Connect with us

Pozdrav, koji sadržaj vas zanima?

Arheologija i paleontologija

Crvotočine iz stoljećima starih umjetničkih drvoreza otkrivaju povijest “crva”

Istražujući drvoreze izrađene na komadima drveta starima pet stoljeća, Blair Hedges, profesor biologije na američkom Državnom sveučilištu Penn, identificirao je vrste kukaca odgovorne za crvotočine u europskim umjetničkim drvorezima iz doba renesanse.

Radi se o dvije vrste buba koje žive u drvetu i prave rupe u njemu, a koje su i danas široko rasprostranjene. Međutim, ti “rekorderi crvotočina”, kako ih naziva Hedges, pokazuju drugačiji uzorak u prošlosti kad su se susretali poput dviju vojski na svojim frontama diljem srednje Europe. Ovo istraživanje, u kojem se po prvi put koriste drvorezi kao “tragovi fosila” za precizno određivanje vrste i identifikaciju lokacije, objavljeno je u časopisu Biology Letters.

Hedges je objasnio da su većinu “crvotočina” na tim pločama od drveta napravili odrasli kukci, a ne ličinke u obliku crva. Nakon slijetanja na komad suhoga drveta, kukci polažu jaja u pukotine drveta. Larve potom provode tri do četiri godine u rupama unutar drveta, hraneći se celulozom dok ne narastu i ne uđu u fazu začahurene ličinke, kada se transformiraju u odrasle bube. Odrasle bube tada ruju ravno prema površini drva, u potrazi za partnerom s kojim započinju novi životni ciklus. “Takozvane ‘crvotočine’ pronađene u drvetu – uključujući namještaj, grede, hrastove parkete, pa i drvene blokove koji su bili korišteni za tisak umjetničkih crteža u knjigama – nisu napravili crvi kao što sugerira naziv. Većinu ‘izlaznih rupa’ napravili su novo transformirani odrasli kukci probijajući se do površine kako bi odletjeli dalje”, kaže Hedges.

Kad su se te crvotočine pojavile u drvenim pločama kojima su se izrađivali drvorezi, dovele su do praznih krugova na grafikama. “Te sitne greške, odnosno prekidi u tisku, služe kao ‘tragovi fosila’ “, kaže Hedges. “To nisu same životinje, nego su dokaz o njihovu postojanju. One pokazuju da su kukci napali određeni komad drveta, čak i kada to drvo više ne postoji.” Hedges je dodao da proučavanje otisnutih grafika pruža bolju i točniju informaciju od danas mnogo rjeđih drvenih ploča za tiskanje. Komad drveta može tijekom godina steći nove crvotočine, pa je teško znati je li određena rupa napravljena prije deset godina ili prije više stoljeća. Čak su zaštićeni muzejski primjerci mogli steći crvotočine od kukaca koji su sletjeli na njih samo nekoliko godina prije smještaja u muzej.

“Proučavajući crvotočine u grafikama, vidimo samo crvotočine koje su napravljene u određenom trenutku u povijesti”, rekao je Hedges. “Budući da većina grafika, uključujući i one u knjigama, ima datum objavljivanja, znamo da su crvotočine koje se tu nalaze nastale vrlo blizu toga datuma, ili barem između toga i prvoga otiska. To je gotovo savršen biološki vremenski žig. U većini slučajeva znamo i gdje je knjiga tiskana. Na primjer, ako se crvotočine pojavljuju na grafici napravljenoj 1462. u Bambergu u Njemačkoj, onda znamo da su kukci koji su napravili crvotočine u odgovarajućem komadu drveta morali živjeti u tom području i u tom trenutku ili blizu toga. Dakle crvotočine nam prilično točno mogu reći kada i gdje je živjela neka vrsta prije više od 500 godina, i to je zadivljujuće.”

Hedges je izmjerio veličinu više od triju tisuća crvotočina u umjetničkim  djelima i knjigama u vremenskom rasponu od pet stoljeća, od 1462. do 1899. Utvrdio je da su grafike iz sjeverne Europe – uključujući Englesku, Nizozemsku, Njemačku i Švedsku – imale male i okrugle rupe, u prosjeku širine 1,43 mm. Za razliku od njih, rupe u drvorezima iz južne Europe – uključujući Španjolsku, Portugal, veći dio Francuske i Italije – bile su veće, širine oko 2,30 mm, i sadržavale su neke jedinstvene tragove, uključujući i dugačke rupe.

“Vrste koje rade crvotočine identificirane su postupkom eliminacije. Na primjer, veličina bube odgovara veličini rupe koju je napravila, a većina vrsta je sklona drvetu koje jede. Na kraju su ostale dvije vrste, kao najvjerojatniji bušitelji rupa”, rekao je Hedges. “Crvotočine iz sjeverne Europe najvjerojatnije je izradila obična buba Anobium punctatum. Crvotočine u južnoj Europi najvjerojatnije je napravila mediteranska buba Oligomerus ptilinoides.” Hedges je dodao kako je, uspoređujući promjere crvotočina nađenih u umjetninama iz raznih krajeva Europe, mogao utvrditi da je obična buba živjela samo u geografskom području koje se proteže od sjeverne Francuske, Švicarske i Austrije prema sjeveru, dok je mediteranska buba živjela samo južno od te razdjelnice. “To je čudno, jer to znači da su kretanja tih dviju vrsta bila bliska jedno drugome, ali se začudo nisu preklapala niti prelazila preko stroge razdjelnice”, rekao je Hedges. “Međutim, danas, i tijekom posljednjih stotinu godina, budući da putovanja, prijevoz namještaja i slično, povećavaju tendenciju širenja kukaca posvuda, obje vrste nalazimo i u sjevernoj i u južnoj Europi kao i drugdje u svijetu.” Hedges smatra da su te dvije vrste mogle stoljećima održavati kontaktnu zonu zbog konkurencije oko istoga izvora hrane. Svi ti detalji o rasprostranjenosti vrsta, uključujući kontaktnu zonu, bili su do sada nepoznati.

Hodges je rekao da bi se ova metoda mogla koristiti za proučavanje različitih vrsta kukaca u drugim regijama, kao što su istočna Europa, Amerika i Azija, pa i za proučavanje ranijih vremenskih razdoblja. On predviđa i da bi se stari DNA iz kukaca možda mogao ponovo dobiti iz izvornih drvenih ploča sačuvanih u muzejima. “Drvene ploče koje se dugo čuvaju u muzejima bile su zaštićene od bilo kakve nedavne aktivnosti insekata”, objasnio je Hedges. “Dakle, bilo bi uzbudljivo moći ispitati drvene ploče pomoću tragova DNA iz kukaca koji su napravili crvotočine, što bi istraživanju dodalo genetsku dimenziju. To bi se istraživanje moglo učiniti bez oštećenja po rijetke drvene ploče, a pomoglo bi da se potvrde identiteti vrsta i njihovi odnosi.”

Hedges je dodao kako je njegova nova metoda značajna ne samo za biologiju, nego i za povijest umjetnosti. “Postoje neke situacije u kojima je porijeklo knjige ili grafike nepoznato jer lokacija nikada nije bio upisana u tekstu”, kaže Hedges. “Sada kad znamo da su različite vrste kukaca živjele u različitim dijelovima Europe, povjesničari umjetnosti mogu jednostavnim mjerenjem crvotočine utvrditi je li knjiga iz sjeverne ili južne Europe.”

Ostavi komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Oglašavanje

Možda će vas zanimati

Biljke i životinje

U vodama oko Tasmanije, australski su istraživači ulovili rijetke fotografije morskog stvorenja latinskog naziva Pyrostremma spinosum. Rijedak je toliko da su ga nazvali „morskim...

Biljke i životinje

Znanstvenici su u plićacima Filipina konačno uspjeli pronaći živog, golemog crva koji izgleda kao stvorenje iz filmova strave i užasa. Za postojanje te neobične...

Znanost

Znanost nas gotovo svakodnevno iznenađuje svojim dosezima; baš kad pomislimo da imamo sve što nam treba, iskrsne neki novi proizvod ili usluga koji stubokom...

Biljke i životinje

Barem ne u biološkom smislu. Iako se ovaj naziv vrlo često koristi u svakodnevnom govoru te se baš ovih dana mogu pročitati i članci...

Oglašavanje