Connect with us

Znanost

Društvene znanosti

Stanovnici slomljenih svjetova – junaci distopijske fikcije

49498984

Iz nekog razloga distopijski film često koristi karakteristike noir filma (mračne prostorije, mokri asfalt, uznemirujući kontrasti, simboličke sjene itd.), a izgleda da postoji i određena tematska veza s film noirom. Posebno je zanimljiva poveznica između distopijskog filma i grane filma noira koja se bavi ratom. Budući da ugođaj prikazane vojne okupacije gradova poprilično odgovara ugođaju distopijskih metropola, moglo bi se čak govoriti o reimaginaciji gradova pod okupacijom u jednom novom, najčešće znanstvenofantastičnom, ruhu. Ovu tezu ne treba shvatiti previše striktno, no činjenica je da vizualni izričaj i ugođaj distopijski film uvelike posuđuje od noira, a nevjerojatno je velika sličnost između načina na koji je fabula prikazana kroz narativni proces u ratnom noiru i u distopijskom filmu. Film noir Casablanca (1942.) čak doživljava cjelovitu reimaginaciju u obliku postapokaliptičnog i distopijskog filma Barb Wire (1996.), gdje se radnja iz marokanske metropole za vrijeme Drugog svjetskog rata seli u SAD, tj. u fiktivni grad Steel Harbour za vrijeme trajanja fiktivnog Drugog američkog građanskog rata.

Casablanca je, u usporedbi s distopijskim filmom, pogodna i zbog toga što njena fabula i način na koji je organizirana neodoljivo podsjeća na fabulu mnogih distopijskih djela. Glavni grad Maroka ovdje ima kolonijalni status i poprište je borbe za moć među europskim velesilama. Njezinim ulicama kruže fašistički i nacistički vojnici, vojnici Višijevske Francuske, sitni kriminalci, izbjeglice iz ratom zahvaćenih krajeva itd. Upoznajemo Ricka Blainea, Amerikanca, vlasnika otmjenog noćnog kluba Rick’s Cafe Americain koji privlači raznoliku klijentelu. Rick je vrlo ogorčen na svijet oko sebe i predstavlja se kao neutralan po pitanju svega. Ipak, saznajemo da je ranije uvozio oružje u Etiopiju ne bi li suzbio talijansku invaziju 1935. godine, te da se u španjolskom građanskom ratu borio na strani republikanaca protiv Francovih nacionalista. Rick protiv svoje volje dolazi u posjed tranzitnih pisama, dokumenata koji omogućuju slobodno putovanje europskim područjima pod njemačkom kontrolom, ali i neutralnim Portugalom iz kojeg je najjednostavnije pobjeći u Ameriku. Pisma su od životnog značaja za izbjeglice koji obitavaju na ulicama Casablance. Uskoro u Rickov život ulazi njegova bivša ljubav Ilsa Lund. U Casablancu dolazi sa svojim mužem Victorom Laszlom, bjeguncem i vođom češkog pokreta otpora kojeg traže nacisti. Njima trebaju pisma kako bi došli do Amerike i tamo nastavili njegov rad. U grad stiže i njemački bojnik Strasser kako bi spriječio Laszla.

Što se likova i odnosa među njima tiče, Casablanca ima sve što ima i svaki distopijski film u kojem potlačivanje vrši država – represivni aparat u obliku vojnika Trećega Reicha, pokret otpora utjelovljen u Laszlu, lik djevojke koja je inicijatorica akcije u obliku Ilse Lund, te naposljetku neutralnog protagonista Ricka kojeg na akciju treba nagovarati. Gradom upravlja njemačka vojska, a Rick odlučuje ostati neutralan sve dok ponovno ne sretne svoju nekadašnju djevojku Ilsu koja od njega zahtijeva pomoć i povezuje ga s pokretom otpora, tj. Laszlom. Slučajno ili ne, slično ovako funkcioniraju i temeljna djela distopijske fikcije kao što su Mi, 1984, Fahrenheit 451 (1953.), pa čak djelomice i Metropolis, ali i novija distopijska ostvarenja kao što su Matrix ili Djeca čovječanstva.

Ovakva sličnost, iako velika, ne treba čuditi, budući da se i distopijska fikcija i ratni noir filmovi kao što je Casablanca vode istom motivacijom rušenja tiranije. Glavna tema distopijske fikcije uvijek je potlačivanje ili urota te pobuna koja će eventualno uslijediti, pa je logično da se likovi ponajviše određuju po tom principu. Vladajući koji štite svoj sistem potpomognuti su masivnim oružanim snagama, dok su pobunjenici protiv sistema obično slabiji i u manjem broju te se obično skrivaju. U središtu sukoba je, bez vlastite volje, postavljen obični puk koji se trudi ostati neutralan, ali je ipak za razrješenje sukoba ključno kome će se prikloniti. Protagonist distopijskog djela obično je baš pripadnik običnog puka, pa priču o sukobu obično promatramo kroz njegove oči, tj. to je viđenje stvari koje autor želi prenijeti publici. Zbog toga se protagonist uvijek priklanja strani koja je prikazana kao pravednička, a to je u distopiji gotovo uvijek ona pobunjenička. Treba napomenuti da postoje protagonisti koji su u početku dio represivnog državnog aparata ili čak vladajuće klase, ali odluče promijeniti strane nakon što se uvjere u nepravednost vladajućeg sustava vrijednosti ili nakon što se isti okrene protiv njih. Distopijski protagonist gotovo je uvijek muškog roda. U literarnom univerzumu postoji pokoja protagonistica, dok je taj broj u distopijskom filmu gotovo zanemariv. Žene u distopijskom filmu igraju jednu drugu, prilično važnu ulogu. Za razliku od protagonista koji se tek treba odlučiti na akciju i pomoći u rušenju sistema, tipična distopijska junakinja od samog je početka priče protivnica sistema ili čak pripadnica pokreta otpora. Sudbonosni susret između distopijskog protagonista i djevojke koja pokreće događaje često se uspoređuje sa susretom biblijskih prvih ljudi Adama i Eve, jer na neki način djevojka otvara oči glavnom liku i ukazuje mu na pravu sliku stvari.

Distopijski protagonist – od svatkovića do akcijskog junaka

Protagonist je taj koji svoje društvo doživljava distopijskim, barem više od ostalih, i zbog toga upravo iz njegovog pogleda izvire kritika društva. Protagonist je ujedno i fokalizator, što znači da promatranje radnje kroz oči fokalizatora tjera gledatelja da prihvati njegov sustav vrijednosti, tj. da „lik koji ima sposobnost i moć gledanja, čije motrište mi dijelimo, ima prednost nad ostalim likovima i funkcionira kao subjekt gledanja/motrenja, lik koji ima sposobnost djelovanja i izravna utjecaja na razvoj događaja može se nazvati subjekt djelovanja/akcije”. (Vojković, 2008). Ovo je manipulativna strategija, budući da se iza fokalizatorovog svjetonazora skriva redatelj sa svojim svjetonazorom kojeg želi prezentirati publici.

Prvi protagonist distopijskog filma je Freder Frederson iz Metropolisa. Atipično za arhetip koji će se isprofilirati kasnije, Freder je pripadnik povlaštene klase i živi lagodnim životom. Njegova pripadnost vladajućoj klasi ne čini ga zlim, jer on nije svjestan prave prirode grada Metropolisa. Izoliran je od problema i teško stanje radničke klase za njega je nepoznanica sve dok ga ne zaintrigira mlada radnica Maria, koju slijedi u podzemlje grada i otkriva pravu istinu. Upravo je Freder onaj kojeg je proročanstvo najavilo kao onoga koji će pomiriti sukobljene klase pa je prisiljen preuzeti ulogu medijatora. Prva filmska distopija, i jedno od prvih pravih distopijskih ostvarenja uopće, svom protagonistu dodjeljuje mesijansku ulogu. On je „izabrani” te se njegov dolazak predviđao i očekivao.

Mesija/izabrani ili medijator kojeg predstavlja Freder prvi je protagonist distopijskog filma i proizvod je jednog (za distopijsku fikciju) nevinijeg i naivnijeg doba kada se smatralo da je sukob moguće riješiti mirnim putem. Zanimljivo je zato što će se ovakav lik pojaviti tek nakon više od sedam desetljeća kasnije s filmom Matrix i njegovim protagonistom Neom, koji će također pomiriti sukobljene strane i uspostaviti ravnotežu.

Za razliku od Fredera, kasniji tipični protagonist distopijskog filma neće biti pripadnik vladajuće društvene klase pa zbog toga, ali i mnogih drugih čimbenika, sukob više neće moći biti riješen mirnim putem. Sada je riječ o običnom čovjeku u svijetu koji zahtijeva superjunaka. On može biti previše uplašen da bi poduzeo akciju; indiferentan prema svijetu koji ga okružuje, jer je izgubio svaku nadu u bolje sutra; neutralan, jer zauzimanjem strana može izgubiti položaj koji trenutno ima; ili poput Fredera nesvjestan prave naravi društva u kojem živi. On ne živi svoj život, već se samo trudi preživjeti. Ne ističe se izgledom, snagom ili nadprosječnom inteligencijom, što olakšava identifikaciju publike s njime. Najčešće je prikazan bez obitelji, partnera ili bračnog druga ili je otuđen od njih. Osjeća se zarobljenim u društvu u kojem živi i nada se nekoj vrsti bijega. Nakon nekog vremena preživljavanja u društvu koje smatra strašno pogrešnim, ipak se odlučuje na nekakav čin pobune. Distopijski protagonist ovakvog tipa svakako je suprotnost Frederu kojeg najavljuje proročanstvo. On nije mesija od kojeg očekujemo spašavanje svijeta, što on zapravo vrlo rijetko postiže. On je tzv. „svatković” (Horvat, 2008), lik koji igra glavnu ulogu, a običan je pripadnik puka, nije junak. Tipični filmski predstavnici ovakve uloge su Winston Smith (John Hurt) iz 1984 (1984.), Sam Lowry (Jonathan Pryce) iz Brazila (1985.), THX 1138 (Robert Duvall) iz istoimenog filma (1971.), itd.

U skladu s filmskim trendovima lik običnog čovjeka uskoro evoluira u grubijana tipičnog za film noir i kasnije u tipičnog akcijskog junaka. Lemmy Caution (Eddie Constantine) iz filma Alphaville tipičan je noirovski detektiv ubačen u ZF svijet u kojem djeluje kao „Tarzan protiv IBM-a”. Njegova surovost i staromodni mačizam suprotstavljeni su tiraniji logike u gradu Alphavilleu. Lik Lemmy Cautiona samo je početak transformacije distopijskog svatkovića u grubljeg i muževnijeg protagonista, koja se nastavlja s junačkim likovima poput onih koje utjelovljuje glumac Charlton Heston u filmovima Planet of the Apes i Soylent Green, a završava s akcijskim junacima tipičnim za Arnolda Schwarzeneggera (Running Man) i Sylvestera Stallonea (Demolition Man, 1993. g. i Judge Dredd, 1995. g.). Za razliku od distopijskog svatkovića i ranijih stadija distopijskog junaka, distopijski akcijski junak rjeđe propituje ili kritizira društvo. On je često dio represivnog aparata vladajućeg režima, koji je iz nekog razloga (najčešće prijevarom) izgubio svoj položaj u društvu te se sad svim silama trudi kako bi ga vratio. U filmu Judge Dredd naslovni junak gubi položaj „suca” jer je lažno optužen za ubojstvo. Iako će se kroz pustolovinu čišćenja svog imena uvjeriti u nepravednost sistema kojem služi, on će se osloboditi optužbi i ponovno postati sudac.

Ženski likovi

Kojem god tipu pripadao, distopijski protagonist gotovo je uvijek muškarac, uz dužno poštovanje prema iznimkama poput Kate iz The Handmaid’s Tale (1990.) ili Evey Hammond iz V for Vendetta (2005). V for Vendetta je zanimljiv primjer budući da je ovdje došlo do zamjene rodnih uloga unutar distopijskog filma. Evey je protagonistica i ponaša se kao svatković, dok je onaj koji je navodi na to da se pobuni protiv režima muškarac, terorist zvan V. Kate (Natasha Richardson) i Evey (Natalie Portman) izolirani su primjeri ženskog protagonista, jer u distopijskom filmu žene najčešće igraju jednu drugu, vrlo bitnu ulogu. Najtočnije bi se ova uloga opisala kroz usporedbu s biblijskom Evom, tj. ženom koja „otvara oči” svom partneru i ukazuje mu na stvarnu narav svijeta koji ga okružuje. Za razliku od protagonista čiju pobunu tek očekujemo, ova je junakinja pobunjena od samog početka, tj. otkad je kroz narativni proces predstavljena publici. Ona primjećuje greške u sistemu i djeluje protiv njega. Hrabrija je i poduzetnija od protagonista te je često ona ta zbog koje on poduzima akciju. Ponekad je čak i članica pokreta otpora protiv tiranije te sa pokretom povezuje i protagonist. Lik buntovne djevojke prisutan je u distopijskom filmu od samih početaka, tj. od lika radnice Marie iz Metropolisa, a najprepoznatljiviji su likovi LUH 3417 (Maggie McOmie) iz THX 1138, Julia (Suzanna Hamilton) iz 1984 i Jill Layton (Kim Greist) iz Brazila.

Ovakva uloga nažalost blijedi u filmovima gdje je muški protagonist junak i čovjek od akcije, budući da je sad on sposoban bez ičije pomoći spoznati pravu narav svijeta oko sebe te se pobuniti, suprotstaviti, pa čak i srušiti sistem. Uloga distopijske junakinje tako je svedena samo na družicu glavnog muškog junaka koja mu eventualno priskače u pomoć. Ona nije ovdje da „otvara oči”, već da uči od distopijskog junaka. Jačanjem predstavnice ovakve uloge su Nova (Linda Harrison) iz Planeta Majmuna i Lenina Huxley (Sandra Bullock) iz Demolition Mana.

Distopijski tlačitelji

Glavni negativac u distopijskom filmu uvijek je sistem, a ne pojedinac. Oni koji rade za sistem zato moraju biti lišeni svake individualnosti i postati homogena masa koja u svakom trenutku mora biti na raspolaganju. Kao dokaz pripadnosti i lojalnosti sistemu moraju biti uniformirani, često su oklopljeni i naoružani, pa iako je njihov posao prvenstveno policijski, mnogo više podsjećaju na vojsku. Često imaju pokriveno lice pa ih se ne može razlikovati, što stvara privid jedinstva među njima. Distopijski tlačitelji samo su ponekad personificirani, ali tada su obično u glavnoj ulozi te se kroz narativni proces u njima ipak događa nekakva promjena, kao što je to u slučaju filmova kao što su Fahrenheit 451 (1966.), Blade Runner i Judge Dredd. U izgledu mnogih junaka ZF filma posljednjih tridesetak godina Justin J. Lorentzen prepoznaje uniformiranost i oklopljenost karakterističnu za distopijske tlačitelje, a to pripisuje utjecaju fašističkog slikovnog aparata:
„Vođeno strahom od erotskog i libidoznog tijela, tijelo fašističkog ratnika izgrađeno je totalitarnim ustrojem vojnih tehnologija. Njegove su glavne osobine čvrstoća i neranjivost. Njegove su namjene uništenje svih oblika različitosti. Nasilje, višak i delirij su jezik oklopljenog tijela, a euforija se postiže kroz orgije uništenja. Ukratko, fašistički je ratnik borbeni stroj, jednoumni, psihotični terminator.” (Lorentzen, 236; 2002)

Lorentzen upozorava da su tijela likova ZF filmova građena po uzoru na fašističkog ratnika, što je prilično dobro vidljivo na primjeru distopijskog represivnog aparata. Sve razlike između pripadnika distopijske policije (poput spola, rase, fizičke snage itd.) premošćene su oblačenjem oklopa. Pojedinac tako gubi vlastiti identitet i postaje dio sustava, lako zamjenjiv kotačić u stroju i potrošna roba. U filmu Judge Dredd naslovni junak, čovjek u oklopu i nemilosrdni provoditelj zakona, koji nakon što nepravedno gubi svoju poziciju, kreće u borbu za pravdu bez oklopa. Dakle, tek nakon što je prestao biti dio represivnog aparata i našao se u sukobu sa zakonom, Dredd je izgubio oklop i ponovno postao individualac sa vlastitim mislima.

Zanimljivo je što Lorentzen spominje borbeni stroj, budući da evolucija distopijskog tlačitelja od uniformiranog čovjeka preko čovjeka potpomognutog tehnologijom završava sa strojnim organizmom. Riječ evolucija ovdje se koristi figurativno, budući da su automati, roboti i androidi prisutni u distopijskoj fikciji u ulozi tlačitelja od samih početaka, a Metropolis je ujedno i prvi film u povijesti koji prikazuje robote i androide. Strojni organizmi prikazani u Metropolisu također dijelom podsjećaju na automatone koji su prvi mehanički organizmi koji nisu samo dio fikcije. Automat je samoupravljajući mehanizam, a nekada može stajati kako bi opisao ono što obično nazivamo robotom, tj. samo za one vrste robota koji mogu obaviti željeni zadatak u uvjetima koji nisu unaprijed definirani. Riječ dolazi od grčke riječi automatos što znači ‘onaj koji vlada po nečijoj volji, koji se događa sam od sebe’. Automat je riječ koja se najčešće koristi kako bi opisala pokretne strojeve koji nisu električni, a svrha im je oponašati kretnje ljudi ili životinja. To su strojevi koji moraju obaviti određene zadatke pa moraju imati pokretačke organe, moraju biti u kontaktu s vanjskim svijetom posredstvom osjetilnih organa, kao što su fotoelektrične ćelije i termometri koji im omogućavauju uvid u to kakve su okolnosti na djelu te bilježenje uspješnosti i neuspješnosti vlastitih zadaća.

Riječ robot prvi put je upotrijebljena u romanu R.U.R. (1920.) Karela Čapeka. Čapekovi roboti ne odgovaraju današnjoj ustaljenoj slici robota jer su oni biološke jedinice, a bliži su današnjim kulturalnim reprezentacijama androida ili čak klona. Danas kad kažemo robot mislimo na mehaničkog ili virtualnog posrednika. To je obično elektromehanički sistem koji svojim izgledom i kretnjama upućuje na to da ima svoje vlastite namjere prema kojim djeluje. Za robota njegov fizički izgled također nije bitan, već je najbitniji njegov sustav upravljanja.

Za razliku od automatona i robota, android je prema svojoj definiciji robot koji fizičkim izgledom i ponašanjem mora nalikovati čovjeku. Riječ dolazi iz grčkog jezika, a složena je od andro što znači čovjek i –eides što znači sličan, pa je fizički izgled jedino što ih razlikuje od robota. Za razliku od robota, androidi su još uvijek većinom samo dio fikcije, posebice distopijske u kojoj često služe kao organi reda i zakona. Upravo su androidi uz ljude najčešće portretirani kao policija distopijskog grada-države i proizvode se isključivo u tu svrhu (THX 1138), iako ponekad mogu imati ulogu žrtve sistema (Blade Runner).

Znanost znana kao kibernetika omogućila je stupanje na scenu novoj riječi – kiborg (izvedenica od kibernetski organizam), prvi put upotrijebljene 1964. godine kako bi opisala udruženi ljudski organizam sa strojnim sustavom, a široko popularizirane 90-ih godina kao posljedica eksplozije filmova tematike distopijskih prikaza budućnosti, gdje su se strojevi okrenuli protiv ljudi, a ljudi da bi opstali moraju postati strojevi tj. izvršiti različita tehnološka poboljšanja na vlastitom tijelu, prepuštajući se tako u ruke post-ljudske evolucije. Terminator je lik iz istoimenog filma, kiborg proizveden da bude ubojica. Iako je potpuno artificijelno proizveden, on nije android nego kiborg, jer je on, kako sam tvrdi, kibernetski organizam, tj. metalni kostur presvučen živim tkivom. Ovog lika u filmu je utjelovio Arnold Schwarzeneger, koji je bio izabran zbog gotovo uvijek istog izraza lica koje ne pokazuje nikakve emocije, tako da je već svojom pojavom podsjećao na robota. Film je do danas prerastao u franšizu, a Schwarzeneger se pojavljuje u prva tri djela. U prvom djelu Terminator je poslan u prošlost kako bi ubio majku tada još nerođenog vođe pokreta otpora protiv strojeva, dok je u nastavcima on očito reprogramiran i kao takav ponovno putuje u kroz vrijeme, ovog puta da bi zaštitio budućeg vođu pokreta otpora od novijih modela terminatora.

Robocop je kiborg – policajac. Policajac je bio i prije nego što je postao kiborg, međutim ubijen je na dužnosti, ali ga korporacija Omni Consumer Products (OCP) oživljava u obliku kiborga. OCP je tajno razvijao program prema kojem su najsposobniji i najiskusniji policajci morali djelovati u dijelovima grada najteže pogođenim kriminalom, ne bi li tako poginuli na dužnosti. Kad bi se to dogodilo iskorištavalo bi ih se u kreiranju kiborške jedinice koja služi zakonu. Modernom tehnologijom omogućeni su im brzi refleksi i memorija potpomognuta računalom. Bili su programirani da se sjećaju samo iskustva policijskog posla, dok su im sva ostala sjećanja izbrisana. Robocop je programiran da se drži četiri zapovjedi:

1. Služiti javnom dobru
2. Štititi nedužne
3. Provoditi zakon
4. Ne djelovati protiv viših dužnosnika OCP-a

Zaključak je da je distopijski film, iako na negativan način, izjednačio čovjeka i stroj. Bilo da se radi o biološkim organizmima kao što su ljudi, tehnološkim kao što su automatoni, roboti i androidi ili njihov spoj u obliku kiborga, distopijski su tlačitelji zapravo jednako loši pa nije niti važno sastoji li se državni represivni aparat od ljudi ili strojeva. I kod jednih i kod drugih događa se dokidanje svake razlike o kojem govori Lorentzen. Dok se čovjek oprema oklopom zbog kojeg postaje jači, ali gubi individualnost i osobnost, androidi se proizvode serijski pa su zbog toga sastavni dio idealnog jednoumnog represivnog aparata. Oblačenjem oklopa ljudski pojedinac gubi vlastiti identitet i postaje dio sustava, lako zamjenjiv kotačić u stroju i potrošna roba, dok tehnološki organizam u tehnofobnim distopijama najčešće i jest samo oklop. Na primjeru Robocopa, koji je fuzija čovjeka i oklopa, vidljiva je prava narav oklopa. Robocop uz prve tri zapovjedi koje služe zajednici, mora slijediti i četvrtu koja ga sprječava da djeluje protiv viših dužnosnika korporacije OCP koja je i proizvela Robocopa kao takvog. Oklop je tako samo sredstvo proizvedeno od strane sistema koji preko njega provodi svoju volju.

Nikad viđeni Vođa

Za razliku od ovih distopijskih opresora koji imaju oklopljeno tijelo, ali su zato bezlični, lik koji je bez ikakve sumnje glavni antagonist distopijske fikcije donosi određeni obrat – on ima lice, ali mu je tijelo nevidljivo. Njegovo lice pojavljuje se na plakatima i telescreenovima, što ga čini sveprisutnim. Naravno, riječ je naravno o Velikom Bratu iz Orwellovog romana. Iako je postojanje osobe Velikog Brata pod znakom upitnika, to mu ne umanjuje vrijednost, već štoviše daje ogromnu kultnu vrijednost. Iako ga nitko nikada nije vidio uživo, oko njega se razvio snažan kult ličnosti koji zahtijeva svakodnevno štovanje. Nikada nije objašnjeno je li Veliki Brat stvarna osoba ili personifikacija sistema. Iako nastaje djelom prema uzoru na Staljina, Orwell je prvenstveno bio inspiriran likom lorda Horatia Herberta Kitchenera, britanskog feldmaršala koji je za vrijeme Prvog svjetskog rata služio kao ministar obrane i intenzivno radio na regrutaciji britanskih vojnika. Njegov lik pojavljivao se na plakatima uz slogan „Tvoja te zemlja treba”. Nema sumnje da je lik Uncle Sama s američkih plakata koji pozivaju na priključivanje vojsci, nastao prema uzoru na Lorda Kitchnera. Uncle Sam prikazan je kao stariji gospodin odjeven u boje zastave SAD-a, a uz njegov lik stoji slogan „Ujak Sam želi tebe u američkoj vojsci”. Jasno je da je Uncle Sam personifikacija vlade SAD-a pa tako i Velikog Brata možemo nazvati personifikacijom partije Oceanije. To je jasan znak kako u distopijskoj fikciji glavni antagonist nije čovjek, već vladajući režim.

Lik Velikog Brata ima ogroman značaj na kasniju distopijsku fikciju, ali lik nikad viđenog vođe pojavljivao se i ranije, već 1933. godine u distopijanesknom svijetu filma Testament dr. Mabusea, gdje lik iza zastora izdaje naređenja skupini kriminalaca u svrhu uspostave vlasti kriminala. Redatelj Fritz Lang ovim je filmom aludirao na dolazak nacista na vlast u Njemačkoj, a silueta iza zastora – dr. Mabuse, predstavljala je Adolfa Hitlera. Skrivanjem iza zastora on je stvorio sliku o sebi kao mnogo moćnijem no što je to uistinu bio.

Film Zardoz također prikazuje „vođu iza zastora”, gdje se odgovor na pitanje o naravi vođe može iščitati već iz naslova. Riječ Zardoz izvedenica je iz naslova filma Čarobnjak iz Oza (1939.) (eng. The Wizard of Oz), u kojem je čarobnjak zapravo šarlatan koji skriven iza zastora uz pomoć upravljačke konzole i mikrofona upravlja golemom zastrašujućom glavom. Tako je i Zardoz, iako se predstavlja kao božanstvo, zapravo samo letjelica u obliku glave kojom upravlja čovjek. Glava nudi stanovništvu oružje u zamjenu za pšenicu, ali protagonist Zed otkrije prijevaru te prilično lako savlada pilota. Zardoz je zapravo poslan od „vječnih”, grupe besmrtnika koji uz pomoć leteće glave vladaju „surovima” – smrtnim stanovništvom postapokaliptičke Zemlje.

Računalo iz Alphavillea Alpha 60 mnogo je direktniji i očitiji tiranin od Velikoga Brata. Vlada, služeći se surovom logikom, upravlja svim segmentima društva, što stvara distopiju budući da logiku ne zanima istina, a ljudi baš po prirodi i nisu logična bića. Za razliku od Velikog Brata koji je personifikacija sistema, Dr. Mabusea koji se skriva iza zastora i Zardoza koji je lažni bog, Alpha 60 ne predstavlja ništa drugo osim sebe samog – ono jest tiranin, ali je ujedno i sam sistem.

Alpha 60 je kao tiranin i sistem u jednom pripremilo teren za pojavu korporativnih distopija koje najčešće nemaju centralnog antagonista. Kod njih nije potrebno izmišljati odgovornu osobu. Korporacija je i u stvarnosti dobila prava ljudi pa je njezina personifikacija olakšana. Chomsky govori da su „u važnome potezu, sudovi preusmjerili moć prema gore, od dioničara u trgovačkom društvu do središnjeg menadžmenta koji je bio identificiran sa besmrtnom korporacijskom osobom”. (Chomsky, 2002; 91)

Jedinstveni ambijent distopije, baš kao i tipična distopijska tema pobune protiv sistema, učinile su sam distopijski svijet glavnim antagonistom. Stoga nije čudno što se sistemu pokušavaju pripisati karakteristike čovjeka ili inteligentnog stroja.

Nastavi čitati
Advertisement
Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Društvene znanosti

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh