Skylab

Ideja o američkoj svemirskoj postaji započela je daleko od Amerike, u Peenemündeu, gradu na istoku Njemačke. Ondje je početkom 1940-ih Wernher Von Braun radio na razvoju svojih raketa tipa Aggregat (inačica koje će kasnije postati poznata pod nazivom V-2) i kovao planove o osvajanju svemira. Jedna od važnih pretpostavki za let u dubine sunčeva sustava jest postojanje svemirskih postaja, trajnih nastambi s kojih će se takve misije lansirati.

Krajem rata dospio je u Ameriku, koja je željela iskoristiti njegovo znanje u svoju korist. Ondje je tijekom 1950-ih dodatno razradio svoj koncept: ciljajući na rastući strah od komunističkog SSSR-a – a kako bi pridobio političku i medijsku potporu za vlastite planove – postaju je predstavio kao ultimativno oružje koje bi moglo iz orbite nesmetano zasuti bombama svaku točku na Zemlji, čineći vlasnika takve postaje ujedno i gospodarom svih zbivanja na planeti.

Ideja je u stvarnosti zaživjela tek početkom 1970-ih, kada je posustao izvanredno skupi projekt Apollo. Njegovim završetkom ostala su skladišta puna opreme, koje je NASA odlučila iskoristiti za gradnju svemirske postaje. Želeći napraviti što veću postaju sa što manje uloženih sredstava, NASA ju je napravila od preuređenog drugog stupnja rakete, čime je dobila izvanrednih 320 kubičnih metara prostora. Astronauti, navikli na skučene uvjete u letjelicama iz programa Gemini i Apollo, u početku se nisu mogli priviknuti na toliki prostor.

Skylab, kako je imenovana postaja, lansiran je u svibnju 1973. godine. Problemi su počeli već minutu po lansiranju, kada je otpao toplinski štit. Po dolasku u orbitu nevolje su se nastavile jer je otpalo jedno solarno krilo, pa postaja nije imala dovoljno električne energije.

K Skylabu su lansirane tri misije s posadom, od kojih je prva (Skylab II) lansirana jedanaest dana poslije same postaje. Zapovjednik misije, Charles Conrad, već je tri puta prije toga bio u svemiru, uključujući i slijetanje na Mjesec u misiji Apollo 12. Uz njega su još bili Paul Weitz i Joseph Kerwin, a primarni zadatak im je bio osposobiti postaju za boravak ljudi u njoj. Nakon višednevnih napora, uspjeli su popraviti oštećenja i započeti predviđene eksperimente. Na Zemlju su se vratili 22. svibnja ’73.

Drugu misiju (Skylab III) predvodio je Alan Bean, još jedan astronaut iz Apolla 12. S njim su bili još Jack Lousma i Owen Garriot, koji su ondje proveli 59 dana. Ovo je bila najproduktivnija posada na postaji, obično završavajući zadatke prije zadana roka. No ova je produktivnost donijela probleme sljedećoj posadi.

Gerald Carr, William Pogue i Edward Gibson (Skylab IV) dospjeli su na postaju u studenom 1973. godine. Zbog produktivnosti prethodne posade, NASA je imala visoka – zapravo, prije nerealna – očekivanja i od ove, međutim pokazalo se kako su astronauti bili preopterećeni poslom, no kontrola na Zemlji njihove pritužbe nije uvažila. Zbog gluhog telefona između posade u orbiti i kontrole na Zemlji vremenom je došlo do velikih tenzija, pa čak i otvorene pobune i odbijanja izvršenja zadataka. Problemi su riješeni otvorenim razgovorom, a posada je u konačnici rasterećena dijela poslova. Sastavljen je novi plan rada, koji se pokazao vrlo učinkovitim: do kraja misije posada je odradila više posla negoli je to bilo planirano prije lansiranja.

Posada Skylaba IV napustila je postaju u veljači 1974. godine, nakon puna 84 dana ondje. Trebale su uslijediti nove misije, no u to je vrijeme projekt svemirskog raketoplana počeo pokazivati prve pukotine u financijskom planu, koje je NASA pokrpala sredstvima namijenjenim Skylabu. Zbog neodržavanja, orbita Skylaba se postojano smanjivala, te je postaja na kraju ušla u atmosferu i raspala se iznad Indijskog oceana.

Zanimljivosti

Zbog otvorene pobune – iako je sukob izglađen i posao odrađen do kraja – niti jedan član misije Skylab IV nikad više nije letio u svemir. NASA, naime, nije tolerirala nikakvo skretanje s kursa, koliko god opravdan razlog bio. Posada Skylaba IV nije jedina koja je trajno prizemljena zbog neposlušnosti: takva je sudbina zadesila i Gordona Coopera, Scotta Carpentera, te posadu misije Apollo 7.

– Na Skylab nisu ugrađeni nikakvi navigacijski ili kontrolni uređaji kojim bi ga se prizemljilo na kraju životna vijeka, jer je NASA to smatrala preskupom investicijom. Zato se 1979. nije znalo gdje će točno pasti. Amerikanci su zbog takve politike ismijavali NASA-u, dok je u nekim dijelovima svijeta došlo do panike – u Engleskoj su neki izletnici to jutro proveli u pećini blizu njihova kampa.

– The San Francisco Examiner, novine iz San Franciska, dale su ponudu od 10.000 dolara prvoj osobi koja donese komad Skylaba unutar 72 sata od pada. Ovu su ponudu držali sigurnom okladom, jer je postaja trebala pasti u Indijski ocean, daleko od SAD-a. Vijest je, međutim, došla do Australije, gdje su zbog krivog proračuna završili pojedini dijelovi stanice. Sedamnaestogodišnji Australac Stan Thornton pronašao je komad Skylaba, sjeo u zrakoplov i pojavio se u uredništvu spomenutih novina u zadanom roku. Novac mu je uredno isplaćen.

– Gradsko vijeće grada Esperance u Australiji poslalo je NASA-i račun u iznosu od 400 dolara na ime troškova čišćenja. Novac im je isplaćen tek 2009. godine dobrovoljnim prilozima s jedne kalifornijske radio-postaje.

Datum lansiranja: 14. svibnja 1973.
Dimenzije: 26x17x7 m
Volumen: 320 m3
Perigej/apogej/inklinacija: 434/441 km/50
Kraj misije: 11. srpnja 1979.