Međunarodna svemirska postaja

Međunarodna svemirska postaja (International Space Station – ISS) najveći je međunarodni znanstveni projekt u povijesti. Ideja o zajedničkoj postaji rodila se početkom 1990-ih, kada su američki i ruski dužnosnici postigli dogovor o suradnji u svemiru.

Niti jedna od zemalja nije imala dovoljno sredstava za znanstvene ispostave u svemiru, pa je odlučeno udružiti snage. Sporazum je podrazumijevao dvije faze: u prvoj, američki raketoplani i astronauti dolazili bi na rusku postaju Mir, što je trebalo poslužiti za stjecanje iskustva za takav tip suradnje. Druga faza se odnosila na izgradnju nove svemirske postaje koja bi zamijenila Mir: Međunarodne svemirske postaje.

Ova se temeljila na planiranoj ruskoj postaji Mir-2, kojom je Rusija željela zamijeniti originalni Mir lansiran 1986., no do realizacije iste nikad nije došlo. Američka je pak strana na crtaćoj ploči imala Freedom, koja također nije mogla iscijediti dovoljno novca za postavljanje u orbitu.

Freedom je, inače, trebala biti pojačana japanskim modulom Kibo i europskim modulom Columbus. Njima su Sjedinjene Države ponudile suradnju još sredinom 1980-ih, a razloga je bilo više. Željeli su smanjiti vlastite troškove, te pokazati Sovjetima kako i oni mogu imati svoju verziju Interkosmosa. Možda i najbitniji razlog bila je želja da se Japan i Europu onemogući od snažnog razvoja vlastitih svemirskih programa – Sjedinjene Države nisu željele novu konkurenciju u orbiti.

Po postizanju američko-ruskog sporazuma, isti su potpisali Europa i Japan, te nešto kasnije i Kanada. Praktični dio sporazuma počeo je 1998. godine, kada je u svemir dospio prvi dio postaje, modul Zarja. Dva tjedna poslije, raketoplan Endeavour dostavio je modul Unity, a posada raketoplana spojila ga je sa Zarjom. Trebao je uslijediti ruski modul Zvezda, no zbog nedostatka novca lansiran je tek dvije godine kasnije. Po spajanju Zvezde s ranijim komponentama, ISS je, iako nedovršen, sada mogao udomiti posadu. Zvezda, naime, sadrži prostor za posadu – spavaonice, toalet, kuhinju, aparate za filtraciju zraka i vode, te opremu za vježbanje.

Sukladno navedenom, u studenom 2000. godine na ISS su dospjeli William Sheperd, Sergej Krikaljov i Jurij Gidzenko, sa zadaćom aktiviranja sustava postaje i pripreme iste za boravak sljedećih posada. Za vrijeme njihove misije, na stanicu je raketoplanom Atlantis dopremljen novi modul, američki Destiny.

Sljedeće je godine dopremljen izuzetno bitan dio postaje: Canadarm-2, robotska ruka izrađena u Kanadi, od ključne važnosti za konstrukciju postaje i operacije koje su uslijedile po završetku iste, instalirana je uz pomoć astronauta misije STS-100.

Tijekom 2002. godine došlo je do prve velike krize između partnera, jer je NASA raskinula nekoliko ranije potpisanih ugovora. Prvo je otkazala modul za boravak posade. Ovaj modul, veličine autobusa, trebao je biti središnji dio postaje za boravak, održavanje higijene i odmor posade. Ujedno je otkazan i projekt CRV (Crew Return Vehicle), koji je trebao zamijeniti već dotrajalu flotu raketoplana – oni su trebali u mirovinu po dovršetku postaje, dakle 2004. godine.

Ovime je transport posade trajno pao na ruski Sojuz koji može prevoziti samo tri astronauta, onemogućivši veći broj ljudi ondje. Ovaj je potez razbjesnio znanstvenu zajednicu, jer se dovela u pitanje sama svrha ISS-a: naime, minimalno dva astronauta potrebna su za održavanje postaje, ostavljajući tek jednog za znanstvene eksperimente. Da nesreća ne dolazi sama, pokazalo se samo nekoliko mjeseci potom. 2001. godine američki je Kongres donio zakon kojim se sprječava suradnja i bilo kakvi oblici plaćanja sa zemljama koje surađuju sa Iranom. Rusija je jedna od takvih zemalja. NASA, koja je planirala uskoro povući raketoplane i koja je s Rusijom imala ugovor o prijevozu astronauta na ISS dok ne zaživi spomenuti CRV, stupanjem tog zakona na snagu ostala bi bez američkih astronauta na njihovoj vlastitoj postaji. Srećom po NASA-u, ugovor je potpisan na razdoblje od pet godina i prije no što je zakon postao važeći, ostavljajući NASA-i nekoliko godina za konsolidaciju vlastitih planova i projekata. Kasnije će taj zakon, uz puno političkog manevriranja i lobiranja, izuzeti NASA-u i njen ugovor s Rusijom.

Otkaz CRV-a i spomenuti zakon bili su tek uvod u probleme: kako je najveći dio opreme dopreman raketoplanima, zastoj u lansiranju istih uslijed tragedije Columbije odrazio se i na tempo izgradnje postaje. Posada je dodatno srezana na samo dva astronauta, čiji je jedini zadatak bio održavati postaju u funkcionalnom stanju. Ovako malena posada za tako kompleksnu ispostavu pokazala se više nego nedovoljnom, jer su se kvarovi redali jedan za drugim, a opskrba Progresom pokazala se nedovoljnom za tražene kapacitete. Dvije i pol godine kasnije, raketoplani su ponovno poletjeli dostavljajući zamjenske dijelove i namirnice, doslovno spasivši ISS. Ovo je značilo i povećanje broja astronauta na ISS-u, koji od 2009. godine iznosi šest stalnih članova posade.

Izgradnja je nastavljena dopremanjem novih solarnih ploča i modula Harmony, Columbus i Kibo. Navedeni moduli namijenjeni su isključivo u znanstvene svrhe (što je i svrha postojanja postaje kao takve) i veliki su potrošači energije, stoga je bila potrebna nova nadogradnja solarnim pločama. Potom su dodani moduli Poisk, Tranquility, Cupola i Rassvet.

Nakon povlačenja raketoplana iz upotrebe, njihovu funkciju prijevoza posade preuzeli su Sojuzi, a ostat će tako sve dok SAD ne uvedu novu letjelicu u službu. Prijevoz tereta se pak vrši ruskim Progresom, europskim ATV-om, japanskim HTV-om te privatnim transportnim letjelicama iz Sjedinjenih Država.

Po spajanju svih modula, postaja je osposobljena da primi sedam astronauta (broj se mogao povećati uslijed dolaska raketoplana). Trenutno ih je, kao što je rečeno, šest, što je uvjetovano prijevoznim sredstvima koja se koriste. Posada koja boravi na stanici zove se Ekspedicija, a na ISS-u obično provede šest mjeseci. Kako se povremeno na Sojuzovim letovima k ISS-u pojavi slobodno mjesto, Rusi, vječno u potjeri za čvrstom valutom, pribjegli su svemirskom turizmu. Tako su na ISS-u boravili razni ljudi ekstremno duboka džepa, plaćajući tjedni aranžman punih dvadeset milijuna dolara. Interesanata ima poprilično, pa će se cijena uskoro najmanje udvostručiti. Nije potrebno posebno isticati kako se američka strana od samoga početka oštro protivila takvoj praksi.

Izgradnja ISS-a, prvotno planirana za 2004., okončana je tek 2011. godine uz astronomske rashode: procijenjeni trošak ISS-a iznosi 150 milijardi dolara. Za lakšu računicu, to znači da je dnevni trošak po svakom dosadašnjem astronautu 7,5 milijuna dolara, ili da je svaki kilogram stanice (a teška je 450 tona) koštao fantastičnih 300.000 dolara.

Zanimljivosti

– Prvi modul ISS-a, Zarja, porijeklo vuče od TKS-a, letjelice namijenjene prijevozu kozmonauta k vojnim svemirskim stanicama tipa Almaz. Ironijom sudbine, njegovu izgradnju financirala je NASA i u američkom je vlasništvu.

– Sve ruske komponente ISS-a dodane su automatskim spajanjem u orbiti. Sve američke su, pak, spojene manuelno i zahtijevale sudjelovanje astronauta u brojnim svemirskim šetnjama.

– Jednostavni zadaci obično se pokažu najtežima: prilikom Ekspedicije 1, jedan od zadataka astronauta bio je aktivacija grijača hrane u modulu Zvezda (nimalo sličan mikrovalnoj pećnici – treba mu trideset minuta da zagrije jelo!). Predviđeno je pola sata za aktivaciju uređaja, no ova je operacija potrajala čak dan i pol.

– Za vrijeme trajanja Ekspedicije 3, u rujnu 2001. godine dogodio se teroristički napad na SAD. Ispostavilo se da je Frank Culbertson, jedan od astronauta, išao u pilotsku školu zajedno s Charlesom Burlingameom, pilotom čiji se zrakoplov zabio u Pentagon.

– Kad bi se zemljama-korisnicama ISS-a pridružila Kina, na stanicu bi mogao (uz sitne preinake) pristati i kineski Šenčou. On je, naime, izvedenica ruskog Sojuza, a tu su tehnologiju Rusi prodali Kini još prije dvadeset godina.

Datum lansiranja: 20. studenog 1998. (prvi modul)
Dimenzije: 73x109x20 m
Volumen: 837 m3
Perigej/apogej/inklinacija: 414/419km/51,6˚
Trajanje misije: 2008-

Naslovnica: NASA