Mir

Sredinom 1970-ih Sovjeti su počeli raditi na svemirskoj postaji treće generacije, koja će imati dodatna spojna mjesta, namijenjena proširenju osnovnog modula. Na razvoju stanice radio je OKB-1 (sada već preimenovan u NPO Energija) pod ravnanjem Valentina Gluška. Prvotno je planirano da se za konstrukciju stanice koriste elementi Saljuta 6 i 7, te elementi temeljeni na Sojuzu. Međutim, otkazivanjem programa Almaz, odlučeno je da se moduli, umjesto na Sojuzu, temelje na puno većem TKS-u, svemirskoj letjelici namijenjenoj spomenutom vojnom programu. U nekoliko je navrata došlo do zastoja u razvoju, koji su uzrokovani financijskim problemima. Naime, usporedo sa svemirskom postajom Mir radilo se na letjelicama Progres i Buran, a proračun svemirskog programa bio je sve tanji.

Problemima unatoč, u veljači 1986. godine lansiran je Srž, sidreni modul buduće postaje. Kako je većina korisnog tereta stanice trebala biti raspoređena po specijaliziranim komponentama, Srž je bio oslobođen instrumenata i namijenjen boravku posade: imao je dvije kabine za kozmonaute, a svaka je imala do tada neviđen luksuz: prozor.

Sljedeće godine postaja je dobila prvo proširenje u vidu znanstvenog modula Kvant-1, opremljenog žiroskopima za kontrolu visine, generatorima kisika, filterima ugljikova dioksida, teleskopima za detektiranje x- i ultraljubičastih zraka, te različite druge opreme. U vrijeme spajanja Kvanta-1 na osnovni modul, na postaji su se već nalazili Leonid Kizim i Vladimir Solavjov, što se pokazalo pravim blagoslovom: Kvant-1 je imao problema pri spajanju s ostatkom postaje, pa su kozmonauti morali izaći u svemirsku šetnju da riješe komplikacije. Ispostavilo se da je u sustavu za spajanje Kvanta-1 prilikom utovara tereta na Zemlji ostao komad smeća, koji je sprječavao spajanje dvije komponente.

Uslijedio je Kvant-2, temeljen na letjelici TKS. On je bio podijeljen u tri odjeljka: zračnu komoru za izlazak u svemirsku šetnju, skladišni odjeljak i odjeljak za izvođenje znanstvenih eksperimenata. Bio je – između ostalog – opremljen sustavima za reciklažu tekućine, žiroskopima, te Ikarom, sovjetskom verzijom MMU-a (Manned Maneuvering Unit, sličnim se Bruce McCandless II 1984. odvojio od raketoplana i samostalno kretao svemirom). Ikara su 1990. godine testirali Aleksandr Viktorenko i Aleksandr Serebrov.

Potom je 1990. dodan Kristal, namijenjen obradi različitih materijala, astronomskim istraživanjima i biotehnološkim eksperimentima. Dio Kristala bio je namijenjen za spajanje sa raketoplanom Buran. Do realizacije istoga nikad nije došlo, no njime su se, nakon odgovarajućih preinaka, kasnije služili američki raketoplani.

Uslijedio je zastoj uzrokovan raspadom SSSR-a, a onda je u svibnju 1995. stigao modul Spektr, dovršetak i lansiranje kojeg je financirala NASA. Prvotno namijenjen u vojne svrhe, kopernikanskim obratom postao je autonomna američka ispostava na ruskoj svemirskoj postaji. U njemu su boravili američki astronauti i vršili eksperimente iz svoje sfere interesa. Dvije godine kasnije bespilotni Progres sudario se sa ovim modulom, učinivši ga neupotrebljivim za boravak.

U studenom iste godine raketoplan Atlantis dostavio je novi modul za spajanje, posebno dizajniran za pristanak američkih letjelica. Prethodna spajanja zahtijevala su prave vratolomije u orbiti, budući da Mir ni u najluđim snovima svojih sovjetskih konstruktora nije bio namijenjen pristanku bilo čega s američkom oznakom na sebi.

Priroda, posljednji modul, na Mir je spojen 1996. godine. Bio je namijenjen prvenstveno promatranju Zemlje te vršenju eksperimenata u sklopu programa Interkosmos i Euromir. Po završetku konstrukcije, koja je trajala punih deset godina, dimenzije postaje dosegnule su impresivnih 19x31x27,5 m i masu od 130 tona.

Tijekom 15 godina u orbiti, na postaji su boravile posade koje su višekratno rušile rekorde po dužini boravka u svemiru. Najduži boravak na Miru i još uvijek važeći rekord jest onaj Valerija Poljakova, u trajanju od nevjerojatnih 437 dana. Do kraja operativna vijeka, ondje je boravilo ukupno 104. ljudi iz dvanaest zemalja.

Mir, predviđen da na njemu trajno borave tri kozmonauta, obično je bila nastanjen s dva sovjetska (kasnije ruska) i jednim stranim kozmonautom (kasnije uglavnom američkim). Prvotno petogodišnji vijek trajanja protegnuo se na šesnaest godina, što je rastegnulo kapacitete stanice poput žvakaće gume.

Suradnja sa stranim zemljama (čitaj: SAD) bila je protkana međusobnim nepovjerenjem, čemu su pridonijele nesreće koje su se pred kraj životnog vijeka postaje događale praktički prilikom svake misije. Premda su neki kozmonauti i astronauti imali samo riječi hvale govoreći o svojim iskustvima na Miru, bilo je i drugačijih iskustava. Na postaju su u nekoliko navrata slani psihološki nekompatibilni kozmonauti i astronauti: Shannon Lucid je svojih 188 dana u svemiru provela u eksperimentima i u nekoliko navrata mireći posvađane Jurija Usačeva i Jurija Onufriemka.

Tijekom 1997. godine, dok su na postaji boravili Vasilij Cibliv, Aleksandr Lazutkin i Jerry Linenger, izbio je požar koji je zamalo koštao posadu njihovih života. Požar je jedva ugašen, no njega su slijedili i drugi kvarovi koji su ozbiljno ugrožavali sigurnost ispostave.

Posada koja je uslijedila doživjela je sudar s teretnim brodom klase Progres, koji je onesposobio ranije spomenuti modul Spektr i gotovo ostavio stanicu bez zraka. Samo je brza reakcija posade spasila Mir od evakuacije. Ove su nesreće zamalo okončale rusko-američku suradnju u svemiru, a u razmiricama svaka je strana krivila onu drugu za nedaće koje su ih snašle. O ovim nesrećama i astronautima koji su u njima sudjelovali, kao i politici s vrha koja je kumovala djelomičnom neuspjehu spomenute suradnje, sjajno govori knjiga Dragonfly: NASA and the Crisis Aboard Mir.

U srpnju 1998. najavljen je kraj misija na postaju te njeno obaranje u Tihi ocean. Posljednja misija dogodila se 2000. godine nakon čega je Mir napušten, a računala i žiroskopi isključeni. U ožujku 2001. godine Mir je zaronio u asmosferu i raspao se iznad južnog dijela Tihog oceana.

Zanimljivosti

– Jedna je japanska tv-postaja ponudila otkup postaje po kraju operativne upotrebe, kako bi je pretvorila u orbitalni tv-studio. Ponuda je odbijena jer Rusija nije željela jamčiti za sigurnost i prijevoz posade.

– Vijest o napuštanju vremešnog Mira u Rusiji je izazvala pravi revolt. Politička opozicija ovaj je potez držala izdajom nacionalnih interesa i optužila predsjednika Putina za veleizdaju.

– Taco Bell, američki lanac restorana brze prehrane, postavio je u Tihi ocean plutaču dimenzija 12×12 metara s metom nacrtanom na njoj. Restoran je obećao svim svojim kupcima 24h besplatne hrane ukoliko dio postaje pogodi metu. Postaja je, nažalost, promašila.

Datum lansiranja: 20. veljače 1986.
Dimenzije: 19x31x27,5 m
Volumen: 350 m3
Perigej/apogej/inklinacija: 354/374km/51,6˚
Trajanje misije: 15 godina, 1 mjesec, 3 dana
Kraj misije: 23. ožujka 2001.