Saljut

Prvu svemirsku postaju u Zemljinoj orbiti lansirao je SSSR pod imenom Saljut. Riječ je o prvoj od ukupno sedam svemirskih postaja ovog tipa postavljenih u orbitu između 1971. i 1982. godine. U početku zamišljene kao relativno jednostavne građevine s primarnim zadatkom ispiranja gorkog okusa nakon gubitka utrke na Mjesec, vremenom su evoluirale u kompleksne znanstvene ispostave u svemiru čije se naslijeđe očituje kroz brojna rješenja primijenjena prilikom konstrukcije postaja Mir i Međunarodne svemirske postaje.

Priča o prvoj svemirskoj postaji počinje Armstrongovim malenim korakom na Mjesecu, čime je daljnji razvoj sovjetskog lunarnog programa izgubio svaki smisao. SSSR nije zapravo želio ići na Mjesec; želio je samo ponovno osramotiti Sjedinjene Države i pokazati se nadmoćnim. Biti drugi na Mjesecu za njih je značilo goru stvar nego ne otići uopće, stoga su čestitali Amerikancima na uspjehu, dodavši kako Mjesec nikad nije niti bio u njihovim planovima. Nakon nekoliko mjeseci praznog hoda, a dodatno potaknuti najavom lansiranja postaje Skylab, vodstvo Komunističke Partije odlučilo je kako SSSR treba svemirsku postaju u orbiti. Hitno. Odmah.

OKB-1, centralni sovjetski biro za konstrukciju raketa, svemirskih sondi i letjelica, već je bio pretrpan poslom i nije mogao nabrzinu skrpati nešto tako revolucionarno kao što je svemirska postaja. S druge strane, OKB-52 već je imao napola dovršenu vojnu postaju Almaz, no ova je imala pregršt tehničkih problema koji su se u tom trenutku činili nerješivima.

Vodstvo partije je isto tako željelo da prva postaja bude znanstvena, a ne vojna ispostava, jer je takav trebao biti i američki Skylab. Ujedno je i ravnatelj tog biroa, Vladimir Čelomej, bio u nemilosti pojedinih članova Centralnog komiteta Komunističke partije, koji su mu svako malo podmetali nogu (u sovjetskom svemirskom programu podjednako je bilo važno biti sposoban političar, koliko i sposoban konstruktor raketa).

Kako je bilo očito da niti jedan OKB ne može samostalno izgraditi postaju, donešena je odluka o udruživanju snaga: već izgrađeni kostur Almaza popunit će se dokazanim sustavima iz programa Sojuz (koje je proizvodio OKB-1), čime bi se otklonili brojni problemi zbog kojih ovi iz OKB-52 nisu mogli spavati. Isto tako, posada će se prema postaji lansirati u Sojuzima, a ne u TKS-u, letjelici koju je Čelomej zamislio da posluži toj svrsi, no nikad je nije uspio sagraditi. Zbog ovakvog razvoja događaja, TKS je na kraju otkazan.

Rečeno – učinjeno. OKB-1 dobio je početkom 1970. godine šasiju Almaza koju je relativno brzo nadogradio svojim sustavima. Čelomej, u početku nevoljan surađivati sa mrskim mu suparnicima, također je profitirao: Almazu je iz Partije dano zeleno svjetlo i politički neprijatelji su se utišali, a od OKB-1 je dobio tehnička rješenja kojima je ubrzao razvoj Almaza.

Saljut je poletio u svemir u travnju 1971. godine na raketi Proton (samo 16 mjeseci nakon što je vodstvo Partije donijelo odluku o gradnji postaje!), ispisavši time novu stranicu u knjizi velikih ljudskih postignuća. Za Saljut su planirane tri posade. Prva posada nije uspjela ukrcati se na postaju zbog problema prilikom spajanja, tako da su vraćeni na Zemlju. Sljedeća posada – Georgij Dabrovoljskij, Vladislav Volkov i Viktor Pacajev – uspješno prispijeva na postaju. Ondje su ostali 23 dana, postavivši novi rekord u boravku u svemiru.

Izvršili su niz zdravstvenih testova, koji su bili od vitalne važnosti za budućnost svemirskih letova: mjerili su gustoću kalcija u kostima, redovno su mjerili krvni tlak, radili analizu krvi sa naglaskom na udjelu kolesterola i šećera, te provjere psihičkog stanja. Redovno su vršili tjelovježbe (svaki kozmonaut po dva sata dnevno), kako bi umanjili atrofiju mišića.

Malo je poznato da su njih trojica prvi ljudi koji su koristili teleskop u svemiru. Orion, kako mu je bilo ime, nalazio se ugrađen na postaji, a izgradila ga je Armenska akademija znanosti. Isto tako, Saljut je imao i prvi staklenik u svemiru u kojem su se uzgajali luk, kupus, lan i poriluk. Na staklenik je postavljena automatska kamera, koja je fotografirala zasađene biljke svakih deset minuta, prateći njihov rast.

Cijela je misija protekla izvanredno uspješno. Postaja se pokazala kao solidna, pouzdana građevina sposobna primiti udomiti posadu na duži vremenski period. Kozmonauti su je napustili 29. lipnja 1971. i spustili se na Zemlju nekoliko sati kasnije. Po svemu uspješna misija doživjela je tragičan kraj: po otvaranju kapsule, ustanovljeno je kako su sva tri člana posade mrtva. Nova misija k postaji, koja je trebala uslijediti za mjesec i pol dana, otkazana je. Saljut je ostao u orbiti još nekoliko mjeseci, nakon čega je spušten u atmosferu i izgorio uslijed trenja.

Zanimljivosti

– Konstruktori su originalno postaji nadjenuli ime Zarja, no to je također bilo kodno ime zemaljske kontrole koje je Sergej Koroljev odabrao još u vrijeme Gagarinova pionirskog leta deset godina ranije. Iz tog je razloga odlučeno preimenovati postaju, no ta je odluka donesena prekasno – Saljut je postao ne samo prva svemirska postaja, nego i prva svemirska letjelica s krivim imenom istaknutim na oplati.

– U srpnju 1972. godine lansiran je novi Saljut (DOS-2), no zbog greške na raketi-nosaču odmah po lansiranju pao je u Tihi ocean. Sovjeti su se pravili kao da se ništa nije dogodilo i treći Saljut imenovali kao Saljut 2, zanemarivši izgubljenu postaju.

– Još jedno neuspješno lansiranje Saljuta (DOS-3) dogodilo se sredinom 1973. godine. Zbog greške u sustavu za navođenje, samostalno su se uključili motori postaje i ova je već prilikom prve orbite potrošila sve gorivo. Budući da više nije imala kako održavati visinu, srušila se na Zemlju tjedan dana po lansiranju. Sovjeti su se opet pravili Englezi i nisu imenovali postaju. Ipak, budući da je dospjela u orbitu, registrirali su je NATO-ovi radari, pa je predstavljena kao satelit Kosmos 557.

Datum lansiranja: 19.travnja 1971.
Dimenzije: 20×4 m
Volumen: 99 m3
Trajanje misije: 175 dana
Kraj misije: 11. listopada 1971.