Connect with us

Pozdrav, koji sadržaj vas zanima?

Neuroznanost

Otkrivena veza između opažanja straha i zvuka

Bilo tko tko je ikada čuo Beethovenovu sonatu ili pjesmu Beatlesa zna kako moćno zvukovi mogu utjecati na naše emocije. No može se dogoditi i suprotno – naše emocije mogu djelovati na to kako čujemo. Ponekad određeni tip zvuka u našem mozgu postane povezan sa snažnim emocijama, tako da kad čujemo slične zvukove, prisjećamo se tih istih osjećaja, iako su oni apsolutno izvučeni iz originalnog konteksta.

Ovaj fenomen često srećemo kod vojnih veterana koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), kod kojih nešto uobičajeno, kao što je zvuk groma, može izazvati mrcvarenje uspomenama s ratišta. Moždani mehanizmi odgovorni za stvaranje ovih problematičnih situacija i dalje su nepoznati. No sada je istraživački par iz Škole medicine Perelman na Sveučilištu Pennsylvania otkrio kako strah, zapravo, može povećati ili smanjiti sposobnost razlikovanja zvukova ovisno o kontekstu, pružajući nam novi uvid u iskrivljeno opažanje žrtava PTSP-a.

Studija je objavljena u časopisu Nature Neuroscience.

“Osjećaji su blisko povezani s opažanjem i često nam naše emocionalne reakcije pomažu da se suočimo sa stvarnošću”, izjavila je glavna autorica studije Maria N. Geffen, doktorica znanosti i asistentica na predmetu Otorinolaringologija – operacije glave i vrata i neuroznanost. “Naprimjer, osjećaj straha može pomoći pri brzoj reakciji i bijegu u potencijalno opasnim situacijama. No, postoje i situacije u kojima odgovor na strah može biti pogrešan. To se događa pri tjeskobi i kod PTSP-a, emocionalni odgovor na događaje je generaliziran do te mjere da se strah javlja kod veoma širokog raspona podražaja.”

Geffen i suautor studije, Mark Aizenberg, doktor znanosti i postdoktorski istraživač u njezinom laboratoriju, koristili su emocionalno uvjetovanje na miševima da bi istražili kako oštrina sluha (sposobnost razlikovanja tonova različitih frekvencija) može  promijeniti praćenje traumatskog događaja, što se naziva emocionalno učenje. U ovim eksperimentima, koji su temeljeni na klasičnom (Pavlovljevom) uvjetovanju, životinje uče razlikovati potencijalno opasne od sigurnih zvukova, što je učenje emocionalne diskriminacije. Ovaj tip uvjetovanja obično rezultira slabim učenjem, ali su Aizenberg i Geffen dizajnirali nekoliko serija zadataka kojima bi stvorili progresivno veću emocionalnu diskriminaciju kod miševa, što bi ovisilo o težini zadatka. Ono što ih je doista zanimalo bilo je kako će različiti nivoi emocionalne diskriminacije utjecati na oštrinu sluha – drugim riječima, kako emocionalne reakcije utječu na percepciju i diskriminaciju zvukova. Ova studija utvrdila je vezu između osjećaja i percepcije svijeta – nešto što do sada nismo razumjeli.

Istraživači su otkrili da su, kao što je i očekivano, skladniji emocionalni zadaci doveli do većeg učenja nego testovi kod kojih su tonovi bili sasvim različitih frekvencija. Geffen je to ovako objasnila: “Životinje koje su čule tonove koji su vrlo različitih frekvencija generaliziraju strah koji razviju na ton opasnosti  na čitav spektar frekvencija, dok su životinje kojima su puštena dva tona veoma sličnih frekvencija pokazali specijaliziranost u svojim emocionalnim reakcijama. Prateći zadatak usklađenog uvjetovanja, shvatili su da postoji samo uzak spektar zvukova koji su potencijalno opasni.”

Kad su mjerili životinjske sposobnosti razlikovanja visine tonova, miševi sa specifičnim reakcijama pokazali su veću oštrinu sluha od miševa koji su bili plašeni većim spektrom frekvencija. ”Koliko su njihove emocionalne reakcije generalizirane, povezano je s činjenicom koliko uspješno su razlikovali tonove”, objasnila je Geffen. “Kod životinja koje su specijalizirale svoje emocionalne reakcije, razlikovanje visine zvuka bilo je točnije. Mogli su razlikovati dva tona koja ranije nisu razlikovali.”

Još jedno zanimljivo otkriće ove studije jest da je efekt emocionalnog učenja na slušnu percepciju bio posredovan specifičnom regijom mozga, auditivnim korteksom. On je poznat kao važan dio odgovoran za auditivnu plastičnost. Iznenađujuće je da su Aizenberg i Geffen utvrdili da auditivni korteks nije igrao ulogu kod emocionalnog učenja. Vjerojatnost je da specifičnost emocionalnog učenja kontroliraju amigdala i subkortikalna auditivna područja. „Znamo da je auditivni korteks uključen, znamo da je emocionalna reakcija važna, tako da je i amigdala uključena, ali kako amigdala i korteks surađuju?“, pita se Geffen. „Naša hipoteza je da amigdala i korteks prilagođavaju subkortikalna auditivna područja mozga. Osjetilni korteks odgovoran je za promjene u razlikovanju frekvencije, ali nije nužan za razvijanje specifičnih ili generaliziranih emocionalnih reakcija. Dakle, to je poput zagonetke.“

Rješavanje te zagonetke obećava novi uvid u uzroke i moguće tretmane PTSP-a, te odgovor na pitanje zašto neki ljudi razviju taj poremećaj, dok drugi, izloženi istim događajima, ne razviju. “Smatramo da postoji jaka veza između mehanizama koji kontroliraju emocionalno učenje, uključujući i generalizaciju straha, i mehanizama mozga odgovornih za PTSP, gdje je generalizacija straha abnormalna”, zaključila je Geffen. U daljnjim istraživanjima usmjerit će se na definiranje i proučavanje te veze.

Izvor: University of Pennsylvania School of Medicine

Ostavi komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Možda će vas zanimati

Neuroznanost

O svom mozgu često mislimo kao o jednom velikom organu unutar naših lubanja, no on se zapravo sastoji od mnogo malih struktura koje nam...

Biljke i životinje

To mogu još samo ljudi

Biljke i životinje

Korejski istraživači tvrde da su otkrili dva gena osjetljiva na zvuk u sadnicama riže. Mi-Jeong Jeong i njegovi kolege s Nacionalnog Instituta za Poljoprivrednu...

Znanost

Vatrogasci bi uskoro požare mogli gasiti zvukom ako zaživi izum dvojice studenata iz Virginije. Aparat za gašenje vatre Vieta Trana i Setha Robertsona izgleda...

Oglašavanje