Connect with us

Znanost

Astronomija

Kuiperov pojas

Područje koje nazivamo Kuiperovim pojasom proteže se iza Neptuna, pa do 50 astronomskih jedinica od Sunca i predstavlja nepregledan rezervoar smrznutih i stjenovitih tijela od kojih neka svojom veličinom pariraju najvećim asteroidima asteroidnog pojasa.

Najveći medu njima, Quaoar ima 1300 km u promjeru i veći je za 50 km od Plutonovog mjeseca Charona. Ima tu i raznih misterioznih dvostrukih objekata, budućih kometa i minijaturnih objekata raznih kompozicija i boja. U zadnje vrijeme, znanstvenici se polako okreću tezi da je Pluton, zajedno sa svojim mjesecom Charonom, zapravo član Kuiperovog pojasa.

Pravo istraživanje Kuiperovog pojasa počelo je 1993. kada su pronadena 4 nova objekta. U to su vrijeme najbolji teleskopi mogli zapaziti blijedi sjaj objekta 22. magnitude. Već sljedeće godine nađeno ih je dvadesetak, a danas, 11 godina kasnije, poznato nam ih je preko tisuću. Čini se da se mogu podijeliti u tri veće skupine:

1. jedni se gibaju na udaljenosti od 30 do 50 astronomskih jedinica od Sunca u specifičnoj rezonanciji sa Neptunom (2:3), a nazivaju se plutoidi;
2. druga skupina su klasični objekti Kuiperovog pojasa i gibaju se u pojasu od 30 – 50 a.u. od Sunca, ali bez ikakve rezonancije;
3. u treću skupinu spadaju objekti sa jako ekscentričnim orbitama koji u afelu pobjegnu do 1000 a.u. od Sunca.

Ukupna masa koja je danas akumulirana u Kuiperovom pojasu iznosi 0.5 – 1 masa Zemlje, ali znanstvenici smatraju da to nije uvijek bilo tako. Naime, da bi se formirali objekti kakvi danas tamo postoje, pojas je morao sadržavati oko 50 sadašnjih masa. Provedene simulacije pokazuju da se od pojasa mogao stvoriti planet veličine Zemlje ili Marsa, ali taj je proces prekinut pojavom Neptuna. On je gravitacijski utjecao na pojas, slično kao što Jupiter utječe na asteroidni pojas.

Pod Neptunovim utjecajem sudari izmedu većih komada u pojasu postali su vrlo nasilni i djelovali su destruktivno, a ne konstruktivno. Sitnija prašina koja je nastajala sudarima mogla je lako biti odnesena u međuzvijezdani prostor djelovanjem Sunčeve radijacije. Slični procesi primjećeni su i kod nekih drugih zvijezda, kao što su Vega, Beta Pictoris ili Fomalhaut. Nakon što se zvijezda pokrije okultirajućim diskom, oko nje se, na udaljenosti koja odgovara Kuiperovom pojasu, javlja blijedi prašinasti disk.

Sljedećih nekoliko godina obećava mnogo. NASA je nedavno lansirala SIRTF, infracrveni teleskop koji ce moći izmjeriti albedo (mjeru odbijanja svjetlosti neke površine, odnosno općenito omjer odbijenog i primljenog elektromagnetskog zračenja, od izvora, npr. Sunca) i dijametar nekih objekata u pojasu. Moći će, takoder, i mjeriti njihovu površinsku temperaturu preko koje možemo bolje shvatiti i njihovu kompoziciju. U isto vrijeme, Hubble bi trebao raditi na točnijem određivanju orbita nekih objekata. No, čak ni to nam neće dati ništa više od zamućenih karata površine. Bolje rezultate može dati jedino posjet svemirskom letjelicom. Što se toga tice, NASA je objavila da je u planu misija nazvana “New Horizons Pluto – Kuiper Belt” (PKB) koja bi trebala prići Plutonu 2015. godine.

Nastavi čitati

Reci ljudima da postoji nevidljivi čovjek koji je stvorio svemir i vjerovati će ti, reci im da je boja mokra i morat će taknuti da budu sigurni!

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Astronomija

Popularno

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh