Connect with us

Znanost

Izvor: HINA

Arheologija i paleontologija

U Arheološkom muzeju predavanje ‘Bolesti zagrebačkih mumija’

Dr. Mislav Čavka s Medicinskog fakulteta održao je u Arheološkom muzeju u Zagrebu predavanje pod nazivom ‘Bolesti zagrebačkih mumija’, priopćeno je u petak iz zagrebačkog Arheološkog muzeja, u čijoj je ‘Egipatskoj zbirci’ 19 mumificiranih uzoraka, od kojih pet cijelih egipatskih mumija, tri mumificirane glave, tri šake i dva stopala.

U predavanju održanom u četvrtak navečer, prezentirati su najbitniji paleopatološki nalazi koji uključuju tumorozna oboljena, degenerativne i metaboličke bolesti kao i frakture te razna oštećenja tijela nakon mumifikacije.

Svi su uzorci obrađeni radiološkim metodama a neke su metodu učinjene prvi put u svijetu; endoskopija pod kontrolom kompjuterizirane tomografije (CT) te je magnetska reznonancija prvi put upotrijebljena u diferencijalnoj dijagnozi, navela je Slađana Latinović iz zagrebačkog Arheološkog muzeja, voditeljica izložbenog projekta Anamneza – povijest bolesti u antičkom svijetu.

Predavanje je održano kao drugo u seriji predavanja pripremljenih u sklopu izložbe ‘Anamneza – povijest bolesti u antičkom svijetu’, kojima se povezuje arheologija i medicina.



Novi set predavanja kao i popratna događanja posvećena tajnama zdravlja zagrebački Arheološki muzej priredio je za 18. svibanj, u povodu Međunarodnog dana muzeja.

Iz Arheološkog muzeja podsjećaju da hrvatska riječ mumija dolazi od perzijske riječi mūm koja je označavala vosak, ali i bitumen.

Prah mumija se koristio kao terapeutsko sredstvo gotovo 2000 godina. Dugo vremena pojam mumija je označavao balzamirana tijela s očuvanim mekim tkivima koja su nađena u Egiptu no danas se pojam rabi u širem smislu te označava bilo životinjsko ili ljudsko tijelo koje se nije raspalo nakon smrti, prirodnim ili umjetnim (antropogenim) putem i bez obzira na mjesto pronalaska.

Prirodne mumije nastaju u sredini koja sprječava raspad mrtvih tijela bez ljudskog utjecaja: u pustinji, močvari, ledu, pećinama, soli, smoli, ali i „umjetnim” prostorima (kriptama crkvi i katakombama). Umjetna ili antropogena mumifikacija je nastala iz želje za zaustavljanjem procesa raspadanja tijela nakon smrti a ukratko se može opisati kao metoda umjetnog sušenja (zaustavljanja prirodnog procesa raspadanja) tijela oblikovana složenim vjerskim vjerovanjima.

Nalazi mumija datiraju iz svih vremenskih razdoblja; od najstarijih prapovijesnih čileanskih mumija iz kulture Chinchorro koje su stare oko 9000 godina preko najistraživanije mumije ledenog čovjeka, tzv. Oetzija, mumija iz sjevernoeuropskih močvara, oceanijskih mumija, kineskih mumija, skitskih mumija, japanskih mumija, mumija s Kanarskog otočja, staroegipatskih mumija sve do modernih mumija, bile one kapucinske mumije na Siciliji, balzamirani komunistički diktatori ili donirana tijela za kontroverzne izložbe balzamirane metodom „plastinacije” opisanu od von Hagensa i suradnika 1987.

U modernoj su znanosti najproučavanije staroegipatske mumije, ističu iz Arheološkog muzeja.

Podsjećaju da ne postoji mnogo suvremenih pisanih izvora koji bi nam svjedočili o mumifikaciji, a najizravniji opis daje Herodot u svojoj „Povijesti”.

Najstarije se mumije u Egiptu datiraju u preddinastičko doba, a nastale su prirodnom mumifikacijom uslijed vrlo suhe klime u tadašnjem Egiptu nakon čega Egipćani počinju imitirati te procese te umjetno mumificirati pokojnike. Vrhunac umijeća se dostiže u 21. i 22. dinastiji te traje kroz cijeli period Starog Egiptske a islamskim osvjanjem u 7. stoljeću polako nestaje s povijesne scene.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *

Više u Arheologija i paleontologija

Popularno

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh