Connect with us

Znanost

Planete i mjeseci

Sovjeti su još 1970. godine pronašli vodu na Mjesecu?

Mogućnost pronalaska vode na Mjesecu znanstvenike intrigira već desetljećima. Ako ikad odlučimo (ili budemo prisiljeni) održavati stalne ljudske kolonije na Mjesecu, dokaz o prisutnosti vode na ovom prirodnom satelitu mogao bi biti jedni od važnijih faktora pri toj imaginarnoj odluci.

Za one sklone kataklizmičkim i općenito znanstveno-fantastičnim vizijama budućnosti, dobre vijesti su da su u posljednje vrijeme sve brojnije teze o postojanju vode na Mjesecu. Podatci o vodi dolaze iz raznih izvora. Jedan od prvih dokaza o mogućnosti postojanja vode na Mjesecu stigao je 1994. godine kada je SAD, 20 godina nakon prvog uspješnog leta, poslao na Mjesec istraživačku misiju imena Clementine. Tokom ove misije znanstvenici su tragali za vodom koristeći radiovalove. Specifična vrsta radiovalova koja se odbijala od Mjesečeve površine sugerirala je kako se ispod prašnjave i suhe površine nalaze veće zalihe leda.

Nakon misije Clementine, uslijedila je misija Lunar Prospector koja je pronašla nove dokaze o postojanju vode. Tijekom ove misije mjerila se količina neutrona koju emitira površina Mjeseca. Budući da bi voda trebala apsorbirati takve neutrone, njihova pojačana emisija značila bi da na Mjesecu nema vode.

Sljedeća misija koja se bavila pitanjem postojanja vode na Mjesecu bila ja misija Galileo. Svemirska letjelica u sklopu ove misije samo je proletjela kraj Mjeseca na svom putu prema Jupiteru, ali je uspjela pronaći određene dokaze o vjerojatnom zadržavanju vode. Jedan od najnovijih pokušaja dokazivanja postojanja vode je indijska misija Chandrayaan-I koja je 2009. godine infracrvenom kamerom tražila dokaze o vodi u lunarnim stijenama.

Važno je napomenuti da su sve ove misije pronašle određene dokaze o postojanju vode te je ovo došlo kao priličan šok znanstvenoj zajednici u kojoj je vrijedilo uvriježeno mišljenje kako je Mjesec u potpunosti suh.

Zanimljivo je kako je uopće došlo do ovog obrata u razmišljanju znanstvenika. Naposljetku, na Zemlji ima dovoljno stijena s Mjeseca da se odavno moglo detaljno ispitati sadrže li tragove vode. Samo su misije Apollo na Zemlju donijele preko 300 kilograma materijala s Mjeseca – toliko mnogo da danas ni NASA ne zna gdje se nalazi dobar dio tih materijala.

Novi stari dokazi

Ranije ovog tjedna Arlin Crotts, znanstvenik sa Sveučilišta Columbia u New Yorku, u svoja je tri znanstvena članka ponudio nove teze koje sasvim sigurno idu u prilog mišljenju da na Mjesecu vode ima, javlja TechnologyReview.

Crotts naglašava kako su znanstvenici smatrali da su uzorci s Apollo misija bili kontaminirani nakon što stigli u NASA-inu bazu. Navodno, posude u kojima su materijali transportirani nisu mogle biti hermetičke zatvorene zbog lunarne prašine koja se zaglavila u njihovim bravama. Zbog toga je bilo logično zaključiti da je sva voda koja je pronađena na Mjesečevim stijenama zapravo porijeklom s našeg planeta.

Osim toga, Apollo misije nesumnjivo su potvrdile da je ono što su prijavljivale prijašnje misije i što je na prvi pogled izgledalo kao presušeni tok rijeka na Mjesecu zapravo djelo uzavrele lave. Ova potvrda bila je samo još jedan u nizu „konačnih“ dokaza kako na Mjesecu uopće nema vode.

No, Sovjeti su kao i obično imali nešto drugačije ideje, a Crotts tvrdi da je našao dokaze koji ih potvrđuju. Prema njemu, SSSR je još 70-ih godina prošlog stoljeća pronašao dokaze o postojanju vode na Mjesecu.


Svoju tezu temelji na jednoj od najmanje poznatih misija na Mjesec – radi se o sovjetskoj misiji Luna-24 čiji je glavni cilj bilo sakupljanje i transferiranje materijala s Mjeseca na Zemlju. Svemirska letjelica koja je bila dio ove misije na Mjesec je sletjela u kolovozu 1976. Lunarni modul bio je opremljen bušilicom kojom je sakupio 300 grama stijena na dubini od otprilike 2 metra ispod površine Mjeseca te se, sa sakupljenim materijalima, uspješno vratio na Zemlju. Prema svim standardima ovo je bio uistinu impresivan podvig, ali je na zapadu iz nekog razloga prošao praktički u potpunosti nezamijećen.

Tim sovjetskih znanstvenika analizirao je prikupljene materijale i pronašao nedvojbene dokaze o postojanju tragova vode u stijenama sakupljenim u misiji Lunar-24. Ovi su znanstvenici zaključili kako je 0.1% ukupne mase stijena otpadalo upravo na vodu. Rezultate istraživanja zatim su, 1978. godine, objavili u sovjetskom časopisu Geokhimiia. Zanimljivo je i kako je ovaj časopis izlazio i na engleskom jeziku, ali njegova verzija namijenjena zapadnom tržištu nikada nije stekla širi krug čitatelja.

Crott tvrdi da je rad ovih znanstvenika danas praktički u potpunosti zaboravljen: „Niti jedan autor nikada nije citirao rezultate istraživanja koji su se temeljili na sovjetskoj misiji Lunar-24“, kaže on.

U cijeloj ovoj priči zanimljivo je kako su mnogi zapadni znanstvenici (uključujući i dobitnika Nobelove nagrade za kemiju Harolda Ureya) predvidjeli kako se u kraterima na Mjesečevim polovima (koji se tokom čitave godine nalaze u sjeni) nalazi voda, ali i drugi kemijski elementi s relativno niskim ledištem.

Crott u svojim člancima opisuje i mnoge druge, gotovo nevjerojatne načine kojima se godinama pokušavalo doći do istine o vodi na Mjesecu. Tako je, primjerice, NASA 1976. godine u jedan od Mjesečevih kratera usmjerila bespilotnu letjelicu kako bi analizirali oblak koji je prouzročio pad letjelice u krater do kojeg Sunčeva svjetlost nikad ne dopire. Analizom oblaka znanstvenici su utvrdili da sadrži pregršt vode, ali i mnoštvo drugih elemenata, poput ugljikovog monoksida kojeg je bilo skoro koliko i same vode.

Prema Crottu, ideja o nepostojanju vode na Mjesecu danas je gotovo pa u potpunosti odbačena: „Nedavne 2006. godine smatralo se da tek jedan milijarditi dio Mjeseca čini voda. Danas, nakon mnoštva istraživanja, većina procjena udjela vode u ukupnoj površini Mjeseca debelo premašuje odnos jedan naprema milijun“, kaže Crott.

Ovo je uistinu drastična promjena u razmišljanju, a ukoliko je sve što Crott govori točno, možemo se opravdano zapitati kriju li izvještaji sa sovjetskih svemirskih misija i druge tajne? Čak i ako ne kriju, jedno je sigurno: na nova saznanja o količini vode na Mjesecu ne bi trebali čekati ovoliko dugo samo da su se izvještaji sovjetskih znanstvenika na zapadu doživjeli malo ozbiljnije.

Područje interesa nedefinirano. Geek u procesu izrade.

6 komentara

6 Comments

  1. Magdalena Krupa

    lipanj 1, 2012 kod 3:35 pm

    Da?!pa kaj je tu čudno??,.kao ono,joooj lagali su nam..

  2. Ivica Kos

    lipanj 1, 2012 kod 3:51 pm

    I sta bi ja sad treba?? Voda na mjesecu… zabolimekurac

  3. Krsto Majić

    lipanj 1, 2012 kod 4:10 pm

    vodik i kisik….nevjerovatno da su pronašli ta dva elementa bilo gdje u svemiru:)

  4. Nikolas Smolčić

    lipanj 1, 2012 kod 4:20 pm

    To se Laika popiškila i oni to zovu vodom

  5. Franko Miric

    lipanj 1, 2012 kod 4:51 pm

    Kad su je već našli tribali su odma stavit mjerilo i špinu da imaju di ubuduće uzimat uzorak da ne bužaju svaki put 🙂

  6. Mirko Kuric

    lipanj 1, 2012 kod 8:33 pm

    mineralnu???

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Planete i mjeseci

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh