Sojuz

Prva generacija Sojuza proizvodila se četiri godine, od 1967. do 1971., tijekom kojih je izgrađeno jedanaest letjelica za let s posadom (Sojuz 1-Sojuz 11) te još nekoliko namijenjenih bespilotnim letovima. Posada unutar letjelice nije nosila svemirska odijela (slično kao i u prvom Voshodu) zbog skučenog prostora, što će se konstruktorima kasnije obiti o glavu – da je nosila svemirska odijela prilikom misije, posada Sojuza 11 ostala bi živa.

Ova je verzija Sojuza bila opremljena sustavom za spajanje u orbiti, koji je korišten za pristajanje na svemirsku postaju Saljut. Dva su Sojuza ove generacije to učinila: Sojuz 10, koji nije uspio pravilno pristati na postaju i vratio se potom kući, te već spomenuti Sojuz 11, koji se uspješno spojio, a posada se prebacila na postaju i ostala ondje gotovo mjesec dana.

Pet Sojuza iskorišteno je za program Zond, koje je SSSR slao na letove oko Mjeseca u razdoblju od 1968. do 1970. godine. Svaki od njih nosio je životinje i biološke eksperimente, koji su trebali pokazati mogu li ljudi izdržati napore putovanja do Mjeseca.

Ovaj je dizajn napušten nakon jedanaest letova s posadom zbog izrazito manjkavih sigurnosnih sustava – u samo jedanaest letova, poginula su čak četiri kozmonauta.