Connect with us

Znanost

Biljke i životinje

Strašno čudovište ‘chupacabras’ žrtva je koliko i negativac

Kako se približava Noć vještica, javlja se i sve više priča o čudovištima i jezivim kukcima. Među najviše zastrašujućim je legendarna zvijer poznata kao chupacabras.

Pravi demon nije životinja s očnjacima i bez dlaka, za koju se nagađalo da napada i pije krv stoke; već je to maleno, osmonožno stvorenje koje pretvara zdrave, divlje životinje u chupacabras, kaže biolog Barry O`Connor s University of Michigan. Za postojanje chupacabrasa, također poznatih kao `goatsuckers`, prvi put se pretpostavljalo upravo iz napada na stoku u Puerto Ricou, gdje su pronađene mrtve ovce s ubodnim ranama, potpuno isušene bez krvi. Slična izvješća su se počela gomilati i iz drugih mjesta u Latinskoj Americi i SAD-u. A potom su se pojavila i viđenja životinje koja nalikuje vragu, različito opisana da nalikuje psu, glodavcu ili reptilu, s dugom njuškom, velikim očnjacima, smeđom ili zelenkasto sivom kožom s ljuskicama i gadnim mirisom. Mještani su stoga došli do zaključka i pretpostavili da su ružni kojoti odgovorni za ubojstva.

Znanstvenici su proučavali neka trupla od chupacabrasa te zaključili da su zastrašujuća čudovišta zapravo bili kojoti s ekstremnim slučajevima šuge, promjenama na koži uzrokovanih grinjama koje žive pod kožom. OConnor, koji proučava grinje koje uzrokuju šugu, slaže se s tim činjenicama i ima ideju zašto maleni napadači tako jako utječu na divlje kojote, pretvarajući ih u zvijeri. U nedavnom članku “Monster Talk” objavljenom na web stranici časopisa Skeptic, O`Connor je objasnio da je grinja odgovorna za ekstremni gubitak dlaka u “chupacabras sindromu” Sarcoptes scabiei, a koja također uzrokuje i svrbežni osip poznat kao svrab u ljudi. Ljudski svrab je smetnja, ali obično nije ozbiljan zdravstveni problem kao niti sama njegova pojava, dijelom i zato što su naša tijela gotovo bez dlaka, a dijelom i zato što je populacija grinja na određenoj osobi obično relativno mala, samo 20 ili 30 grinja.

Evolucijska istraživanja O`Connora i njegovog bivšeg studenta Hansa Klompena, a sada profesora asistenta na Ohio State University, pokazuju da su grinje koje izazivaju šugu s nama bile tijekom naše evolucijske povijesti, dajući ljudima dovoljno vremena da razviju obranu. Kada su ljudi počeli domestificirati životinje, Sarcoptes scabiei je pronašla cijelo novo područje potencijalnih žrtava. Domaći psi, kao i ljudi, odigrali su ulogu domaćina grinjama dovoljno dugo da razviju sposobnost da se bore protiv šuge, ali kad se uvjeti prošire na divlje članove porodice pasa, lisice, vukove i kojote, pazite.

“Kad god imate novu zajednicu domaćin-parazit, to je prilično neugodno”, rekao je O`Connor, profesor ekologije i evolucijske biologije i kustos u U-M Museum of Zoology. “Ona čini veliku štetu i smrtnost može biti relativno visoka jer ta vrsta domaćina nije imala nikakvu evolucijsku povijest s parazitom te tako domaćin nije bio u mogućnosti razviti bilo kakvu obranu kao što mi imamo.”

U tih nesretnih životinja, veliki broj grinja koje su ispod kože uzrokuju upalu, a što rezultira zadebljanjem kože. Dotok krvi u folikul kose je odsječen te tako krzno otpada. U osobito lošim slučajevima, oslabljeno stanje životinje otvara vrata bakterijama koje uzrokuju sekundarne infekcije kože, ponekad proizvodeći grozan smrad. Kada to sve pribrojite zajedno, dobili ste ružno, golo, kožasto, smrdljivo čudovište: chupacabras. Da li zaraženost grinjama također mijenja ponašanje životinja, pretvarajući ih u krvoločne ubojice? Zapravo ne, ali postoji objašnjenje zašto će one najvjerojatnije izabrati malu stoku kao što su ovce i koze za svoj plijen. “Budući da su te životinje uvelike oslabljene, biti će im teško loviti”, rekao je O`Connor. “Te će stoga biti prisiljene napadati stoku, jer to je lakše nego hvatanje zeca ili jelena.”

Iako je chupacabras postigao legendarni status, i ostale divlje životinje mogu patiti od posljedica šuge izazvane grinjama jednako kao i chupacabras. U Australiji, grinje ubijaju vombate. “Oni su vjerojatno dobili grinje od dinga, koji su ih dobili od domaćih pasa, a koji su opet dobili grinje od nas”, rekao je znanstvenik. A srodne grinje, jednako podmukle, mogu dovesti vjeverice do samouništenja. U svojoj srednjoj školi na Cornell University, O`Connor je promatrao vjeverice koje su oslabljene od šuge kako padaju sa stabla. Ta promatranja navela su ga da provede neformalno istraživanje kako bi vidio da li je više vjerojatnije da će vjeverice sa šugom uginuti na cesti od onih zdravih vjeverica. I bilo je, jer ih je mučenje od grinja nekako učinilo manje vještima u izbjegavanju automobila.

Izvor: University of Michigan

Life is a sexually transmitted disease and there is a 100% mortality rate.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Biljke i životinje

Popularno

Advertisement
Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh