Svemir

Pogled u zvijezde s dna gravitacijskog bunara

New Horizons

Do 1989. godine, kada je Voyager 2 posjetio Neptun, svemirske sonde su posjetile gotovo sve planete Sunčeva sustava, uz iznimku Plutona. Stoga je 2006. godine iz Cape Canaverala lansiran New Horizons, zadaća kojeg je upotpuniti spisak planeta na koji su dospjeli robotski istraživači sa Zemlje te još godinama kasnije (kraj misije predviđen je za 2026. godinu) putovati kroz Kuiperov pojas i istraživati ga.

Nekoliko mjeseci po lansiranju Međunarodna astronomska unija ukinula je Plutonu status planeta i svrstala ga u skupinu patuljastih planeta. Ovo je u medijima izazvalo kontroverzu, jer čemu slati sondu k nečemu što više nije planet?

Službeni status Plutona zapravo uopće nije bitan: on nam je najbliži član Kuiperova pojasa i njegovo istraživanje predstavlja izvanredan uvid u daleku prošlost Sunčeva sustava. Osim toga, osmatranja Plutona i Kuiperova pojasa sa Zemlje stalno donose nova otkrića o tom dalekom predjelu našega sustava – primjerice, 2012. otkrivena su još dva Plutonova mjeseca – što ovu misiju svrstava među najznačajnije uopće poduzete.

Pluton je u perihelu udaljen 30 AJ ili 4,5 milijardi km od Sunca (AJ – astronomska jedinica; 1 AJ = 150 milijuna km). u afelu – koji iznosi 49 AJ – gotovo je dvostruko dalje.

Da bi se prevalila tako golema udaljenost, sonda je lagana (500 kg) i izvanredno brza: po lansiranju se kretala brzinom od 16 km u sekundi. Prošla je Mjesec za samo devet sati; misije iz programa Apollo putovale su do njega puna tri dana. Nakon trinaest mjeseci stigla je do Jupitera (sonda Galileo do njega je putovala šest godina), iskoristivši njegovu gravitaciju za dodatno ubrzanje i skrativši si put za više od dvije godine. Iznimnoj brzini unatoč, njegovo putovanje do Plutona trajalo je više od devet godina.

Po napuštanju Jupitera sustavi letjelice stavljeni su u hibernaciju. Razlog tome jest ušteda na vremenu: u vrijeme kad je New Horizons dospio do Plutona, njegova elektronika bila je umjesto devet, stara tek dvije operativne godine.

14. srpnja 2015. godine sonda je prošla pokraj Plutona na udaljenosti od tek 12.500 kilometara. Od Harona, Plutonova najvećeg mjeseca, prošao je na udaljenosti od 29.000 km. Pri prolasku mapirana je površina oba tijela, analizirana gustoća atmosfere, njen sastav i utjecaj solarnog vjetra na nju, utvrđena je točna masa Plutona i njena distribucija te je izvršen još niz drugih mjerenja.

Zbog goleme udaljenosti od Zemlje (trenutno iznosi 33 astronomske jedinice) signali s letjelice do nas putuju gotovo pet sati, što brzinu prijenosa podataka čini vrlo skromnom: kreće se u intervalu od tek 1-2 kbps. Taj će priljev potrajati punih 16 mjeseci, a analiza istih još godinama potom.

Po prolasku Plutona, New Horizons će nastaviti svoju misiju u Kuiperovu pojasu. Njegov sljedeći cilj je maleni objekt Kuiperova pojasa oznake 2014 MU69, koji se nalazi preko milijardu i pol kilometara dalje od Plutona. Pri trenutnoj brzini od 14,5 km/s, sonda će do cilja stići u siječnju 2019. godine.

Astronomi sa Zemlje u daljnjoj su potrazi za asteroidima i patuljastim planetama kojima bi sonda mogla prići i obogatiti naše vrlo skromno znanje o tom dijelu sustava.

Sama će letjelica po prestanku komunikacije sa Zemljom nastaviti putovanje kroz svemir. Putovat će doslovno milijardama godina, čime će vjerojatno nadživjeti planet s kojega je poslana.

Zanimljivosti

– Jedan od bitnih uvjeta koji su postavljeni prilikom pripreme misije jest relativna mladost osoblja: NASA nije željela da joj ključni ljudi budu u mirovini kad sonda nakon devet godina putovanja stigne na odredište.

– Prilikom odabira ciljeva misije NASA se obratila astronomima-amaterima, tražeći od njih savjete i ideje kako na najbolji način iskoristiti ovu jedinstvenu priliku istraživanja dubokog svemira.

– Sonda je lansirana na raketi Atlas V, prvi stupanj koje koristi ruski motor RD-180.

New Horizons sa sobom nosi američku zastavu, maleni dio letjelice SpaceShipOne, te nekoliko grama praha Clydea Tombaugha, čovjeka koji je 1930. godine otkrio Pluton.