Svemir

Pogled u zvijezde s dna gravitacijskog bunara

Apollo 12

Kada je u travnju 1969. Peteu Conradu predano zapovjedništvo nad misijom Apollo 12, a lansiranje određeno za rujan iste godine, postojala je sasvim ozbiljna mogućnost da upravo on postane prvi čovjek na Mjesecu. Apollo 10 tek je trebao izvesti provjeru lunarnog modula (LM) u Mjesečevoj orbiti kako bi utro put za slijetanje Apolla 11. Ukoliko bi ijedna od tih misija zakazala, Conrad i Alan Bean postali bi prvi ljudi na Mjesecu. Uspjehom Apolla 11, sljedeća je misija, Apollo 12, prebačena iz tzv. G-tipa u H-tip. Budući da je takav tip misije bio znatno zahtjevniji, lansiranje je s rujna pomaknuto na studeni.

Jedan od važnih kriterija za izbor članova misije jest njihov međusobni odnos: Deke Slayton, ravnatelj Odjela za izbor astronauta, za svaku je misiju tražio astronaute koji će se dobro slagati i razumjeti u stresnim i po život opasnim okolnostima. A posada Apolla 12 vjerojatno je najbolji primjer takvog kriterija, jer su se članovi posade jako dobro poznavali još prije dolaska u NASA-u. Richard Gordon, pilot zapovjednog modula, svojedobno je bio Conradov cimer dok su služili na nosaču zrakoplova USS Ranger, a kasnije su zajedno letjeli u misiji Gemini XI. Bean je, s druge strane, bio Conradov učenik u Mornaričkoj školi za probne pilote.

Alan Bean je, inače, trebao poletjeti u svemir tek u Apollo Applications Program, programu koji bi uslijedio nakon projekta Apollo i gdje bi bio iskorišten višak hardvera iz njega. Dok jednom ne smrkne, drugom ne svane: prvi izbor za pilota lunarnog modula (LM) bio je Clifton Williams, no on je poginuo 1967. godine u zrakoplovnoj nesreći. Umjesto njega, a na Conradovo inzistiranje, u posadu je raspoređen Bean.

Za mjesto slijetanja odbrano je More oluja (Oceanus Procellarum), što se pokazalo prilično znakovitim pri polijetanju: tijekom lansiranja, koje se dogodilo po olujnom nevremenu, raketu Saturn V pogodile su dvije munje, zbog čega je zapovjedni i servisni modul (Command and Service Module – CSM) ostao bez napajanja.

Brzom reakcijom zemaljske kontrole i posade ono je vraćeno u normalno stanje (u suprotnom bi misija bila otkazana), a Apollo 12 je nastavio k Mjesecu. Misijom Apollo 11 u praksi je dokazana vrijednost lunarnog modula, no NASA je bila nezadovoljna činjenicom kako je ta misija sletjela daleko od zadanog mjesta. Iz tog su razloga unesene određene promjene u navigacijski program LM-ova računala (Primary Guidance and Navigation System – PGNS), koje su trebale spustiti LM znatno preciznije. Spuštanje je stoga bilo cijelim putem navođeno računalom, a Conrad, koji je bio za kormilom, tek je na kraju faze spuštanja blago ispravio LM da ne sleti u krater koji je inače služio kao referentna točka.

Nedugo po slijetanju stupili su na površinu, a glavni zadatak prilikom prvog izlaska iz LM-a bio je postavljanje ALSEP-a (Apollo Lunar Surface Experiment Package), automatizirane znanstvene stanice koja je sadržavala seizmometar, magnetometar i spektrometar za mjerenje solarnog vjetra. Ovaj je bio napajan RTG-om (radio-izotopnim termalnim generatorom): plutonij, koji se koristio kao izvor energije, bio je u posebnom spremniku i trebalo ga je umetnuti u RTG po postavljanju cijeloga uređaja na tlo. Ispostavilo se kako se ovaj zaglavio u spremniku i nije mogao van. Conrad je problem sa radioaktivnim materijalom elegantno riješio: čekićem je razbio spremnik, a onda postavio plutonij u RTG. Čas posla.

Sutradan su ponovno izašli na površinu, sa zadatkom istraživanja kratera u blizini Intrepida. Po uzimanju uzoraka iz njih požurili su ka krateru u kojem se nalazila robotska sonda Surveyor 3, koja je ondje dospjela dvije godine ranije. Došavši do nje, prvo su fotografirali letjelicu i njenu okolinu (ispostavilo se kako je ova pri slijetanju tri puta odskočila). S nje su zatim skinuli kameru: ova je sadržavala osjetljivu elektroniku i optiku, pa su inženjeri na Zemlji bili vrlo zainteresirani pogledati što se s tim dijelovima dogodilo u tako negostoljubivim okolnostima kao što je površina Mjeseca. Usput su pokupili komad stijene, koju su znanstvenici sa Zemlje svojedobno proučavali putem kamere na Surveyoru 3. Sada će moći taj komad proučiti na Zemlji te procijeniti uspješnost analize provedene samo optičkim sustavima sonde prije dvije godine.

Conrad i Bean uzletjeli su nakon 31 sata na površini te se spojili sa zapovjednim modulom u orbiti. Po otpuštanju Intrepida ovaj je namjerno srušen na Mjesec, a seizmometri su još čitav sat registrirali podrhtavanje tla uslijed udara. Yankee Clipper vratio se na Zemlju 24. studenog 1969. godine.

Zanimljivosti

– Nakon odvajanja od Intrepida, a prilikom orbitiranja oko Mjeseca, posada Apolla 12 snimila je pomrčinu Sunca kojega je prekrila Zemlja.

– Prema Mikeu Vuceliću, hrvatskom Srbinu koji je odigrao značajnu ulogu u programu Apollo, Conrad je, zbog britkog humora, bio vrlo popularan među inženjerima koji su radili na programu. Stoga su, u danima neizvjesnosti oko uspjeha Apolla 10 i Apolla 11, željeli da upravo Conrad postane prvi čovjek na Mjesecu.

– Conrad i Bean proveli su na površini četiri puta više vremena (7 i pol sati) nego Armstrong i Aldrin te donijeli 60% više materijala na Zemlju (35 kg). Svaka sljedeća misija bila je sve smionija i duža – posada misije Apollo 17 bila je izvan letjelice preko 22 sata.

Datum lansiranja: 14. studenog 1969.
Posada: Charles Conrad (zapovjednik), Richard Gordon (pilot zapovjednog modula), Alan Bean (pilot lunarnog modula).
Zamjenska posada: David Scott, Alfred Worden, James Irwin
CSM/LM: Yankee Clipper/Intrepid
Perigej/apogej/inklinacija: 185/190 km/32,5°
Perilun/apolun/: 116/257 km
Broj izlazaka na površinu: 2
Trajanje misije: 10 dana, 5 sati

Naslovnica: NASA