 imao je teleskope kojima se mjerio intenzitet i izvor x-zraka iz svemira te promatrala Zemlja.

Saljut 7 je u dva navrata pretrpio ozbiljne kvarove, koji su mogli onesposobiti postaju prije predviđenog vijeka trajanja. Prvo je 1983. pukla cijev za dovod goriva iz rezervoara u pogonske motore, za čiji je popravak bio potreban dolazak dvije nove posade. Drugi se veliki kvar dogodio 1985., kad je na postaji – u vrijeme kada je bila nenastanjena – došlo do nestanka električne energije. Poslana je nova posada koja je presrela postaju u orbiti, ručno se spojila s njom (zbog nestanka energije nije radio sustav za automatsko spajanje) te izvršila popravke. Ispostavilo se da je do nestanka energije došlo zbog kvara na senzoru koji je određivao kada baterije stanice trebaju punjenje.

Posljednja misija na Saljut 7 dogodila se u svibnju 1986. godine, kada je na njega pristao Sojuz T-15. Ovaj je je zbog političkog pritiska prvo pristao na Mir, lansiran tri mjeseca ranije. Budući da su se na Saljutu 7 u to vrijeme odvijali za Sovjetsku akademiju nauka bitni eksperimenti koji su zahtijevali prisutnost ljudi (postaja je u to vrijeme bila nenastanjena), izveden je do tada neviđen manevar: Sojuz T-15 je napustio Mir te pristao na Saljut 7. Ondje je posada dovršila sve radove, te prikupila dio opreme i vratila se nazad na Mir.

U kolovozu iste godine na Saljut 7 je pristao bespilotni Kosmos 1686, pomoću čijih motora je podignut na visinu od 475 km. Ondje je postaja trebala ostati sve do 1994. godine i čekati dovršetak izgradnje Burana, kojem bi Saljut 7 poslužio za testiranje sustava za spajanje u orbiti. Zbog nepredviđeno jake sunčeve aktivnosti orbita postaje je vremenom opala, pa se početkom 1991. srušila na Zemlju.

Zanimljivosti

– Sovjeti su 1984. željeli poslati kozmonauta starije dobi u svemir, a izbor je pao na Konstantina Feoktistova, veterana iz misije Voshod, koji je u to doba imao 58 godina. Od plana se odustalo jer se Feoktistov u međuvremenu razbolio, a ideju su kasnije ostvarili Amerikanci, poslavši 1998. u svemir 77-godišnjeg Johna Glenna.

Datum lansiranja: 19. travnja 1982.
Dimenzije: 16×4 m
Volumen: 90 m3
Trajanje misije: 8 godina,10 mjeseci
Kraj misije: 7. veljače 1991.