Connect with us

Znanost

Biotehnologija

Trifidi – noćna mora genetskog inženjerstva

A sada nešto sasvim drugačije: “Ta grozna i nepoznata stvorenja, koja su neki od nas nekako stvorili, a koja smo mi drugi u našoj bezbrižnoj lakomosti uzgajali diljem svijeta. Nije se čak moglo ni kriviti prirodu da ih je stvorila. Nekako su bili uzgojeni… kao što si uzgajamo prekrasno cvijeće ili groteskne sprdnje od psećih pasmina…”

Dragi čitatelji, želim vam dobrodošlicu u Fantastični herbarij. Tu se nalaze biljke s opačinom. Sve što izgleda kao, primjerice, difenbahija, ali se glasa, hoda, ima zube, trepa na kronometar ili namiguje u dalj.

Uvodni citat je možda i najbolji uvod za prve članove ove vesele(?) družbe. Trifidi se zovu, a osmislio ih je britanski pisac John Wyndham i opisao u romanu Dan trifida. Neću vam prepričavati, ali ću preporučiti djelo svima koji vole tople postapokaliptične ljudske priče. Zanimljivo je da trifidi nisu ni uzrok ni posljedica već otegotna okolnost. Jer sama apokalipsa nije dovoljno otežavajuća.

Stvorili su ih ljudi, vjerojatno genetskim inženjeringom. Služili su za dobivanje industrijskih ulja te još nekih prerađevina i trebali su biti ekskluziva, dostupni samo odabranim uzgajivačima. No, upleo se jedan prebjeg i sve je polako otišlo kvragu. Avion u kojem je odlazio s kovčegom punim plodnih sjemenki bio je srušen i sjeme su četiri vjetra raznijela svaki na svoju stranu. Iznimno su prilagodljivi pa im je svaka klima odgovarala osim najhladnije i najtoplije, a nisu bili izbirljivi niti glede tla. Isprva ljudi nisu obraćali posebnu pozornost na novu biljku i pustili su je neka raste. A onda bi poželjeli da nisu.

Prvo bi primijetili tri štapića na kojima nije bilo lišća i kojima su trifidi udarali u drvenastu stabljiku. To im je bio brzoglas. Nakon toga bi uočili prehrambene navike. Imali su čašku na vrhu stabljike u koju su se lovile muhe. To bi im bila usta. U čaški se skrivao do tri metra dug izdanak koji su mogli izbacivati i koji je imao žalac pun otrova. To je bilo oružje. Na dnu kratkog okruglastog debla nalazila su se tri zadebljanja. To su bile noge. A oni začuđeni dvonošci što su zurili kao da nikad nisu vidjeli biljku koja hoda? Oni su bili 2 u 1. Jedini neprijatelj i obrok.

Trifidi su se kretali tako što su se oslonili na jedno zadebljanje, ostala dva bi pomaknuli naprijed i pridružili ono prvo. Pa ispočetka. Je’n, dva, tri. Osloni, pomakni, pridruži. Taj je ples izgledao čudno i nezgrapno, ali je uspijevao. A kako je novinar iznio ovu senzaciju u prilogu koji je velikoj većini svjetskog stanovništva bio prvi glas?

Dopustite mi još jedan citat: “A sada pogledajte na što je naš snimatelj naišao u Ekvadoru. Povrće na ljetovanju! Vi biste takvo što vidjeli samo nakon teške pijanke, ali tamo dolje u sunčanom Ekvadoru oni to vide kad god požele. I nakon toga nema mamurluka! Monstruozne biljke hodaju! To mi je dalo ideju: možda bismo mogli uvježbati naš krumpir da odšeta ravno u lonac. Što kažeš na to, mama?” Ovo je popratilo malo žešće kolutanje očima s moje strane. Kakav si ti novinar? Naiđeš na takav fenomen i sprdaš se s tim na najgluplji mogući način. Povrće?!?

Zamislimo sebe u sličnoj situaciji: šećemo šumom i naletimo na odbjeglog dragoljuba. Pa prvo ćemo valjda biti zapanjeni. Odmah potom ćemo hvatati svoj najnoviji idrek kako bismo to snimili i stavili na Facebook, Twitter ili YouTube. Ipak je to zeitgeist koji je trenutno tu, sviđalo se to nama ili ne. Ali sigurno ne bismo ovu vijest popratili komentarom o kupusu kamikazi, ninja kaktusu ili gerila paprati. I sigurno ne bismo završili s: Bok, mama! Dobro, možda i bismo. Karikiram, ali nadam se da kužite što hoću reći.

Želim vjerovati i usrdno se nadam da čak ni oni izgovori za novinare koji ganjaju najnoviju zvjezdicu kako bi ju snimili bez gaća ne bi tako diletantski popratili ovakvu vijest. I da, pozdrav osobi koja bi u opisanoj situaciji mahnula, rekla: “Di si, Drago”, i nastavila put. Znam da si tamo negdje i skidam ti kapu.

Nakon što su čuli vijest, ljudi u knjizi se nisu previše uzrujali. Panika je nastala kad su počeli koristiti onaj izdanak sa žalcem. Otrov je bio dovoljno jak da ubije odraslog čovjeka iako se mogla razviti kolika-tolika otpornost nakon uboda nerazvijenog trifida. Postojao je i protuotrov s kojim se moralo vrlo brzo djelovati kako bi imao učinka. Uslijedila je histerija i oni koji nisu trčali okolo i vrištali, bacili su se na uništavanje. Netko je zatim rekao: čekaj malo, pa ne moramo sve satrati već samo odrezati izdanak i redovito ga podrezivati. Počelo je uzgajanje i svi su se smirili do katastrofe. Onda je opet nastala opća panika i histerija.

Još nekoliko detalja: u prosjeku su rasli do 210 cm, a najveći zabilježeni primjerak bio je gotovo tri metra visine. Brzo su zaključili gdje je najbolje gađati – u glavu, a s obzirom da izdanak nije bio dovoljno jak morali su čekati da žrtva omekša pa bi je onda posrkali. Pokazali su popriličan stupanj inteligencije i to prvenstveno brzim prilagođavanjem na zamke i tehnike lova. Sva sreća pa je 95% sjemenki bilo neplodno. Tu ću stati da vam ne pokvarim čitanje knjige ili gledanje neke od adaptacija – preporučam BBC-jevu seriju iz 1981.

U drugom dijelu članka htjela sam napisati nešto moćno o genetskom inženjeringu i ljudskom igranju Boga. No, dok sam slinila nad slikama svih mogućih oblika i boja raznih vrsta cvijeća, pronašla sam cvijet koji podsjeća na čašku trifida s izdankom. A tek ime! Ma savršenstvo – vudu ljiljan (Typhonium venosum, fotografija desno). To je ukrasna biljka koja dolazi iz Afrike i Azije. Ima crveno-bijelu ili smeđe-žutu istočkanu spatu (spatha) koja se sužava i savija prema dolje, a iz nje izlazi dugi klipić. Naučila sam i da je spata ili tuljac onaj dio što sliči listu i ovija se oko klipića (spadix). Bijka može procvjetati i izvan zemlje, cvijet vonja po truleži, a list se pojavljuje tek kasnije. Ima nekoliko poveznica s trifidima, a s obzirom na ljubav Britanaca prema biljkama i vrtlarenju, ne bi me čudilo kad bi vudu ljiljan stajao iza noćnih mora Johna Wyndhama.

Moram vas razočarati – nemam neku priču strave i užasa o tome zašto se zove vudu ljiljan. Možda je nažvrljam jednog dana.

Vedrana Pištelek (Biologija.com.hr)

Nastavi čitati
Advertisement
Možda vas zanima...

Reci ljudima da postoji nevidljivi čovjek koji je stvorio svemir i vjerovati će ti, reci im da je boja mokra i morat će taknuti da budu sigurni!

1 komentar

1 komentar

  1. Hrvoje Čanić

    kolovoz 31, 2012 kod 8:28 pm

    čisti razlog zašto nečitam knjige… horor prica o nekoj biljki koja nepostoji ni blizu obliku kakav je naveden.. e da ajmo to postat kao neko znanstveno otkrice

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Biotehnologija

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh