Program Sojuz

Program Sojuz započet je ranih 60-ih godina prošlog stoljeća, sa zadatkom da u skoroj budućnosti odnese čovjeka na Mjesec. Kapsula Sojuz i istoimena raketa-nosač naslijedili su program Voshod koji je ukinut nakon samo dvije misije.

Za razliku od prijašnjih sovjetskih letjelica, Sojuz je mogao ponijeti do tri kozmonauta u svemir, te manevrirati u orbiti i vršiti spajanja s drugim letjelicama. Sve su ove novosti u dizajnu bile nužne za put k Mjesecu. Razvoj je letjelice tekao slično kao i program Apollo u SAD: Koroljev se odlučio za dvije letjelice koje bi se razdvojile u lunarnoj orbiti, od kojih bi se jedna spustila na Mjesec i kasnije ponovno spojila s matičnim brodom u orbiti.

Sama se letjelica sastoji od tri dijela: orbitalnog modula, modula za povratak u atmosferu i servisnog modula. Za razliku od Apolla koji je imao šest kubičnih metara prostora za tročlanu posadu, Sojuz je za isti broj kozmonauta osiguravao više od sedam kubičnih metara. Sustav za održavanje života razvijen je tako da osigurava normalnu atmosferu pod normalnim tlakom, a zrak se pročišćava kroz filtere koji otklanjaju CO2 iz njega.

U ranoj fazi razvoja, Sojuz je trebao biti prilično krupniji i sastavljen u orbiti nakon tri lansiranja sa Zemlje. Kasnije je ovaj plan odbačen i odlučeno je za Sojuz koji će se sastaviti iz dva dijela donešena sa Zemlje. U konačnici je i ovaj plan odbačen, a inženjeri su se odlučili za oblik Sojuza kakav je i danas u uporabi.

Orbitalni modul nalazi se na prednjem dijelu letjelice. U njemu se nalazi oprema za jednokratnu uporabu, odnosno ona koja se neće vratiti na Zemlju, kao što su kamere i oprema za eksperimente u svemiru. Na njemu se nalazi i sustav za spajanje u orbiti, te može poslužiti i kao zračna komora.

Modul za povratak u atmosferu koristi se za povratak na Zemlju, a obložen je toplinskim štitom čija je zadaća zaštiti brod od visokih temperatura prilikom slijetanja. Prilikom povratka na Zemlju otvara se mali padobran, nakon toga se otvaraju i glavni padobrani, a jedan metar iznad tla uključuju se motori koji dodatno ublažavaju slijetanje.

U servisnom modulu nalazi se spremnik pod tlakom u kojem su sustavi za kontrolu temperature u letjelici, opskrbu električnom energijom i komunikaciju. U dijelu servisnog modula koji nije pod tlakom nalazi se glavni motor, kao i motori potisnika kojima se manevrira u orbiti.

Prvi Sojuzov let bio je 1966. godine, a već je iduće poletio s posadom. Taj je let ujedno bio i posljednji za kozmonauta Vladimira Komarova: poginuo je prilikom slijetanja jer se nisu otvorili padobrani. Zbog ove su katastrofe obustavljeni svi letovi na 18 mjeseci.

Četiri godine kasnije doživljena je nova tragedija: zbog gubitka tlaka unutar letjelice, tročlana posada broda Sojuz 11 poginula je pri povratku na Zemlju. Ovo je bila posljednja nesreća takve vrste: od tada, dakle više od četiri desetljeća, Sojuz je sve posade sigurno odnio u svemir i vratio nazad. Isto tako, on je do sada najsigurniji i najisplativiji svemiroplov ikad sagrađen – jedna misija košta oko 65 milijuna dolara. Usporedbe radi, misija raketoplana koštala je od 500 milijuna dolara pa nekoliko puta naviše (najčešće preko milijarde), dok je samo raketa programa Apollo (Saturn V) koštala preko milijardu dolara.

Nasljednik Sojuza trenutno je u fazi razvoja, označen tek skraćenicom PTK NP (Pilotirujmaj Transportni Karabulj Novla Pokaljenja – Pilotirani transportni brod nove generacije).