Saljut 6
Kada je SSSR u rujnu ’77. lansirao u svemir Saljut 6, zapadne su sile mislile da je riječ o još jednoj, sada već gotovo uobičajenoj postaji u svemiru. No Saljut 6 je zapravo predstavljao novu generaciju svemirskih ispostava i krupan korak naprijed u odnosu na prethodni dizajn. Bio je kombinacija Almaza i Saljuta, uzevši ponajbolje od svakog tipa postaje.
Najbitnija razlika u odnosu na prethodnike bio je dodatni sustav za spajanje. Ovakav dizajn omogućio je pristanak dva svemirska broda odjednom, što je imalo dalekosežne posljedice po istraživanje svemira. Posade više nisu bile ograničene zalihama hrane, vode i kisika: one su sad bivale dostavljene bespilotnim letjelicama klase Progres, koje su dospijevale na slobodno pristanišno mjesto. Za gotovo pet godina, koliko je Saljut 6 boravio u orbiti, na njega je pristalo dvanaest Progresa, isporučivši preko 20 tona opreme, zaliha i goriva. Nadalje, postaja nije ostajala nenastanjena za vrijeme izmjene posada, jer su posade sada mogle istovremeno boraviti na postaji prilikom primopredaje iste.
Sojuz 25, lansiran u listopadu 1977. godine, nije se uspio spojiti s postajom i vratio se na Zemlju. Lansirana je druga posada: prvi su na Saljut 6 stigli Jurij Romanenko i Georgij Grečko u Sojuzu 26, i to sredinom prosinca 1977. Generalno se izbjegavalo lansirati s Bajkonura u zimskim mjesecima, no ovaj je let bio ključan ukoliko se željelo zadržati Saljut 6 u letnom stanju. Po prispijeću na postaju izveli su svemirsku šetnju, kako bi ustanovili postoji li kvar na sustavu za spajanje (zbog neuspjeha prethodne misije), no ispostavilo se da je kvar bio na Sojuzu 25.
Na postaji su im se u siječnju 1978. pridružili Vladimir Džanibekov i Oleg Makarov, čime su ušli u povijest kao prva letjelica s četiri člana posade. Džanibekov i Makarov napustili su ih tjedan dana poslije. U ožujku iste godine dobili su nove goste, ovog puta Alekseja Gubarjova i Vladimira Remeka, prvog Čehoslovaka i prvog Interkosmosova kozmonauta u svemiru. I ova dvojica su se zadržali samo tjedan dana.
Romanenko i Grečko vratili su se na Zemlju sredinom ožujka 1978. godine, nakon 96 dana u svemiru. Bili su u vrlo lošem zdravstvenom stanju: nisu bili u mogućnosti kretati se, čak im je i uzimanje hrane predstavljalo prevelik napor za mišiće ruku. Nakon nekoliko dana stanje im se znatno popravilo, dok se za mjesec dana intenzivnog liječenja i vježbi popravilo u potpunosti.
Na Saljutu 6 boravilo je ukupno 16 posada, od kojih je njih pet bilo dugotrajnog karaktera. Leonid Popov i Valerij Rjumin najduže su bili ondje, čak 185 dana. Oni su tijekom boravka ondje dobili u zadatak veći i opsežniji broj vježbi nego prethodne posade, što je za rezultat imalo znatno bolje zdravstveno stanje po povratku. Obojica su porasli za oko tri centimetra, što se reduciralo po slijetanju na Zemlju. Najzanimljiviji medicinski slučaj predstavljale su crvene krvne stanice: njihov životni vijek iznosi 120 dana, što znači da su Popov i Rjumin prvi ljudi čije je tijelo proizvelo crvene krvne stanice u svemiru. Ispostavilo se da u bestežinskom stanju tijelo proizvodi manje krvne stanice, što se opet vratilo u normalu nakon slijetanja.
Saljut 6 je, po isteku planiranog vijeka trajanja u srpnju 1982. godine, spušten u atmosferu gdje se raspao i izgorio.
Zanimljivosti
– Progres, bespilotni brod namijenjen prijevozu tereta u svemir, preinačeni je Sojuz. Prvi put je poletio 1978. k Saljutu 6 a leti i danas, opskrbljujući Međunarodnu svemirsku postaju zalihama i opremom.
– Vladimir Kovaljenok, koji je u dva navrata posjetio Saljut 6 (provevši 249 dana ukupno na postaji), tvrdio je da je tijekom svog drugog boravka ondje vidio vanzemaljski svemirski brod. Vijest je dospjela u javnost, koja je ismijala Kovaljenoka.
Datum lansiranja: 29. rujna 1977.
Dimenzije: 26×4 m
Volumen: 90 m3
Perigej/apogej/inklinacija: 219/275 km/51,6˚
Trajanje misije: 4 godine, 10 mjeseci
Kraj misije: 29. srpnja 1982.