Program Mercury

Po lansiranju sonde Sputnjik 2, koja je u svemir ponijela psa Lajku, postalo je jasno kako SSSR za cilj ima poslati čovjeka u svemir. Sjedinjene su Države prihvatile bačenu rukavicu i osnovale NASA-u, civilnu agenciju čiji je cilj bio zastupati interese američkog naroda u istraživanju svemira. U tu je svrhu u prosincu 1958. godine najavljen projekt Mercury, rad na kojem je započet 1959. i potrajao sve do 1963. godine. Cilj mu je bio poslati čovjeka u Zemljinu orbitu i tako amortizirati golemi uspjeh koji su polučili Sovjeti prije njih.

Samo ime Mercury dolazi od rimskog boga vatre (Merkur). Kad bi se na troškove Mercuryja zaračunala inflacija, današnja cifra programa iznosila bi više od 1.5 milijarde američkih dolara što je tada bio golem napor za američko gospodarstvo.

Letjelica Mercury bila je vrlo mala. Volumen joj je bio 1,7 kubičnih metara, što je značilo da je u nju jedva stao pilot. Unutrašnjost joj je bila ispunjena sa 120 raznih prekidača, što je tražilo vrhunsku uvježbanost astronauta koji će Mercuryjem krenuti u orbitu. Glavni dizajner letjelice bio je Max Faget, koji će kasnije jednako dobar posao napraviti i s Geminijem i Apollom.

Sama je letjelica bila unaprijed programirana za let i nije se moglo njome upravljati osim s tla. Pilot je mogao vršiti tek sitne korekcije putanje, a sve ostalo bilo je prepušteno kontroli na Zemlji. Letjelica je bila opremljena s tri retroraketna motora pomoću kojih se vraćala na Zemlju. Za povratak bio je potreban tek jedan motor u slučaju da ostala dva otkažu. Svaka od retroraketa imala je dovoljno goriva za potisak u trajanju od 10 sekundi.

Na nosu letjelice nalazilo se krilce nazvano “spoiler”. Ukoliko bi se kapsula počela spuštati prema Zemlji nosom nadolje, pritisak zraka na krilce okrenuo bi letjelicu u pravi položaj za spuštanje (nosom nagore), kako bi toplinski štit bio prvi na udaru trenja. Kapsule koje su korištene za suborbitalne letove bile su opremljene berilijevim toplinskim štitom, dok su orbitalne misije zbog jačeg trenja i više temperature koristile ablativne štitove.

NASA je naručila ukupno 20 kapsula koje je proizveo McDonnel Aircraft Company iz St. Louisa. Pet od njih nije nikad poletjelo, dvije su uništene tijekom bespilotnih letova, dok je jedna potonula u Atlantski ocean i izvađena je tek 38 godina kasnije.

Razvijene su tri rakete za potrebe programa. Bili su to Little Joe, Redstone i Atlas. Little Joe je korišten prilikom testiranja LES-a; Redstone je korišten kod suborbitalnih letova; Atlas, najveća i najsnažnija raketa, korišten je za let u orbitu. Od 1958. u uporabi su bile i rakete Jupiter za suborbitalne letove, ali su povučene iz službe zbog rezanja proračuna. Rakete Atlas prvotno su namijenjene nošenju nuklearnih bojevih glava pa je njihova nova namjena zahtijevala neke izmjene potrebne kako bi se Mercury uspješno otisnuo u orbitu, dok je Little Joe konstruiran upravo za ovaj projekt. Rakete tipa Titan također su trebale služiti za misije Mercuryja, ali je program prekinut prije no što su te rakete ušle u uporabu. Titan je kasnije izvrsno odradio posao u programu Gemini, koji je došao nakon Mercuryja.

Prvi Amerikanci u svemiru pomno su odabrani između 110 vojnih pilota. Sedmorica od njih postali su službeno astronauti u travnju 1959. godine, a šestorica od njih su letjeli u Mercuryju (Deke Slayton je odstranjen iz programa zbog zdravstvenih poteškoća).

NASA je 9. travnja 1959. objavila imena ovih astronauta:
– M. Scott Carpenter
– L. Gordon Cooper, Jr.
– John H. Glenn. Jr. – prvi Amerikanac u Zemljinoj orbiti
– Virgil I. “Gus” Grissom
– Walter M. Schirra, Jr.
– Alan B. Shepard, Jr. – prvi Amerikanac u svemiru
– Donald K. “Deke” Slayton

Astronauti su sami birali ime svojoj letjelici. Tako je Alan Shepard, prvi Amerikanac u svemiru, svojoj letjelici dao ime Freedom 7. Broj 7 dodali su sami astronauti kako bi istaknuli zajedništvo i timski duh koji je vladao prilikom rada na programu. Svi ti astronauti postali su poznati pod imenom Mercury 7. U sklopu programa je, inače, lansirano i 20 misija bez ljudske posade. U četiri takve misije lansirani su primati: prvi je bio rezus-majmun imenom Sam (ime je dobio po School of Aviation Medicine). U preostale tri misije letjeli su Miss Sam (rezus-majmun), Ham i Enos (čimpanze).

Letovi s ljudskom posadom:

a) suborbitalni
– Mercury-Redstone 3 (Freedom 7) – 05. svibnja 1961. Alan Shepard – prvi je Amerikanac u svemiru
– Mercury-Redstone 4 (Liberty Bell 7) – 21. srpnja 1961. Gus Grissom

b) orbitalni
– Mercury-Atlas 6 (Friendship 7) – 20. veljače 1962. – John Glenn
– Mercury-Atlas 7 (Aurora 7) – 24. svibnja 1962. – Scott Carpenter (zamijenio Dekea Slaytona)
– Mercury-Atlas 8 (Sigma 7) – 03. listopada 1962. – Wally Schirra
– Mercury-Atlas 9 (Faith 7) – 15. svibnja 1963. – Gordon Cooper
– Mercury-Atlas 10 (Freedom 7-II) – listopad 1963 – otkazan 13. lipnja 1963.