Connect with us

Znanost

Društvene znanosti

Unutarnji neprijatelj ili kako mozak sabotira dijetu

Promatrajući svakodnevno ljude na cesti ili gledajući televizijske priloge sve je očitije kako ljudi postaju sve deblji i deblji. Doista, stope pretilosti rastu kako u odraslih tako i u djece. Ispitivanja pokazuju da prosječna težina odraslih raste za manje od 500 grama godišnje, što je ekvivalent od samo nekoliko listića čipsa dnevno. To govori, da naše tijelo uspijeva održava ravnotežu između unosa hrane i stvaranja za život potrebne energije. Ipak u nekih ljudi dolazi do poremećaja, što se jasno pokazuje značajnim povećanjem opsega struka. U kojoj mjeri smo samo krivi za to?

Količina masnoće u našim tijelima je porasla kao posljedica dramatičnih promjena u stilu i načinu života koji je uslijedio tijekom posljednjih stotinjak godina. Gledano iz evolucijske perspektive mi nismo prilagođeni za suvremeni način života. Dnevne aktivnosti mnogih ljudi više nisu povezane s znatnijim fizičkim naporom, dok im je istovremeno ukusna hrana bogata energijom na dohvat ruke. Hrana se servira u sve većim i većim porcijama, a mi je i sami nagomilavamo u našim smočnicama i hladnjacima.

Stvaramo uvjete za nagomilavanje tjelesne težine kako hranom tako i našom neaktivnošću, dok naša tijela pritom uživaju. U evolucijskom smislu, povećanje tjelesne težine je korisno. Zalihe energije su dobrodošla priprema za one aktivnosti koje troše puno energije, poput rasta i obnavljanja mišića, trudnoće i podizanja djece. Naše povijesno iskustvo da zalihe hrane nisu uvijek dostupne još uvijek nije zaboravljeno.

Naš mozak dobiva informaciju o količini pohranjene masti u tijelu praćenjem razine hormona nazvanog leptin. Hormon stvaraju masne stanice, pa kad ih je više raste količina leptina u krvi.

Na pad koncentracije leptina u krvi mozak reagira stvaranjem osjećaja gladi uz istovremeno smanjeno stvaranje energije. Ovakav način regulacije je bio prikladan za preživljavanje u stanjima gladi kada je život ljudi ovisio o vlastitim zalihama energije. Isti način prehrane u vremenima obilja donosi ozbiljne probleme onima od nas koji se bore s prekomjernom težinom. Za početak, leptin nam otežava da dijetom lako izgubimo prekomjernu težinu. Kada smo na dijeti razina leptina naglo padne. Mozak uočava promjenu i hitno reagira aktiviranjem snažnog osjećaja gladi uz istovremeno smanjeno stvaranje energije, sve da bi očuvao tjelesnu zalihu masti. Mozak nas tako ometa u našem pokušaju da smanjimo unos hrane.

U pretilih osoba s visokim razinama leptina uočeno je da ne dolazi do očekivanog smanjenja apetita i povećanog sagorijevanja masti. Čini se da posebno visoke razine leptina koji stvaraju velike naslage masnih stanica u tijelu onemogućavaju uobičajen način detekcije stvarnih količina pohranjene masnoće. Mozak više ne prepoznaje leptin, pa reagira kao da ga nema i potiče dojam gladi.

Uz leptin, otkriven je još jedan čimbenik koji pridonosi povećanju tjelesne težine u nekih pretilih ljudi. To je snažna unutarnja prisila za uzimanjem hrane slična potrebi narkomana za drogom. Nedavne studije mozga su pratile aktivnost moždanih regija u stanjima važnim za opstanak i preživljavanje. Pokazalo se da potreba za drogom u mozgu ovisnika aktivira iste te putove. Kod nekih ljudi s prekomjernom težinom uzimanje hrana izaziva aktiviranje navedenih moždanih putova, što upućuje da je unos hrane za njih istovjetan uzimanju droge.

Opisani sustav regulacije masnoće u našem tijelu razvio se davno u vremenu oskudice, pa se stoga danas čini neodgovarajućim. U tijeku evolucijskog razvoja, razdoblja obilja hrane nisu bila ni česta ni duga. Masnoće nisu ugrožavale ljudski opstanak, pa stoga nije bio potreban ni mehanizam obrane od viška masnoća. U vrijeme blagostanja i izobilja hrane naš mozak i dalje djeluje na stari način. Međutim, obilje hrane neće potaknuti svaku osobu na neumjereni unos. Očito je da se ljudi međusobno razlikuju i po toj osobnoj sklonosti. Suvremene visoke stope pretilosti posljedica su interakcije genetskih čimbenika i utjecaja iz naše okoline.

Premda je određeni broj pojedinačnih gena dokazano povezan s gojaznošću, malo je vjerojatno da su samo genski razlozi odgovorni za suvremeni trend porasta stopa pretilosti. Veća je vjerojatnost da presudan utjecaj na tendenciju povećanja tjelesne težine ima naša nedavna evolucijska povijest. Iako svi ljudi dijele zajedničke drevne pretke, naše novije evolucijske povijesti se razlikuju ovisno o tome gdje su oni živjeli. Na primjer neki ljudi dolaze iz područja gdje su životni uvjeti oskudniji, a zalihe hrane manje.

Oni su razvili “štedljiv” genotip koji im omogućuje preživljavanje u povremenim razdobljima oskudice. Oni štede na hrani i spremaju na stranu viškove da bi se pripremili za moguće buduće razdoblje gladi. Ovo je stvarno dobra prilagodba ako se razdoblja gladi ponavljaju, ali za većinu nas u razvijenom svijetu koji pokušavaju smanjiti potrošnju hrane ono što je nekada bila evolucijska prednost sada uzrokuje povećan rizik. Naše se različite genetske povijesti također pokazuju u načinu da neki ljudi i nakon nagomilavanja pretjerane težine ostaju zdravi, dok drugima već umjereno povećanje tjelesne mase uzrokuje ozbiljne zdravstvene poteškoće.

Evolucijski biolog Profesor Jared Diamond je istaknuo da je razdoblje bez većeg nedostatka hrane u Europi kroz više od stotinu godina, stvorilo specifične uvjete. Samo oni Europljani koji su prekomjerno unosili hranu te su dulje vrijeme bili fizički neaktivni, postali su gojazni. On sugerira da je možda postojao selektivni pritisak u Europi da se razvije otpornost na pretilost, ali i na bolesti koje ona izaziva.

Na temelju navedenog može se očekivati suprotni scenarij za stanovnike van Europe. Za one koji su dugo živjeli u krajnje oskudnim uvjetima, bolji život i obilje hrane mogli bi dovesti do porasta broja gojaznih ljudi i veće učestalosti dijabetesa i bolesti srca. Naše razumijevanje načina na koji mozak prati količinu pohranjene masnoće u tijelu, kao i mogućnost laboratorijskog određivanje razina šećera u krvi, pomoglo nam je shvatiti kako pretilost doprinosi razvoju dijabetesa i srčanih bolesti, te dovelo do razvoja nekoliko novih načina liječenja.

Unatoč tome, ne možemo se uzdati da će se naša tjelesna težina smanjiti pomoću čarolije. Preuzmimo odgovornost za sebe i svoju djecu i prihvatimo aktivniji način života koji uključuje bolje prehrambene navike i više kretanja. Snažna fizička aktivnost treba postati sastavni dio našeg života, a ne tek povremena aktivnost.

Profesor Michael Cowley, autor ovog rada, je fiziolog na Monash University. Istražuje mozak i način kontrole metabolizma, te radi na pronalaženju novih načina u liječenju pretilosti i s njom povezanih bolesti. Profesor Michael Cowley je 2009. dobio znanstvenu nagradu za životno djelo.

Izvor: ABC

Nastavi čitati
Advertisement

Life is a sexually transmitted disease and there is a 100% mortality rate.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Društvene znanosti

Popularno

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh