Connect with us

Znanost

Astronomija

Molekularni oblak

Molekularni oblak tip je međuzvjezdanog oblaka čija gustoća i veličina omogućavaju formaciju molekula, pretežno vodika. Ponekad se naziva i rodilište zvijezda ukoliko se unutar njega formira nova zvijezda.

Molekularni se vodik teško detektira infracrvenim i radio opservacijama, pa se za određivanje prisutnosti molekularnog vodika koristi ugljikov monoksid. Smatra se kako je omjer luminoziteta ugljikova monoksida i molekularnog vodika konstantan. Ipak, nakon istraživanja drugih galaksija postoje određene sumnje u ovaj zaključak.

Unutar naše galaksije, molekularni plin zauzima manje od 1% volumena međuzvjezdanog prostora, ali je s druge strane najgušći dio prostora. Većina molekularnog plina sadržana je u molekularnom prstenu koji se nalazi između 3,5 i 7,5 kiloparseka od centra galaksije. Za usporedbu, Sunce se nalazi oko 8,5 kiloparseka od centra galaksije. Karte raspodjele ugljikova monoksida, u velikom mjerilu, pokazuju kako je položaj ovog plina u uskoj vezi sa spiralnim krakovima galaksije. Činjenica da se taj plin pretežno pojavljuje u spiralnim krakovima protivi se teoriji koja kaže kako se molekularni oblaci mogu formirati ili disocirati unutar vremenskog razdoblja manjeg od 10 milijuna godina (koliko traje put tvari kroz tu regiju).

Vertikalno gledano, molekularni plin zauzima uzak prostor u sredini galaktičkog diska, karakterizira ga specifična visina, Z, od otprilike 50 – 75 parseka. To je mnogo tanje od toplog atomskog (Z = 130 – 400 pc) te toplog ioniziranog (Z = 1000 pc) plina koji se stvaraju unutar molekularnih oblaka uslijed djelovanja jake radijacije. Tu radijaciju emitiraju mlade masivne zvijezde te kao takve imaju jednaku vertikalnu raspodjelu kao i molekularni plin. Distribucija molekularnog plina ujednačena je na velikim udaljenostima. Međutim, distribucija na manjem prostoru izrazito je neuređena i većinom je koncentrirana u diskretne oblake i komplekse oblaka.

Veliki skupovi molekularnih plinova mase 104 – 106 puta veće od mase Sunca zovu se Divovski molekularni oblaci. Takvi oblaci mogu dostići čak nekoliko desetaka parseka u promjeru te imati prosječnu gustoću od čak 102 – 103 čestica po kubičnom centimetru. Prosječna gustoća okoline Sunca je jedna čestica po kubičnom centimetru. Substruktura tih oblaka zapravo je kompleksna skupina niti, ploča, mjehurića i nepravilnih nakupina.

Najgušći dijelovi niti i nakupina nazivaju se “molekularne jezgre”, dok se najgušće molekularne jezgre, slijedom logike, nazivaju “guste molekularne jezgre” i imaju gustoću veću od 104 čestica po kubičnom centimetru. Primijećeno je kako molekularne jezgre sadrže tragove amonijaka. Koncentracija prašine unutar jezgri dovoljna je da bi blokirala svjetlost iz okolnih zvijezda tako da se one doimaju kao siluete tamnih maglica.

Divovski molekularni oblaci toliko su veliki da naši “lokalni” mogu zauzimati značajan dio zviježđa pa ih se i imenuje prema zviježđu u kojem se nalaze. Tako npr. imamo Orionov molekularni oblak ili Bikov molekularni oblak. Ovi lokalni molekularni oblaci raspoređeni su u prsten u blizini mjesta gdje sunce prelazi Gouldov pojas. Najveća nakupina molekularnih oblaka u našoj galaksiji, B2 kompleks u Strijelcu, formira prsten na udaljenosti od 120 parseka oko centra galaksije. Područje Strijelca kemijski je bogato i često služi kao primjer uzorka pri traženju novih molekula u međuzvjezdanom prostoru.

Izolirani, gravitacijski vezani, manji molekularni oblaci s masama tek nekoliko stotina puta većih od mase Sunca nazivaju se Bokove globule. Najgušći dio malih molekularnih oblaka ekvivalentan je molekularnim jezgrama koje se mogu pronaći u divovskim molekularnim oblacima i obično se uključuju u ista istraživanja. 1984. IRAS (Infracrveni Astronomski Satelit) je identificirao novu vrstu difuznog molekularnog oblaka. Radi se o difuznim, vlaknastim oblacima koji su vidljivi tek na visokim galaktičkim širinama (gledano s pozicije ravnine galaktičkog diska). Tipična gustoća ovih oblaka je oko 30 čestica po kubičnom centimetru.

Vjeruje se kako se formacija novih zvijezda odvija isključivo unutar molekularnih oblaka. Radi se o logičnoj posljedici niske temperature i velike gustoće molekularnih oblaka. Gravitacijska sila koja djeluje tako da urušava oblak mogla bi povećati tlak unutar oblaka koji djeluje u suprotnom smjeru. Primijećeno je i kako je volumen velikih oblaka, u kojima se formiraju zvijezde, uvelike ograničen vlastitom gravitacijom (baš kao i kod planeta, zvijezdi i galaksija).

Fizika molekularnih oblaka slabo je objašnjena i predmet je velikog broja debata. Gibanja unutar oblaka određena su turbulencijama u magnetiziranom plinu, u kojem su turbulentna gibanja visoko supersonična, ali i dalje usporediva s brzinama magnetskih poremećaja. Pretpostavlja se kako ovakvo stanje ubrzano gubi energiju zbog čega zahtjeva ili potpuni kolaps ili kontinuirani unos energije. U isto vrijeme, poznato je kako se oblaci mogu raspršiti uslijed nekog procesa – vjerojatno djelovanjem velikih zvijezda – prije nego li dio njihove mase postane zvijezda. Molekularni oblaci, a pogotovo divovski molekularni oblaci često su izvori astronomskih MASER-a.

Izvor: en.wikipedia.org

Life is a sexually transmitted disease and there is a 100% mortality rate.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Astronomija

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh