Saljut 3/Almaz2
Zbog neuspjeha prve dvije svemirske postaje, cijeli je projekt doživio gotovo cjelogodišnji zastoj posvećen usavršavanjima brojnih manjkavosti. Valja imati na umu da su manjkavosti kao takve rezultat prije svega neiskustva u radu s orbitalnim postrojenjima, a ne nestručnosti inženjera koji su ih napravili.
Okončanjem preinaka, sredinom 1974. godine SSSR je lansirao novu vojnu postaju u orbitu. I dalje nevoljni otkriti svijetu postojanje svojih vojnih instalacija, drugi su Almaz predstavili kao civilnu znanstvenu ispostavu Saljut 3. Devet dana po lansiranju, na nju su dospjeli Pavel Popovič i Jurij Artjukin.
Njihova glavna zadaća bila je fotografiranje područja od osobitog značaja za sovjetsku vojsku, stoga je najveći dio radnog prostora dodijeljen teleskopu Agat-1, kojim su uglavnom fotografirali NATO-ove aerodrome i lansirne rampe za interkontinentalne balističke rakete (ICBM). Agat-1 bio je tri metra dugačak i promjera leće od jednog metra, što je bio izvanredno napredan aparat u to doba. Usporedbe radi, teleskop Hubble ima leću promjera 2,4 metra. Na postaji je, inače, bilo četrnaest različitih kamera za promatranje Zemlje.
Kako bi, osim promjenom imena, sakrili pravu prirodu postaje, Sovjeti su na njoj vršili i civilne znanstvene eksperimente. Almaz 2 je tako imao sustav za reciklažu tekućine: dnevni kapacitet iznosio je jednu litru vode. Postaja je, pohvalili su se Sovjeti u tisku, prva letjelica uopće s rotirajućim solarnim pločama, koje su se okretale prema Suncu kako bi uhvatile što više energije.
Postaja je bila opremljena stazom za trčanje i elastičnim sponama za vježbanje cjelokupne muskulature, a kozmonauti su bili podvrgnuti strogom režimu vježbi. Ovime se željelo provjeriti je li moguće spriječiti atrofiju mišića, koja se javlja zbog dugotrajnog boravka u svemiru – ovaj je proces kasnije gotovo do savršenstva doveo Valerij Poljakov. Upravo su se zbog toga na Zemlju vratili u boljem stanju nego posade koje nisu prakticirale nikakvu tjelovježbu.
Popovič i Artjukin vratili su se na Zemlju nakon petnaest dana, pripremivši prethodno postaju za dolazak nove posade. Ova je lansirana u svemir mjesec dana kasnije, no zbog problema sa sustavom za spajanje na Sojuzu, nisu se uspjeli spojiti s postajom. Vratili su se na Zemlju dva dana kasnije, neobavljena posla.
Zbog spomenutog kvara svi su nadolazeći Sojuzi pretrpjeli preinake na sustavima za spajanje, što je opet ostavilo postaju nenastanjenom.
Kontrola na Zemlji tu je prigodu iskoristila kako bi testirala naoružanje koje se nalazilo na postaji. Almaz 2 je, naime, bio naoružan topom Nudeljman-Rihter NR-23. Bilo je to oružje koje se koristilo na bombarderu Tu-22, posebno prilagođeno Almazu: imao je domet od 3 km te ispaljivao projektile od 0,2 kg. Bio je fiksno montiran na postaju, zbog čega se cijela morala okretati prema željenoj meti. Instaliran je prvenstveno kao obrana od mogućih napada američkih brodova klase Apollo, no prilikom testiranja na tlu pokazao se kao neprikladan: izazivao je snažne vibracije i tresao cijelu postaju tijekom paljbe, pa je odlučeno da se ne koristi dok je posada prisutna.
Almaz 2/Saljut 3 srušio se u Tihi ocean u siječnju 1975. godine.
Zanimljivosti
– Prostor za posadu bio je uređen poput radnog prostora na Zemlji: imao je svod, zidove i pod, što je načinjeno kako bi se posada brže priviknula na rad u bestežinskom stanju.
Datum lansiranja: 25. lipnja 1974.
Dimenzije: 14×4 m
Volumen: 90 m3
Kraj misije: 24. siječnja 1975.