Connect with us

Znanost

Društvene znanosti

Vlak u nepoznato


Novinar National Geographica Joshua Yaffa proveo je više od tri tjedna na vlaku Matvei Mudrov, jedinoj vezi koju zabačena ruska sela u Sibiru imaju s ostatkom civilizacije, a putopis koji je tom prilikom napisao vrlo životno opisuje uvjete u kojima tamošnji stanovnici žive. Tekst prenosimo u cijelosti.

Bolesni i ozlijeđeni ljudi čekaju vlak na svakoj postaji. U Khaniju, selu koje naseljava 742 stanovnika zarobljenih između snježnih vrhova planine Stanovoy, pacijenti izlaze iz betonskih zgrada i okupljaju se kod tračnica. Svima je potrebna liječnička pomoć. Jedan se čovjek, pijan, srušio sa stepenica i slomio oba gležnja. Profesor u jedinoj školi u selu čeka na pregled svoje 14-godišnje kćeri kojoj je mjesec dana prije odstranjeno slijepo crijevo. Tada je, srećom, nakon tri duga sata vožnje, jedva stigla u bolnicu.

Pogled sa zadnjeg prozora u vlaku Matvei Mudrov (Credit: William Daniels)

Pogled sa zadnjeg prozora u vlaku Matvei Mudrov (Credit: William Daniels)

Navedeni i ostali pacijenti čekaju da se ukrcaju na vlak Matvei Mudrov. Ovo je „linija života u Khaniju – mobilna liječnička klinika s osnovnom opremom i sobama za pregled pacijenata u kojoj radi 15 liječnika. Nazvana je prema fizičaru iz 19. stoljeća koji je utemeljio kliničku praksu u Rusiji. Ovaj vlak vozi od sela do sela i zaustavlja se u svakom na jedan dan kako bi pregledao pacijente, a zatim nastavlja tisućama kilometara kroz istok Rusije.

Khani je u mnogočemu sličan drugim zajednicama uz ovu željezničku prugu – beton okružen stambenim zgradama čine centar grada koji izgleda potpuno napušteno. U gradu ne postoji kirurg niti bilo koji drugi specijalist – samo mala klinika opremljena medicinskim priborom iz sovjetskog vremena i jedan stomatolog. Za mnoge, Matvei Mudrov jedini je oblik stručne medicinske skrbi.

Jednog popodneva prošetao sam s policijskim službenikom u Khaniju, 29-godišnjim Nikolayem Kolesnikom koji izgleda kao dječak i koji ima kosu toliko plavu da izgleda kao da je prozirna. Ovdje je došao tek prošle zime, a šest godina prije njega, Khani nije uopće imao policajca. Čizme koje je u početku nosio raspale su se nakon mjesec dana, a budući da u gradu ne postoji nikakav dućan s odjećom, morao je vlakom putovati 20 sati kako bi kupio druge.

Postoje male smetnje koje Kolesniku otežavaju posao, pored, dakako, zabačenosti Khanija. Prije svega, to je nedostatak zatvora zbog čega ne može uhititi počinitelje teških zločina. Ne može provoditi ni zakon koji se tiče pijanih vozača jer nema alkotest pa uz pomoć medicinskog tehničara sam procjenjuje količinu alkohola u krvi vozača. U gradu ne postoji mrtvačnica, kao ni mrtvozornik koji proglašava smrt. To znači da se tijela umrlih nakupljaju u ciglenom skladištu pored željezničke pruge sve dok vlakom ne pristignu patolozi koji ih zatim odvoze.

Unatoč svemu, Kolesnik kaže da mu se sviđa život u Khaniju. Život je jednostavniji, ljudi su ljubazniji i vrijeme sporije teče. Sviđaju mu se stanovnici, a sudeći prema prijateljskim pozdravima koje mu upućuju dok hoda pored njih – i on se njima sviđa.

Ipak, njegove osjećaje prema Khaniju ne dijele i drugi. Tri dana ranije, njegova djevojka napustila je grad i sa sobom je povela i njihovu sedmogodišnju kćer. „Nikad se više neću vratiti na ovo mjesto, rekla je Kolesniku.

Proslava rođendana jednog od zaposlenika u vlaku Matvei Mudrov. (Credit: William Daniels)

Proslava rođendana jednog od zaposlenika u vlaku Matvei Mudrov. (Credit: William Daniels)

Vlak Matvei Mudrov prolazi kroz nekoliko sela duž Baikal-Amur pruge (BAM) koja se proteže od Bajkalskog jezera do rijeke Amur. Pruga BAM dugačka je 4300 kilometara i paralelna je s Transsibirskom željeznicom koja prolazi 600-tinjak kilometara južnije. Sagrađena je kasnih 70-ih i ranih 80-ih godina 20. stoljeća, što ju čini zadnjim velikim sovjetskim građevinskim projektom koji je trebao simbolizirati čovjekovu nadmoć nad prirodom. Gradnja ove željezničke pruge bila je moguća zahvaljujući tadašnjim sovjetskim inženjerskim postignućima.

Sovjetski vođa Leonid Brežnjev zasluge za izgradnju BAM željeznice dao je Komsomolu, mladeži komunističke partije koja je i osmislila taj projekt. Između 1974. i 1984. godine na projektu je radilo pola milijuna ljudi koji su bili zavedeni „romantikom spavanja u drvenim barakama i triput većom plaćom od sovjetskog prosjeka. Mnogim radnicima obećan je i novi automobil tri godine po završetku projekta, što je bio luksuz u to vrijeme.

Radnici nisu znali da je kraj ovog eksperimentalnog projekta bio tek nekoliko godina udaljen. 1991. godine SSSR se raspao, a s njim je nestao i entuzijazam i želja da se promovira i održava ova željeznička pruga. Do sredine 90-ih godina stanovnici ove regije odali su se alkoholizmu i zavladalo je siromaštvo. Mnogo se stanovnika odselilo, a oni koji su ostali, ostarili su u vrlo teškim i nemilosrdnim uvjetima. Zimi temperature na ovom području padaju na – 50 °C. U regiji sa samo nekoliko cesta kojima mogu voziti automobili, glavni put za ulazak i izlaz iz grada je željeznička pruga. Sela duž BAM pruge preživljavaju poput arhipelaga malih osamljenih otoka izdvojenih iz divljine pa nije iznenađujuće da je pristup zdravstvenoj skrbi vrlo ograničen.

U Tungali djeca slave rođendan prijatelja uz roštilj i alkohol pored saune.1989. godine u ovom je selu živjelo nekoliko tisuća radnika na BAM pruzi, a nakon raspada SSSR-a 1991. godine počelo je iseljavanje. Danas ovdje živi 548 stanovnika. (Credit: William Daniels)

U Tungali djeca slave rođendan prijatelja uz roštilj i alkohol pored saune.1989. godine u ovom je selu živjelo nekoliko tisuća radnika na BAM pruzi, a nakon raspada SSSR-a 1991. godine počelo je iseljavanje. Danas ovdje živi 548 stanovnika. (Credit: William Daniels)

Vlak Matvei Mudrov nije opremljen za invazivne medicinske procedure niti za operacije, iako liječnici koji u njemu rade mogu dijagnosticirati bolesti i predložiti terapiju. Ovaj vlak jedini je oblik povezanosti s ostatkom zemlje (lokalno stanovništvo ostatak Rusije zovu „kopnom) i simbolizira da ostatak Rusije nije zaboravio da postoje.

Grad Berkakit sastoji se od nekoliko ulica i redova betonskih blokova s kojih je davno izblijedila boja. Neprestano je prisutan rizik da će se oni urušiti u permafrost. Sagrađen je sredinom 1970-ih kao prometno čvorište i nekoć je bio dom 9000 ljudi. Sada u njemu živi manje od polovice nekadašnjeg broja. U 9 sati ujutro kad se Matvei Mudrov počne približavati gradu, putnici vlaka vide red pacijenata uz tračnice.

Stanovnici sela Litovko čekaju na temperaturi od -15°C vlak Matvei Mudrov. Država u potpunosti financira troškove vožnje vlaka i plaća njegovo osoblje. (Credit: William Daniels)

Stanovnici sela Litovko čekaju na temperaturi od -15°C vlak Matvei Mudrov. Država u potpunosti financira troškove vožnje vlaka i plaća njegovo osoblje. (Credit: William Daniels)

Među ljudima koji strpljivo čekaju na pregled je i 61-godišnji muškarac Mikhail Zdanovich. Njegovo je rame dislocirano i čeka na operaciju u Khabrovsku koji je udaljen više od 1500 kilometara. Na red bi trebao doći tek za nekoliko mjeseci, a liječnike u vlaku želi pitati smije li raditi u međuvremenu.

Zdanovich mi govori kako je poslan da radi na BAM pruzi 1976. godine, tek nekoliko dana nakon što je odslužio vojni rok. Tada je Berkakit bilo utočište stotinjak mladih ljudi koji su živjeli u improviziranim spavaonicama. „Postojala je jedna cesta – zvali su je cestom, ali to zapravo nije bila cesta, kaže Zdanovich. “Život je bio težak, ali jednostavan. Rad na niskim temperaturama bio je težak, ali izdržali smo uz noćna druženja uz konjak i šampanjac. U školi su djeca jela kruh s crnim kavijarom, a brojni dućani imali su stvari za koje nikad nismo čuli – japansku odjeću, mađarsku šunku po vrlo niskim cijenama kako bi radnici bili sretni.” Godinu dana od početka rada na BAM pruzi, Zdanovich je upoznao djevojku koja je tad radila u gradskoj pekarnici, a danas mu je supruga.

Sada je zaposlen kao domar u skladištu. Prije tri godine ozlijedio je rame na poslu, a njegovi nadređeni rekli su mu da ode kući i da se odmori. Otada živi u boli s nepokretnom rukom, no to mu ne predstavlja problem – bar ne toliki da se ukrca na vlak i uputi se na dugačak put kako bi ga operirali.

Jedino mjesto gdje ljudi koji žive uz prugu mogu raditi je na održavanju BAM pruge.

Dječak iz Verkhnezeyska šeće nekadašnjim kampom za mlade blizu toplane. Ovo se naselje, sa svojih 1500 stanovnika smatra pravim gradom. (Credit: William Daniels)

Dječak iz Verkhnezeyska šeće nekadašnjim kampom za mlade blizu toplane. Ovo se naselje, sa svojih 1500 stanovnika smatra pravim gradom. (Credit: William Daniels)

Industrijski bum u Moskvi ovdje ništa ne znači. Posljednjih 20 godina ovdje nije otvoren niti jedan trgovački centar, stambena zgrada ili kazalište. Bolji uvjeti koje je obećavao kapitalizam još nisu stigli u ovo područje, a nestale su i privilegije koje je nudio sovjetski sustav poput, primjerice, besplatnog odmora na Crnom moru.

Dok je Zdanovich ulazio u ambulantu glavne kirurginje u vlaku Yelene Miroshnichenko, ona je plačnim glasom uzviknula njegovo ime dodavši da ga je prepoznala po glasu. On podiže svoju ozlijeđenu ruku, a liječnica ju pregledava. Zbog ozljede, njegovi šefovi trebali su mu dati lakši posao koji ne uključuje rad rukom, no svejedno je zadužen za težak fizički rad na pruzi. „Ne mogu raditi, ali njima to ništa ne znači, kaže Zdanovich. Zatim upita liječnicu treba li dodatno platiti kako bi prije došao na red za operaciju. Ona odgovara da ne treba te piše pismo u kojem stoji da je nesposoban za obavljanje fizičkog rada. Zdanovich izlazi iz ambulante sretan i vraća se sa svježim pitama od kupusa i teglom kozjeg mlijeka. „Evo, tjera me da uzmem. „Nakon godina liječenja pacijenata u malim selima uz BAM prugu, ne znate samo ljude, nego i pse, kaže Miroshnichenko.

Sljedećeg dana vlak je stao u Zolotinki, selu napola ispražnjenih stambenih zgrada na brežuljcima. Otkad je 2012. godine ukinuto mjesto za prodaju karata, ovo je mjesto još više odsječeno od civilizacije. Stanovnici Zolotinke koji žele putovati BAM prugom moraju se voziti 70-ak kilometara neasfaltiranom cestom do Neryungrija, gdje mogu kupiti kartu za vlak. Vrlo je teško igdje se maknuti iz sela pa se ljudi uglavnom ne odlučuju na put vlakom. Dok se pacijenti skupljaju na stanici, jedan stanovnik, ogorčen situacijom s prijevozom, naginje se prema meni i govori mi da se Sovjetski savez održao još dvije godine, sad bi imali asfaltiranu cestu do Neryungrija.

Nekoliko metara dalje, nailazim na mladu djevojku s rozom jaknom i dugom plavom pletenicom kako čeka majku. Zove se Anya i pohađa sedmi razred osnovne škole zajedno s još jednim prijeteljem. „U razredu smo samo Andrei i ja, a on je budala, to ću ti odmah reći, kaže Anya. „Volim velike gradove, iako je najveći u kojem sam bila Blagoveshchensk, prometno čvorište na granici s Kinom kojeg nastanjuje oko 200 000 stanovnika.Već sam rekla majci – čim završim školu, selim se u Moskvu.”  Prema njezinim riječima, veliki gradovi imaju velike, otvorene trgove s puno mjesta na kojima se može fotografirati i velike tornjeve sa satovima. Jedna od opcija joj je i London gdje također ima mnogo kula i tornjeva sa satovima.

U Tutaulu Natalia Pushko i Alexander Repkin jedini su maturanti u školi koju pohađa 36 učenika "Dosadan mi je Alexander. Imamo mir i tišinu ovdje, ali jedva čekam otići na fakultet." (Credit: William Daniels)

U Tutaulu Natalia Pushko i Alexander Repkin jedini su maturanti u školi koju pohađa 36 učenika “Dosadan mi je Alexander. Imamo mir i tišinu ovdje, ali jedva čekam otići na fakultet.” (Credit: William Daniels)

Kasnije tog popodneva ponovno nailazim na Anyu i nekoliko njezinih prijatelja na dječjem igralištu koji je jedini oblik zabave koji imaju Anya i njezini prijatelji. Zajedno se penjemo na brežuljak prema napuštenoj baraci. Oni se penju po trulim stubama, preskaču krhotine stakla i igraju se skrivača. Nekoliko minuta kasnije dolazi žena u 60-im godinama, grdi djecu i viče na mene – ili na nikog određenog, vjerojatno želeći se zabaviti skandalom kojeg je izazvala. Djeca se zatim vraćaju kući, a ja pješačim natrag do vlaka.

Tjedan dana nakon putovanja vlakom Matvei Mudrovu, život ulazi u određen ritam koji je ugodan u svojoj repetitivnosti – šuma zelenih borova, zvuk motora vlaka, hipnotizirajući klopot tračnica. Kuhar u vlaku, 27-godišnji šaljivdžija Vitya, služi tri obroka dnevno. Sve se češće budim gladan i mislim na njegove gnjecave palačinke s džemom naziva Blini. Liječnici započinju dan jedući te palačinke dok stoje za šankom i prepričavaju anegdote s pacijentima, poput one gdje je skupina starijih gospođa ili babuški došla na ultrazvuk svih dijelova tijela jer su za tu vrstu pregleda čuli na emisiji dr. Agapkina.

Vlak posjećuje svako selo uz BAM prugu otprilike dvaput godišnje. Njegova svrha je prvenstveno dijagnostička – u vlaku se nalazi laboratorij za analizu krvi i urina, EKG i EEG monitori te rendgen. Liječnici propisuju terapije i lijekove, ali i dijele neke osnovne savjete poput onog da se ispijanjem šalice ili dvije kave dnevno tijelo ne hidratizira dovoljno. Tijekom boravka na vlaku čuo sam da pacijenti iznimno cijene stručnost medicinskog osoblja i njihovu iskrenost.

Konzultacije se obično održavaju u vlaku, no ponekad liječnici pacijente pregledavaju i u njihovim domovima. Jednog sam dana sjeo u stari džip s dr. Miroshnichenko u kojem smo se vozili blatnjavom cestom kako bi došli do sela i pregledali jednog pacijenta. Ubrzo stižemo do zgrade koja izgleda kao sve ostale zgrade duž BAM pruge. Penjemo se uz mračne stube i zaustavljamo se na trećem katu. 67-godišnja žena imena Vera Popova otvara vrata. Ona je došla na BAM prugu 80-ih godina sa suprugom, zavarivačem koji je umro prije tri godine od srčanog udara.

45-godišnji paraplegičar Albert Popov izvodi terapijske vježbe. (Credit: William Daniels)

45-godišnji paraplegičar Albert Popov izvodi terapijske vježbe. (Credit: William Daniels)

Uvodi nas u spavaću sobu gdje upoznajem njezinog 45-godišnjeg sina Alberta. Jednog jutra 2007. godine Albert je hodao po gredi na napuštenoj zgradi gdje se poskliznuo na malu zamrznutu lokvu vode. Pao je s visine od 2 metra na vlažnu i hladnu zemlju. „Osjećao sam se kao da mi je tijelo od želatine”, kaže Albert. Ležao je tamo dok nisu došli prijatelji koji su ga nosili do stanice za vlak koji ga je trebao odvesti do bolnice udaljene otprilike 5 sati. Bio je paraliziran od struka na dolje. Liječnici su ga poslali kući, a država mu je dala status osobe s invaliditetom.

Sada vrijeme provodi gledajući dokumentarce i vodeći razgovore o povijesti, politici i psihologiji u chat sobama na Internetu. Majka ga pere i masira mu leđa i stopala. Ne može sam koristiti toalet pa nosi pelene koje mu majka mijenja nekoliko puta na dan.

Jednog dana u posjet mu je došao prijatelj koji mu je rekao za napredni program rehabilitacije u Krasnoyarsku, velikom gradu u Sibiru. Albert je otišao tamo gdje su mu liječnici pokazali vježbe za vraćanje snage koje su mu jednog dana trebale omogućiti da ponovno prohoda. No, zadnji put kad je bio tamo ozlijedio je koljeno i otada nije ustao iz kreveta. Jedna od opcija bilo je i posjet liječniku u Tyndi, gradu udaljenom pet sati vlakom, no za to bi ga prijatelji morali nositi na rukama do vlaka i pet sati se voziti na tvrdom sjedalu. No, kako kaže, za to jednostavno više nema energije. Zbog toga su se ovaj put odlučili da liječnici dođu kod njega da ga pregledaju.

Žele znati je li njegovo koljeno zacijelilo i može li nastaviti s laganim programom rehabilitacije kod kuće. Miroshnichenko dodiruje njegovu nogu, diže je i testira reflekse. „Možeš stajati, osloni se na nogu, kaže. Albertova majka se oraspoložila kad je saznala da njezin sin može nastaviti s vježbama. Zaplješće i obrati se Miroshnichenko: „Dragi Bože, hvala ti, hvala ti, gurajući joj pakiranje s dvije dimljene ribe pod ruku.

Elena Shershova iz Verkhnezeyska pati od psorijaze i skuplja otpale ljuske svoje kože. (Credit: William Daniels)

Elena Shershova iz Verkhnezeyska pati od psorijaze i skuplja otpale ljuske svoje kože. (Credit: William Daniels)

Sela duž BAM pruge gradile su radne brigade iz različitih dijelova Sovjetskog saveza. Selo Larba izgradili su radnici iz Turkmenistana. Samo jedan od njih danas je živ – Abdikerim Mukhamedmazorovich, 49-godišnji muškarac s tankim, srebrnim brkovima koji me vodi do groblja. „Ovdašnji ljudi boluju od samo jedne bolesti, kaže Abdikerim, upirući kažiprstom na vrat, što je ruski znak za pijanstvo. „Vidiš, Ast je samo pio i pio. Tuyev je od alkohola dobio opekotine. Sergei je pio pa ga je pregazio vlak. Netukhov je također stalno bio pijan i utopio se u rijeci. Abdikerim počinje govoriti o svojoj supruzi i njezinom problemu s alkoholom. Ubrzo zatim mijenja temu – želi mi pokazati mjesto iznad rijeke gdje su sovjetski generali nekad imali dače, tj. vikendice.

Posljednja stanica vlaka Matvei Mudrov je Kuvykta. Jutro je bilo sivo i kišno, a lokve vode stvarale su se na zemlji ispred vlaka. U ovoj fazi putovanja, više od tri tjedna od prve postaje u Khabrovsku, liječnici su umorni. Stojim ispred sobe neurologa Alexandera Komarova. Sredinom 80-ih godina, prije no što je postao liječnik, Komarov je došao u Kuvyktu kao dio Komsomolove brigade kako bi pomogao u izgradnji BAM pruge. „Nisam ovdje bio 30 godina, kaže Komarov.

Osoblje vlaka Matvei Mudrov na pauzi od posla jedu roštilj i piju alkohol. (Credit: William Daniels)

Osoblje vlaka Matvei Mudrov na pauzi od posla jedu roštilj i piju alkohol. (Credit: William Daniels)

Odlučujemo prošetati selom. Komarov je imao 22 godine kad je došao ovdje kao student medicine. „Pitali su nas ne osjećamo li se dužni prema domovini i ne osjećamo li da bi joj se trebali odužiti tako da radimo na izgradnji BAM pruge. Pomislio sam: zašto ne? U cijeloj zemlji gradile su se željezničke pruge, postaje i sela i htio sam pridonijeti tome. Svi smo živjeli u privremenim naseljima na dijelovima suhe zemlje uz rijeku. Oko nas su bila brda, tišina, bez ljudi, objašnjava Komarov. Bilo je nečeg romantičnog u cijelom tom teškom radu na BAM pruzi. Ustajali smo se u 6 ujutro, išetao bih iz šatora, oprao zube u rijeci, doručkovao s ostalim radnicima, radio na pruzi, zbijao šale i sunčao se na ljetnom suncu. Po noći bi se naložila logorska vatra i izvukle gitare.

Komarov se više ne sjeća gdje se kamp točno nalazio. Pored nas nalaze se razbacane cigle i metal. „Teško je gledati ove prizore i vidjeti kako je sav onaj trud bio uzaludan. Trudili smo se postići nešto, a kako sada izgleda, ono što smo napravili više nikome ne koristi, govori Komarov. Šljapkamo kroz blato i pratimo stazu koja nas vodi do obale rijeke. Komarov podiže kamenje s tla i trlja vlažnu zemlju u rukama pokušavajući se sjetiti gdje je živio, radio, spavao i pjevao prije mnogo godina. „Bilo je to ovdje negdje, kaže. „Ili ne. Stojimo na mjestu nekoliko minuta ne govoreći ništa, gledajući u spori tok rijeke i osjećajući kako nam cipele tonu u blato. Zatim se okrećemo i upućujemo se prema vlaku.

Izvor: National Geographic

Babuške su zle.

Ostavi komentar

Ostavi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Više u Društvene znanosti

Popularno

Advertisement

Pratite nas na Fejsu

Na Vrh