Connect with us

Znanost

Fizika

Einstein nas je još početkom 20. stoljeća naveo na pravi trag o prirodi svemira

Najnoviji podaci koje je prikupio svemirski teleskop Hubble pokazuju da je misteriozna “tamna energija” (ona koja uzrokuje ubrzano širenje svemira) doista konstantna sila, kako je to Albert Einstein svojedobno tvrdio. Einstein je svemir, prilikom definiranja opće teorije relativnosti, smatrao statičnim, te je zbog toga uveo kozmološku konstantu kako bi teorija prianjala uz statični svemir. Teoriju je kasnije zažalio nakon što je Edwin Hubble dokazao da se svemir širi. No, s obzirom na tadašnja tehnološka saznanja i mogućnosti pogleda u duboki svemir, ne treba zamjerati obojici što nisu mogli zaključiti kako se svemir širi ubrzano.

Kako znamo da je sila proporcionalna akceleraciji, ideja o konstantnoj sili poklapa se s najnovijim istraživanjima koja pokazuju kako se svemir širi sve većom brzinom. Isto tako, trenutni standardni model kozmologije uključuje, iako vrlo malu, Einsteinovu kozmološku konstantu čija vrijednost iznosi 10-35 s-2.4

No, problem koji se tu javlja jest taj što kvantni fizičari i teorijski fizičari današnjice uporno žele kvantnu fiziku i opću teoriju relativnosti u paketu s teorijom Velikog praska sažeti u jedan veliki teorijski standardni model koji bi fizikalno i matematički precizno objašnjavao pojave kako u svemirskim razmjerima, tako i u sitnom svijetu čestica. Ako uzmemo u obzir da su zakoni koji vrijede među česticama po mnogočemu različiti od onih koji vladaju u našem “opipljivom i vidljivom” četverodimenzionalnom svijetu (uz vrijeme uzeto kao četvrtu dimenziju), postavlja se pitanje koliko uopće ima smisla trošiti vrijeme na sastavljanje “konačne” teorije koja već tolike godine ne nalazi odgovore na mnoga pitanja koja su bila aktualna još prije 100 godina.

Kad bi se pokušalo odvojiti te dvije vrste pogleda na svijet, možda bismo brže došli do rješenja sudbine svemira, tako što bismo problemu širenja svemira prišli čisto matematički, onako kako je to Einstein činio. Na zakrivljenje prostora i vremena uzrokovano gravitacijom u odnosu na cjelokupni svemir možemo, po Einsteinu, gledati kao na male valove koji su prouzorkovali malu namreškanost površine mora (za svemir tada vrijedi kvazi-euklidska geometrija). U tom se navodu lako može uočiti Einsteinova intelektualna skromnost te sklonost necjepidlačenju, koja je danas teško uočljiva kod modernih fizičara.

Danas se sudbina svemira, odnosno pitanje hoće li se nastaviti širiti u beskonačnost ili će se u jednom trenutku početi sažimati, pokušava odrediti srednjom gustoćom materije u svemiru koju je, s današnjih stajališta, gotovo nemoguće odrediti. Einstein je računom došao do toga da, ako postoji srednja vrijednost gustoće materije u svemiru, zbog neravnomjerne raspodijeljenosti materije bit će eliptičnog kvazi-sfernog oblika, ali će i nužno biti konačan. Isto tako, ukoliko uzmemo za predodžbu dvodimenzionalni svijet koji se počne širiti putem površine kugle ravnomjerno u svim smjerovima te koji se, nakon što obuhvati cijelu kuglu, daljnjim “širenjem” počne smanjivati natrag prema početnoj točki, lako je koristeći matematičku analogiju na naš “trodimenzionalni” svijet čisto intuitivno zaključiti da će ista sudbina možda zadesiti i naš svijet, koji bi isto tako mogao biti konačan, a bez granica.

2 komentara

2 Comments

  1. Marija Štrajh

    kolovoz 15, 2012 kod 6:17 pm

    dobro jutro

  2. Monika Faletar

    kolovoz 15, 2012 kod 6:21 pm

    Procul,o procul este profani!

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Fizika

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh