Connect with us

Znanost

Društvene znanosti

Može li Afrika prehraniti rastuću svjetsku populaciju?

Joel K. Bourne Jr. iz National Geographica uz pratnju vodiča proveo je nekoliko dana u Africi i razgovorima s tamošnjim farmerima iz prve ruke dobio je informacije uz pomoć kojih je ispričao priču o svakodnevnoj borbi i teškim uvjetima s kojim se vlasnici malih farmi suočavaju kako bi prehranili sebe i obitelj. Reportažu prenosimo u cijelosti.

Nije vidjela kako se traktor približava. Prvo je izorao stabla banana, zatim kukuruz, a potom i grah, slatki krumpir i manioku. Nakon nekoliko minuta, pola hektara zemlje blizu Xai-Xaija u Mozambiku koja je hranila Floru Chirime i njezinih petero djece prisvojila je kineska korporacija koja gradi farmu na 20.250 hektara, smeđe-zelenu površinu koja se prostire deltom rijeke Limpopo.

(Credit: Robin Hammond)

„Nitko me o ovome nije ništa pitao“, kaže 45-godišnja Chirime podižući glas od ljutnje. „Jednog sam dana samo vidjela traktor kako ore moju zemlju. Lokalna civilna udruga kaže kako su tisuće ljudi izgubile zemlju koja ih je uzdržavala od tvrtke Wanbao Africa Agricultural Development Company – i to uz dopuštenje mozambijske vlade koja i inače zanemaruje lokalne farmere i njihova prava na zemlju u korist velikih korporacija. Oni koji su se uspjeli zaposliti na velikoj farmi rade sedam dana u tjednu i nije im plaćen prekovremeni rad. Glasnogovornik Wanbaoa odbacio je takve optužbe i naglasio je da je riječ o osposobljavanju lokalnih farmera za uzgoj riže.

(Credit: Robin Hammond)

(Credit: Robin Hammond)

Mnogi dijele sudbinu Chirime. Ona je samo jedan od likova uključenih u najveću agrikulturnu priču – pokušaj da se subsaharska Afrika, jedno od najgladnijih dijelova svijeta, pretvori u mjesto koje će prehranjivati cijeli svijet. Od 2007. godine, visoke cijene kukuruza, soje, pšenice i riže natjerale su korporativne investitore na kupnju zemlje u državama gdje je njezina cijena niska, gdje su vlade potkupljive i gdje se prava na zemlju često ignoriraju. Mnogi takvi dogovori pali su u Africi, jednom od rijetkih područja na svijetu gdje postoje milijuni hektara neobrađene zemlje i mnogo vode prikladne za navodnjavanje. Afrička je zemlja neiskorištena – uzgajivači riže u SAD-u, Kini i Europi proizvode oko 3 tone riže na pola hektra zemlje, dok farmeri u subsaharskoj Africi na istom području uspiju proizvesti pola tone. Unatoč brojnim pokušajima, tzv. „zelena revolucija“ koja je udvostručila proizvodnju žitarica između 1960. i 2000. godine nikada nije zaživjela u Africi zahvaljujući lošoj infrastrukturi, ograničenom tržištu, lošem upravljanju tim područjem i građanskim ratovima koji su obilježili čitavu Afriku.

(Credit: Robin Hammond)

Mnogima od tih prepreka danas se bliži kraj. Ekonomski rast subsaharske Afrike kreće se oko 5% godišnje zadnjih deset godina što nadmašuje SAD i zemlje Europske unije. Nacionalni dugovi se smanjuju i sve su češća mirna održavanja izbora. Svaki treći stanovnik Afrike ima mobitele i koristi ih za mobilno bankarstvo, vođenje poslova ili za slanje novca rođacima u ruralnim područjima. Nakon 25 godina neulaganja u afričku agrikulturu, Svjetska banka i ostale donorske zemlje su se uključile. Afrika je postala laboratorij za ispitivanje novih pristupa i načina povećavanja proizvodnje hrane. Ako farmeri uspiju povećati urod pšenice na barem dvije tone na pola hektara, što je 4 puta više od dosadašnjeg uroda, neki stručnjaci smatraju da će se uspjeti bolje prehraniti i početi izvoziti hranu i tako zarađivati novac.

(Credit: Robin Hammond)

(Credit: Robin Hammond)

Ovo je optimističan scenarij. Samo Tajland trenutno izvozi više hrane nego sve zemlje subsaharske Afrike zajedno. Dok klimatske promjene prijete uzgoju hrane u Africi, najvažnije pitanje koje se postavlja je tko će raditi na farmama? Hoće li to biti siromašni farmeri poput Chirime s početka priče koji čine 70% ukupne radne snage u Africi ili velike korporacije poput Wanbaoa koje posjeduju industrijske farme po uzoru na one u SAD-u?

(Credit: Robin Hammond)

Humanitarne organizacije koje se bave problemom gladi i pravima seljaka nazivaju ovakva prisvajanja zemlje neokolonijalizmom i agriimperijalizmom. S druge strane, neki stručnjaci smatraju da bi priljev privatnog novca, infrastruktura i tehnologija mogli biti ključni za razvoj afričkih ruralnih područja pod uvjetom da farmeri i velike tvrtke nađu zajednički jezik i počnu surađivati. Ključna je stvar, smatra Gregory Myers, poštivanje prava na zemlju farmera. „Time bi se uvelike smanjilo globalno siromaštvo i to bi mogla postati priča stoljeća.“

„Kada biste poslali pismo Bogu u kojem biste ga tražili najbolju zemlju i klimatske uvjete za obrađivanje te zemlje, ovo bi vam poslao“, kaže Miguel Bosch, argentinski agronom, vlasnik Hoyo Hoyoa, velike farme soje na 10.000 hektara u sjevernom dijelu Mozambika. „Ovo je raj za farmere. Proveo sam mnogo godina u Brazilu i Argentini i tamo ovakva zemlja ne postoji.“

(Credit: Robin Hammond)

(Credit: Robin Hammond)

Plodna zemlja, velika potražnja za rižom i sojom i vlada koja je spremna ograničiti velike tvrtke u prisvajanju zemlje učinile su bivšu portugalsku koloniju centrom agrikulturne groznice koja trenutno trese čitav kontinent. 2013. godine ova je nacija bila među tri najsiromašnije na svijetu s gotovo polovicom petogodišnje djece koji su pothranjeni.

Nedavna otkrića kvalitetnog ugljena i spremišta plina na sjeveru zemlje, rudarenje i koncesije u šumarstvu i rudarenju polagano mijenjaju nekadašnje stanje. Iskorištavanje ovih prirodnih bogatstava pozitivno je utjecala na ekonomiju Mozambika koja bilježi rast od 7%. Niču veliki projekti koji će se realizirati posuđenim novcem drugih država koje žele dobiti naklonost političkih vođa u Mozambiku. Japan gradi ceste i mostove, portugalske tvrtke luke i željezničke pruge, Kina je već izgradila novu zračnu luku, zgradu parlamenta, nogometni stadion pa čak i predsjedničku palaču s pogledom na veliki zaljev u glavnom gradu Maputo. Predsjednik Armando Guebuza obavio je sedmodnevni sastanak s kineskim predsjednikom imajući popis projekata koje želi ostvariti vrijednih 10 milijardi dolara.

Stanovnici Mozambika imaju malo koristi od ovakvih projekata – više od polovice njih još uvijek živi s manje od 1.25 dolara na dan. Građanski ratovi i nemiri jedina su stvar koja bi mogla stati na put priljevu novca u zemlju. Nakon prosvjeda zbog cijene hrane koji su se dogodili u Maputu 2010. godine, predsjednik Guebuza otpustio je svojeg ministra poljoprivrede. Na njegovo je mjesto došao dotadašnji ministar unutarnjih poslova Jose Pacheco koji se nastavio dodvoravati stranim investitorima na konferencijama diljem svijeta. Od više od 36 milijuna hektara obradive zemlje, vlada Mozambika 85% procjenjuje neiskorištenom. 2004. godine oko 2.5 milijuna hektara obradive zemlje vlada je dala na korištenje domaćim i stranim investitorima za gotovo sve vrste aktivnosti – od šumarenja do biogoriva i uzgoja šećerne trske.

Potpisivanje ugovora i dogovaranje s ministrima u Maputu najlakši je dio procesa. Podizanje i održavanje velike farme u okruženju neprijateljski nastrojenih susjeda nešto je sasvim drugačije. Hoyo Hoyo, najveća farma soje u regiji Gurue trebala je biti pozitivan primjer nove afričke agrikulture. Umjesto toga postala je slikovit primjer svega onoga kakve stvari ne bi trebale biti. 2009. godine mozambijska je vlada portugalskoj tvrtki na korištenje dala 10.000 hektara zemlje koja je hranila lokalne stanovnike i njihove obitelji godinama. Kad su portugalski menadžeri došli na to područje, obećali su lokalnim stanovnicima dvostruku količinu zemlje na nekoj drugoj lokaciji, školu, bolnicu i pitku vodu.

(Credit: Robin Hammond)

Ta obećanja nisu održana. Škola i bolnica nikad nisu izgrađene, iako je portugalska tvrtka kupila vozilo hitne pomoći koje je odvozilo bolesne u bolnicu u Gurueu udaljenu sat vremena vožnje. 40-ak ljudi dobilo je slabo plaćen posao na farmama, dok su stotine drugih premješteni na druge lokacije. Oni sretnici koji su dobili zemlju ubrzo su doznali da je ta zemlja zarasla i daleko od njihova doma.

Custodio Alberto jedan je od tih ljudi. S 52-godišnjim farmerom upoznao sam se na zabavi gdje je 20-ak ljudi iz lokalne katoličke crkve tuklo zrna soje drvenim palicama. Farma velika gotovo 3 hektara, trenutno kontrolirana od strane crkve, nalazi se pored Hoyo Hoyoa i prostire se prema zelenim planinama u daljini.

„Za nas male farmere, proizvodnja soje garancija je nekakve zarade, ponekad dovoljne da djecu pošaljemo na fakultete kako bi postali liječnici ili inženjeri“, kaže Alberto. „Farme su ključne za nas. Bez njih ne možemo živjeti.“

Preseljeni seljaci koji su preživjeli 16 godina rata su siromašni, ali ne i nemoćni. Nedugo nakon što su Portugalci dobili pravo na farmu Hoyo Hoyo (što znači dobrodošlica na lokalnom jeziku), na farmi su se počeli javljati problemi s nedostatkom strojeva. Traktori poznate tvrtke John Deere uvezeni iz SAD-a iz nepoznatog razloga nisu htjeli niti upaliti. Upitao sam farmera pored mene zna li što bi tomu mogao biti razlog.

„Ne znam što se dogodilo“, kaže s vražjim osmijehom na licu. „Možda neka vrsta afričke magije.“

(Credit: Robin Hammond)

(Credit: Robin Hammond)

Sukobi oko Hoyo Hoyoa ništa su u usporedbi s onim što se sprema. 2009. godine mozambijska vlada sklopila dogovor je s Brazilom i Japanom o pokretanju megaprojekta ProSavana kojim bi se preko 14 milijuna hektara zemlje na sjeveru Mozambika učinilo prikladnom za uzgoj soje, što je najveći takav dogovor ikad sklopljen. Ovaj je plan pokrenut po uzoru na onaj između Japana i Brazila kojim su velike tropske savane Brazila (cerrado) pretvorene u jednu od najvećih regija izvoznika soje na svijetu. Tamo proizvedena soja izvozi se u Europu i Kinu s ciljem prehrane stoke. Područje veličine Sjeverne Karoline trebalo je biti pokriveno modernim farmama veličine 10 000 hektara vođene brazilskim poljoprivrednicima i centrima koji bi educirali lokalne farmere o uzgoju cassave, graha, povrća i soje – takvi su barem bili plan i vizija. No 2013. godine, brazilski farmeri na težak su način shvatili da od toga neće biti ništa.

„Bili su fokusirani samo na plodnu zemlju, ali ne i narod koji je tamo živio“, kaže Anacleto Saint Mart iz američke neprofitne organizacije TechnoServe koji je radio s tamošnjim farmerima. „Vodili su se potpuno nerealnom vizijom koja je bila potpuno drugačija od one koja je vladala u Brazilu. Stručnjaci su upozoravali kako je područje već bilo rezervirano za rudarenje i šumarstvo, da se tamo nalaze brojni prirodni rezervati te da velik dio te zemlje već obrađuju lokalni farmeri. Tek nešto manje od 900.000 hektara zemlje bilo je slobodno za obrađivanje, a ta zemlja nije bila dovoljno kvalitetna.

(Credit: Robin Hammond)

(Credit: Robin Hammond)

„Kada je riječ o ProSavani, tko pobjeđuje?“, pita se Devlin Kuyek iz GRAIN-a, neprofitne organizacije koja se bavi korporativnim investicijama u farme. „Zemlju trenutno obrađuju mali farmeri, a vlada to područje daje u vlasništvo velikih tvrtki. Siguran sam da postoje tvrtke s dobrim namjerama, no situacija je takva da one ostvaruju profit zahvaljujući malim plaćama koje isplaćuju i niskom cijenom zemlje. To će rezultirati samo još većom eksploatacijom.“

S pravom politikom, mali farmeri mogu biti izrazito produktivni, smatra Kuyek i naglašava primjer seljaka koji se bave uzgojem riže u Vijetnamu ili vlasnika malih mljekara u Keniji koji zadovoljavaju 70% potrebe za mlijekom u zemlji. Najveći dio farmera u Africi su žene, a kada bi im se dalo povjerenje i pristup zemlji i gnojivu, proizvodnja hrane narasla bi za 30 posto. Mozambijska vlada ne dijeli to mišljenje. Iako se proizvodnja hrane na malim farmama u posljednjih nekoliko godina povećala, 37 posto populacije je i dalje pothranjeno, a južni dio zemlje stalno pogađaju suše i poplave. Unatoč bogatim nalazištima minerala, Mozambik je i dalje jedna od najgladnijih država. Vlada smatra da je odgovor u većim farmama.

„Na ProSavanu gledam kao na riznicu hrane u Mozambiku“, kaže Raimundo Matule, direktor sektora ekonomije u Ministarstvu agrikulture. „Nisu mi cilj velike farme kakve postoje u Brazilu, nego srednje velike farme od 7 do 10 hektara. Brazilci imaju znanje, tehnologiju i opremu kakvu mi možemo prilagoditi za takve farme srednje veličine. Ako ProSavana ne urodi plodom, neće dobiti podršku vlade.“

(Credit: Robin Hammond)

Nekoliko kilometara južno prašnjavom cestom od Hoyo Hoyoa nalazi se farma soje umirovljenog učitelja Armanda Alfonsa Catxave koji se uzgojem povrća bavi u slobodno vrijeme. Tijekom godina, farma mu je dosegla veličinu od 26 hektara. Sada uzgaja soju za novu tvrtku African Century Agriculture koja ga opskrbljuje sjemenom i strojevima. Njoj prodaje uzgojenu soju po dogovorenoj cijeni i zasad su obje strane zadovoljne sklopljenim dogovorom.

„Mislim da su farme srednje veličine tajna uspjeha. Velike farme zauzimaju previše prostora i ljudi nemaju gdje živjeti. Kada bi svi uzgajali soju na, primjerice, 5 hektara, svi bi zarađivali i nitko ne bi izgubio svoju zemlju.“ Ovakvi dogovori malih farmera i tvrtki bili su uspješni s peradi, duhanom i kukuruzom koji su se izvozili u Europu. Sada mozambijski farmeri uzgajaju soju kako bi poduprli uzgoj peradi.

Rachel Grobbelaar je visok i snažan Afrikanac koji je napustio dobro plaćen posao u financijskom sektoru u Londonu kako bi osnovao tvrtku African Century koja surađuje s 900-injak malih i srednjih farmera poput Catxave. Svakog od farmera sedam puta godišnje posjećuje agent African Centuryja koji ih educira o jeftinijim načinima korištenja sjemena za razliku od, primjerice, skupih gnojiva.

„Jučer sam posjetio jednog od naših malih farmera na planini. Uzgojio je 2.4 tone po hektaru“, kaže Grobbelaar. „To je, za razliku od prošlogodišnjeg uroda, dvostruko više. Nisam mogao vjerovati. Zaradio je oko 1.200 dolara.“

„Podupirem ovaj model. Komercijalne bi im farme dale posao, no na taj bi način izgubili svoju zemlju i bili vrlo malo plaćeni. Iskreno vjerujem da možemo povećati proizvodnju na ovaj način“, zaključuje Grobbelaar.

(Credit: Robin Hammond)

(Credit: Robin Hammond)

S pravom politikom i odlukama, produktivne mogu biti i veće farme. Bivši kirurg iz Zambije Dries Gouws zasadio je banane na 12 hektara propale farme limuna prije 14 godina. Tako je počela njegova priča koju zove „Bananalandia“. Danas je to farma na 1400 hektara koja zapošljava oko 2.800 radnika. Njegova je farma pomogla da Mozambik iz uvoznika banana postane izvoznik. Kako je farma rasla, Gouws je asfaltirao ceste, gradio školu i bolnicu, kopao bunare i izgradio 54 kilometra električnih vodova koji ne opskrbljuje samo njegovu farmu, nego i okolna sela u kojima njegovi radnici žive. Njegov najmanje plaćen radnik ima 10 posto veću plaću od nacionalnog „minimalca“, dok vozači traktora i menadžeri zarađuju dvostruko više.

Gouws vjeruje u kombinaciju velikih i malih farmi. Male farme pitanje su ponosa, a velike farme omogućile bi izgradnju cesta, struje i infrastrukture koju vlada ne omogućava. Velike bi farme zapošljavale neke ljude, drugi bi uspijevali sami.

„Izgradio sam električni vod koji selo opskrbljuje strujom“, kaže Gouws dok automobilom pratimo vod i prolazimo pored koliba i polja banane. „Nikad me nitko nije nagovarao na ovo, niti sam očekivao da ću to učiniti. No ne treba previše filozofirati oko toga – želimo svijet napraviti boljim mjestom za život, zar ne? Ne može se sve vrtiti oko novca.“

„Ne treba ovo pogrešno shvatiti – poljoprivreda u Africi vođena je novcem i idejom o zaradi. Na nedavnoj konferenciji investitora pojavilo se 800 investitora iz cijelog svijeta koji su uložili gotovo 3 trilijuna dolara. Pretpostavlja se da će se taj broj utrostručiti u narednom desetljeću. Organizacija za prehranu i poljoprivredu (FAO) smatra da svjetskoj agrikulturi treba toliki priljev privatnog novca i tehnologije. Stručnjaci iz FAO-a smatraju da svake godine razvijene zemlje trebaju uložiti oko 83 milijarde dolara u agrikulturu kako bi se do 2050. godine prehranilo 2 milijarde ljudi.

Pri tome je ključno takve investicije učiniti isplativima za svakoga. One trebaju osigurati prava na zemlju, opskrbiti tržišta i povećati produktivnost farmi. „To bi bila trostruka pobjeda“, smatra Darryl Vhugen, odvjetnik neprofitne organizacije koja pomaže siromašnim seljacima da brane svoje pravo na zemlju. „Time bi profitirali investitori, lokalni stanovnici, ali i cijela država zbog zapošljavanja i infrastrukture.“

(Credit: Robin Hammond)

Dok smo se vozili dugačkom cestom koja prolazi kroz srce projekta ProSavana, zastali smo pored male kolibe kako bi porazgovarali s 35-godišnjim farmerom Costom Ernestom i njegovom suprugom Ceciliom Luis koji nikad nisu čuli za ProSavanu. Oni se jednostavno trude prehraniti svoju sedmeročlanu obitelj pomoću svoje male farme kukuruza površine jednog hektra i prodajom stabljika bambusa. Njihovih petero djece starosti su između šest mjeseci i 11 godina. Najstarije dijete, sramežljiva djevojčica Esvalta usitnjava kukuruz drvenom palicom koja je velika koliko i ona sama. Taj su posao prije nje radile i njezina majka i baka. Moj vodič koji radi u poljoprivredi već 20 godina kaže kako su djeca i njihovi roditelji koji rade na farmama uglavnom pothranjeni. Na pitanje jesu li uzgojili dovoljno kukuruza za ovu godinu da ne budu gladni, Ernesto ponosno odgovara da jesu.

Dok pričamo, prilaze dva muškarca. Pitam ih bi li zamijenili posao na maloj obiteljskoj farmi za onaj na velikoj farmi. S obzirom na njihovu iznošenu i uništenu odjeću i nateknute trbuhe, pitanje se činilo nepravednim. „Naravno“, odgovaraju bez oklijevanja.

„Molim se Bogu da se nešto takvo dogodi“, kaže najstariji od njih. „Doista trebam neki posao.“

Hoće li budući mozambijski farmeri nalikovati na one moderne poljoprivrednike u Iowi ili vlasnike malih, ali produktivnih polja riže poput onih u Vijetnamu, ostaje nam vidjeti. No sve se strane slažu kako je status quo neprihvatljiv.

Izvor: National Geographic

Babuške su zle.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Društvene znanosti

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh