Stanovništvo Atacame prilagodilo se velikim količinama arsena iz vode

Narod koji naseljava najsušu pustinju na svijetu Atacamu prilagodio se kako bi negativan učinak arsena na ljudsko zdravlje sveo na najmanju moguću razinu.

Ondašnji izvori vode vrlo su rijetki, a uključuju malobrojne rijeke i različita vrela koja sadrže velike količine smrtonosnog arsena (100 puta veće od dozvoljene) koji može uzrokovati niz zdravstvenih problema za ljude. Pa ipak, ondašnje stanovništvo uspijeva preživjeti već 7.000 godina.

Evolucija je i za to pronašla rješenje.

Ljudsko tijelo koristi enzim AS3MT (arsenit metiltransferaza) kako bi razgradio arsen u tijelu na dva spoja – monometilarsoničnu (MMA) i dimetilarseničnu kiselinu (DMA). Ljudi koji metaboliziraju više arsena, učinkovitije ga pretvaraju u manje toksičnu dimetilarseničnu kiselinu koja se lakše izbacuje iz tijela.

Predmet ovog istraživanja bile su varijacije u genu koji kodira za AS3MT-a, a znanstvenici su pronašli više takvih zaštitnih varijacija u ljudi iz Atacame – imali su ih 68% više nego ljudi iz ostalih dijelova Čilea. „Naši podaci ukazuju da je sposobnost metabolizacije velikih količina arsena zapravo mehanizam prilagodbe životu u okolišu punom arsena“, zaključak je studije.

Te zaštitne varijacije nazivaju se jednonukleotidni polimorfizmi, a riječ je zapravo o zamjeni mjesta jednog nukleotida drugim u lancu DNK. Takve sitne mutacije odgovorne za bolju metabolizaciju arsena pronađene su i kod ljudi iz Vijetnama i Argentine.

Drugi primjer ljudske prilagodbe jest tolerancija laktoze. Mutacija koja je ljudima omogućila proizvodnju enzima laktaze kako bi mogli probaviti mlijeko pojavila se prije 7.000 godina i sada je prisutna kod otprilike 35% ljudske populacije.