Saljut 2/Almaz

Vodstvo Sovjetskog Saveza bilo je svjesno kako je utrka u svemiru sa Sjedinjenim Državama izgubljena davno prije misije Apollo 11. Sergeju Koroljevu situacija je bila jasna još 1965. godine, iako su on i ostali sovjetski znanstvenici i inženjeri pokušali do samog kraja održati korak sa zahuktalim Amerikancima. Jedna od stvari u kojim su nakon 1969. mogli nadvisiti suparnika bila je izgradnja svemirske postaje, no priča o njoj počinje nekoliko godina ranije.

Konstruktorski biro OKB-1 (današnja RKK Energia), kojem je na čelu bio Koroljev, bio je središnji sovjetski biro za konstrukciju i izradu raketa i svemirskih letjelica. Postojali su i drugi biroi, no manjeg značaja i utjecaja. Jedan od takvih bio je OKB-52 kojom je ravnao Vladimir Čelomej. Za razliku od SAD-a, čiji su svi kapaciteti bili pod NASA-inom kapom, u SSSR-u je vladala nezdrava konkurencija između ova dva biroa za financijskim sredstvima.

Zbog uspjeha Sputnjika i Vostoka, Koroljev i njegov biro bili su nedodirljivi. Čelomej se stoga morao okrenuti drugim izvorima financiranja, pa je 1963. godine predložio izgradnju vojne svemirske stanice OPS (Orbitalno pilotirana stanica), kodne oznake Almaz. Kako su Sjedinjene Države u to vrijeme bile u zaostatku za SSSR-om, ideja je dočekana prilično mlako.

Kolo sreće se okrenulo kada je američki predsjednik Lyndon B. Johnson 1965. naručio MOL (Manned Orbital Laboratory), vojnu postaju sa svrhom špijuniranja hladnoratovskih suparnika. SSSR promptno donosi odluku o izgradnji iste takve postaje, a zbog preopterećenosti OKB-1 lunarnim programom i cijelim nizom drugih zadataka (istovremeno su radili i sonde programa Luna, Mars, Venera i druge), teret pada na Čelomeja i OKB-52, koji iz naftalina izvlači svoj OPS.

Dok je javnost bila zabavljena lunarnim programima obje nacije, Čelomej je u sjeni radio na Almazu. Postaja je trebala biti lansirana najkasnije 1971. godine i udomiti tri kozmonauta na razdoblje od dva do tri mjeseca. Uz operativni vijek od dvije godine bila bi gotovo trajno nastanjena – iznimka bi bila tek za vrijeme izmjene posade.

Isprva je planirano da posada ide zajedno s Almazom u svemir, čime je izbjegnut razvoj sustava sa spajanje u svemiru. Isti, naime, nije niti postojao u to vrijeme, a prvi su ga razvili i usvojili Amerikanci tijekom programa Gemini.

Naknadno je odlučeno da se postaja i posada lansiraju odvojeno, jer je teška letjelica s posadom umanjivala korisni vojni i znanstveni teret. Ova odluka omogućila je Almazu da naraste u smislu mase, te pružila mogućnost da je posjeti više posada od jedne. Ovo je također značilo da je sav teret potreban za pojedinu misiju mogao biti lansiran zajedno s posadom, što je otvorilo dodatni prostor za korisni teret na Almazu.

Zbog niza tehničkih poteškoća i podmetanja Čelomejevih političkih protivnika, OPS-1 je umjesto 1971. lansiran tek dvije godine kasnije, a i to – zbog tajnosti projekta – pod imenom Saljut 2. Prema stanici su trebali poletjeti dva kozmonauta, Pavel Popovič i Jurij Artjukin, no misija je otkazana zbog neočekivanog kvara. Iako je lansiranje i postavljanje u orbitu prošlo besprijekorno, trinaesti dan po polijetanju kontrola na Zemlji registrirala je pad tlaka unutar postaje. Ispostavilo se kako je u svemiru eksplodirao treći stupanj rakete koji je dostavio OPS-1 u orbitu, a šrapnel nastao prilikom eksplozije pogodio je postaju i probio joj trup, učinivši je nenastanjivom. U javnost je pušten glas kako je stanica izvršila svoju misiju i bit će srušena na Zemlju, a istina je otkrivena tek 1985. godine.

Datum lansiranja: 3. travnja 1973.
Dimenzije: 14×4 m
Volumen: 99 m3
Perigej/apogej: 257/278 km
Kraj misije: 28. svibnja 1973.